Četrnaesti dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija. Oko jučerašnjeg svijeta" koji NOMAD objavljuje u nastavcima.
Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
A onda je sve počelo
Slika ljudskog postojanja
Slika i albuma, druga
Sarajevo, fotografije, fotografi
Spomenik vlastitom životu
Slika je ikona, fotografija je trenutak
U fotografiji se zrcali njen fotograf
Dokument stvarnosti i druge “stvarnosti”
Snimatelj je gospodar lika
Slika iz albuma, treća
1.
Autor je Stvaralac. Jedinstvena osoba. Osoba čiji se rad, odnosno djelo izdvaja, razlikuje od drugih, u sebi ima osobni pečat. Kako je to moguće biti u doba „tehničke reprodukcije“ (Benjamin), u umjetnosti koja po sebi teži uniformnosti, „serijskoj proizvodnji“, reproduciranju, nalikovanju i ponavljanju? U umjetnosti koja gubi originalnost i sve više postaje kolaž, kompilacija, pastiš i recikliranje?
2.
U umjetnosti je istican pojam Autora. Povijest umjetnosti može biti sagledana kao niz djela istaknutih autora, čija su imena postala oznake vrhunskih estetskih vrijednosti. Za razliku od tradicionalnih umjetnosti, čak i od filma, malo ljudi obraća bilo kakvu pažnju na to tko je načinio neku fotografiju. Ona je naprosto tu, kao pratitelj teksta, slika predjela, reklama velike kompanije, ilustracija za ovo ili ono. Ponekad su fotografije istih objekata toliko slične, da ih je teško razlikovati. Ali, teško je bilo razlikovati i slike iz iste majstorske radionice nekog renesansnog slikara, pa slikarstvu nije osporavana „jedinstvenost“ i „originalnost“. U svakoj „masovnoj proizvodnji“ mnogo je istih proizvoda, a i tu se nađe majstor, onaj koji se izdvaja, koji ono što „svi rade“ učini drugačije i bolje.
Kada se spori pojam autora u fotografiji najčešće se tvrdi dvoje: najprije da ni jedna fotografija nije jedinstvena, unikatna, a to zapravo znači nije jedna, ne može biti vlasništvo samo jedne osobe, pa zato nije (materijalna) vrijednost (kao što je to neka skupa slika), a također se tvrdi da fotografiju može napraviti svatko, pa zato nije u pitanju nešto izuzetno, uistinu veliko, nije jedinstveno djelo, kakvo može stvoriti samo genijalni umjetnik. Prva tvrdnja u estetici nema značaja, jer je zapravo argument trgovačkog, a ne estetskog porijekla i nema ništa sa estetskom vrijednošću djela. A sada ću pokazati da ni druga tvrdnja nije održiva.
3.
U tradiciji estetike njegovan je pojam djela kao jedinstvene tvorevine. Djelo je jedinstveno najprije zato što je jedno, unikatno, nema kopije. U fotografiji međutim ne može biti riječ o unikatnom djelu, jer u fotografiji nema Originala, nego je svaka fotografija, od prve do zadnje, „kopija“ originala koji ne postoji, svaka jednaka prvoj, pa je zapravo svaka kopija isto što i original. Fotografija je dakle prva umjetnost multioriginala.
S fotografijom nije nestao pojam Djela. Samo je izmijenjen. Najčešće se misli da je fotografija Djelo, odnosno „umjetnička fotografija“ ona koja je „lijepa“, kada je potpuno stilizirana, a u svojoj stiliziranosti nastoji prikriti svoj kontekst i biti nepovijesna, „vječna“. Njoj je bliska modna fotografija i njena dotjerana, idealizirana ljepota koja je između dizajna i reklame, jer je i sama „izlog“, prodaja proizvoda.1 Dobra fotografija foto-reportera je pak ona koja nešto konkretno označava i u svom je označavanju „istinita“, a tada i sama može biti estetska vrijednost. Kada dakle govorimo o estetskim svojstvima neke fotografije, govorimo o onim fotografijama koje nazivamo „umjetničkim“ i/ili koje zbog određenih kvaliteta takvima možemo nazvati. Često se, rekao bih naivno, izjednačava estetska vrijednost i „ljepota“, pri čemu se zaboravlja da mnoga velika, estetski istinita djela nemaju u sebi ništa „lijepo“. Neka su čak zastrašujuća, odbojna, ružna. Ni neke od najmarkantnijih fotografija u sebi nemaju ništa što bi se moglo gledatelju sviđati i nisu uopće „lijepe“, a to posebno nisu one sugestivne fotografije koje su svjedočile o dramatičnim i tragičnim događajima. U velikom broju slučajeva takve fotografije su djela više ili manje poznatih majstora fotografiji i fotografa koje označavamo kao autore. Naravno, ima i nepoznatih, ima i amatera, ali su i oni zapravo svojim djelom dokazali da su majstori.
4.
Lako prepoznam djela nekih čuvenih fotografa, od Félixa Nadara i Julije Margaret Cameron preko Andréa Kertésza i Yousufa Karsha do Cindy Sherman i Anni Leibovitz. I drugih, ako sam vidio dovoljan broj njihovih radova. Prepoznam ih po stilu, po objektu koji biraju, po načinu kako ga tretiraju, po njihovim temama (po sadržaju) ili načinu na koji je fotografija snimljena, po kompoziciji, odnosu svjetla i sjene ili upotrebi boje (po obliku). Svaki od majstora fotografije ima „specifičan rukopis“, svaki je „predvidljiv“ i „prepoznatljiv“, jer u onome što radi on (ili ona) iskazuje i pokazuje sebe. Svaki od takvih fotografa ima i svoje sljedbenike i imitatore, koji ga bez previše teškoća mogu oponašati, jer su ovi majstori svojom vještinom, osobnim izborom tema, pristupom fotografiranom, dakle svojom stvaralačkom osobnošću postali uzori, „mjerodavni fotografi“, čiji rad je mijenjao pogled na fenomen fotografije, baš kao što je recimo Kafka promijenio nazore o književnosti i o tome kako treba pisati. Doduše, ima puno više onih fotografa koje uopće ne mogu razlikovati. Fotografi biraju iste ili slične objekte. Slikaju najčešće nekoliko tema, a na sličan način. Ali, tako je bilo i ranije, u drugim umjetnostima. I u slikarstvu ili kiparstvu nastajali su portreti, od kojih su mnogi bili rađeni po kanonu određenog vremena, u crkvenom slikarstvu obrađivane su srodne priče o svecima i njihovim životima, slikani su pejzaži, a često i isti poznati objekti, od slavnih crkava do trgova i palača. Takva djela su često bila „ujednačavana“, s obzirom na likovnu maniru doba, određeni stil ili modu. A to je u fotografiji, s obzirom na njene najčešće „zadatke“ i tehničke mogućnosti, bilo još i lakše postići. Kada se čak jedan majstor izdvoji, brzo ga mnogi nastoje slijediti ili imitirati, jer rad tog majstora postane mjerilo u ocjeni dobre fotografije. Veliki majstori su u svakoj umjetnosti stvarali cijele škole, imali mnoge učenike, sljedbenike i imitatore. Učenici, šegrti i sljedbenici su oduvijek kopirali i precrtavali. Tako i oni kojima samo aparat slika, a njihove osobe nema iza kamere.
5.
Prvi znak autora je osobno majstorstvo. Vještina. Umijeće. Autor je dakle onaj koji „zna fotografirati“. Onaj koji zna zanat. A to „zna“ omogućava vrsnom fotografu da ostvari ono što hoće, postigne efekt koji želi, napravi fotografiju kakvu želi, ukratko: da pokaže ono što hoće i u tome iskaže sebe i svoje. Kada to postigne, tada njegov pristup postane prepoznatljiv. Postane njegov osobni izraz. Postane autor. Postane on sam.
Osoba postane autorom po svom daru, vještini, stvaralačkom potencijalu, istraživačkoj znatiželji, kutu gledanja. Po svojoj osobnosti. Ponekada se u tome osjeća i fotografovo obrazovanje, kao što je recimo u fotografijama Györgyja Kepesa vidljivo da je njegova prvobitna vokacija bila slikarstvo, čiju je tehniku dobro poznavao, pa je i kao fotograf uveliko mislio na način slikara, fotografiju pretvarao u sliku. U pravljenju fotografija ostao slikar.
6.
Autor raspolaže djelom. Djelo mu pripada sve dok se ne odvoji od njega. Tako je u slučaju svih izuma i djela, tako je u znanosti i umjetnosti, tako i u slučaju fotografije. Ovdje se zato sada upliće i pitanje autorskih prava, poradi kojih ni u ovom radu nisu mogla biti korištena sva djela koja sam imao u vidu. Kada govorimo o autorstvu, onda se uvijek imaju u vidu prava onoga koji je fotografiju napravio. Postoji u zakonu nekih zemalja paragraf po kojem se fotografije spomenika i znamenitosti te zemlje ne mogu javno distribuirati bez posebnih dozvola. Ali ljudi mogu biti fotografirani, svi, njihove slike distribuirane, uvijek i svuda. Postoji čak i prava navada da se snimaju poznate osobe u „nezgodnim situacijama“, a svi drugi kada god to fotograf može i poželi. Baš zato bih sada da postavim i pitanje fotografirane osobe. Bogati nađu načina da sebe zaštite, sirotinja, kao i uvijek, ostaje izložena. A to nije i ne bi trebalo biti dopustivo. To pitanje je prije svega etičke prirode, jer bi svi ljudi morali biti zaštićeni od uznemiravanja i manipuliranja njihovim likom, a posebno je nedopustivo praviti profit od slikanja sirotinje i ljudske nesreće.
Da kažem jednostavno: svatko je vlasnik svoga lika i ne može biti upotrebljavan bez odobrenja. Jedan od vrlo indikativnih primjera je čuvena fotografija Majka emigrant. Prema svjedočenju Dorothee Lang, autorice ove fotografije, ona je tražila i dobila odobrenje fotografirane žene (ime joj je Florence Thompson), fotografirala je i baš ta fotografija je vjerojatno jedna od najpoznatijih, i danas vrlo često reproduciranih fotografija, a da ovoj sirotoj ženi, koju su novinari 1978. pronašli u nekoj straćari u Kaliforniji, nije nikada dana nikakva novčana naknada.2 Zato bi moralan odnos prema fotografiranom zahtijevao najmanje dvoje: ne fotografirati osobu protiv njene volje, ne uznemirivati je u njenoj privatnosti i izlagati njenu intimu javnosti ako to ta osoba ne odobrava, a u slučaju komercijalnog uspjeha fotografije dio prihoda namijeniti portretiranoj osobi (kao što su plaćeni manekeni na modnim fotografijama), pogotovo kada je u pitanju osoba kojoj je takva potpora potrebna. Manipuliranje likom osobe je manipuliranje njenom osobnošću. Jedno od civilizacijski postignuća treba biti i njena zaštićenost.
7.
Fotografija se razvijala u dva pravca. S jedne strane, postojalo je uvjerenje da je ona nužno realistična,3 pa je zato redovno bila pratilja i dokaz istinitosti novinskog teksta, a s druge da je sve bliže umjetnosti što je dalje od „realizma“. Ali, u oba slučaja fotografija je bila bliska „realizmu“ i udaljavala se od njega, i baš zato u oba slučaja (potencijalno) umjetnost, odnosno stvaranje i predočavanje jednog svijeta.
Fotografija, baš kao i slikarstvo i film, stvara i predočava, predočava kako je to što jest za njenog autora i pokazuje kako jest ono što predočava. Slika nikada nije „kopija“ bića, nego način njegova reprezentiranja, jednako kao što nije zamjena za biće, nego njegov znak. A u tom znaku raspoznajemo što jest slikano biće. Ono je istodobno pokazano i nanovo predstavljeno. Ono je po sebi i po autoru fotografije. Baš kao i u svim drugim umjetnostima.
***
1 – Fotografiju su koristili mnogi suvremeni umjetnici, poput Andyja Warhola, Roberta Rauschenberga ili Davida Hockneya, a prisutna je u reklamama i dizajnu, premda ta njena primjena ostane ponekad, poradi stiliziranosti uratka, nedovoljno primijećena, ali svaki majstor u tom poslu zna da upravo fotografija svojom „realističnošću“ doprinosi uvjerljivosti njegova rada.
2 – Navedeno prema: Photography: A Critical Introduction. Ed. by Liz Welles, London/New York 2000, str. 39.
3 – U ranom periodu filma i fotografije mnogo se govorilo o njihovom „realizmu“. O tome su govorili i tadašnji istaknuti teoretičari filma, poput Andréa Bazina i Siegfrieda Kracauera. Takvo stajalište i danas zastupa američki estetičar Kandall Walton, koji fotografiju smatra potpuno transparentnim medijem, kroz koji vidimo ono što pokazuje (Walton, Marvelous Images, str. 87.). Dugo se dokazivalo da je fotografija uvijek „realnost“, slika realnosti čak i kada je u pitanju idealizirana fotografija, jer je i ona slika stvarnosti, „više stvarnost“, koja je ljepota, ideal i uzor kojem treba težiti, ali taj „realizam“ je uvijek bio proizvod ideologije u kojoj je rođen. Marksisti bi rekli: fotografija siromah, vrhunske mode, narodnog vođe, sve su to slike postojećeg društvenog stanja. Ipak, danas prevladava mišljenje da je i izravna snimka stvarnosti njeno transformiranje, a ne prenošenje i reproduciranje. Slika nikada nije sama stvarnost, nego uvijek stvarnost slike, koja može biti i znak stvarnosti, ali je njena puna istina u njoj samoj.
nastavit će se…