Finci: Slika iz albuma, prva

Prvi dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija, oko jučerašnjeg svijeta" koju NOMAD objavljuje u nastavcima.

Michal Jarmoluk, Pixabay

Strašna, surovo hladna zima te godine. Teško da je i grijanja bilo. Mene to nije previše brinulo. Nije, jer sam dobio igračku kakvu sam priželjkivao, od sreće i zanosa gorio. Dobio jednostavni, jeftini foto-aparat, meni „san snova“. Nitko takvu igračku u raji nije imao. A ja znao što je, smislio što ću s njim. Snimit ću, bio sam siguran, nešto veliko, lijepo, jedinstveno. Otišao iza Doma armije, do male zaleđene fontane, prema rijeci, našao svoj kut, snimio osušenu granu, nebo, hladno sunce, oblake. To je, pomislih. Poslije mi u foto-optiku film razvili. Ni blizu mojim očekivanjima. 


I. Slika iz albuma, prva

1.
Bjelina u koju upisujemo svoje... Osobni album je slika vlastitog svijeta. Znam mnoge koji su takve albume s pažnjom popunjavali, a i sada ih s jednakom pažnjom čuvaju. I ja. Prikupio sam mnogo fotografija. U mom albumu ipak izdvajam četiri fotografije, sve četiri crno-bijele. Najprije jednu staru, požutjelu fotografiju. Na njoj i dalje jasno vidim ono što više nije. Na njoj smo otac, majka, sestra i ja. Slikali smo se u Sarajevu, u Velikom parku. Kasnije sam dugo mislio da je to najljepše mjesto u cijelom gradu, mjesto me podsjećalo i na pjesmu Rođeni 23 streljani 42, pjesmu s kojim se Izet Sarajlić upisao u vječnost („Mala velika moja / Večeras ćemo za njih voljeti“). 



S ponosom sam govorio da je tu fotografiju „snimio moj tata“, a onda naširoko, kada bi me tko htio slušati, tumačio kako je to „tata stručno izveo“. Bio je to ondašnji selfie! Fotografija nije dovoljno oštra, snimak je tehnički manjkav, ali to nema mnogo značaja kada je u pitanju osobna fotografija, na kojoj njen posjednik vidi više od drugih i čuva je ne samo kao fotografiju, nego kao važan simbol osobnog svijeta. Mislim da je to prva, a možda i jedina sačuvana fotografija na kojoj smo svi zajedno. Moj otac Moni, moja majka Marija, sestra Javorka, ja. Snimljeni, zajedno. Druge slike pamtim. Ovu imam, čuvam. Ali, i ovu vremenom počeh gledati kao da nije moja. Moji roditelji počeše starjeti, sestra rasti, a ja, momak, sa slikom se nisam identificirao, jer se takvim više nisam vidio. Fotografija je registriranje i udaljavanje od fotografiranog. Na njoj je ono što više nije. To jesu moji, jesam ja, sjećam se, tako je bilo, ali više ništa nije tako: fotografija je svjedočanstvo o promjeni, o nestajanju, o iščezavanju onoga što je „sačuvano od prolaznosti“ i zato potvrda prolaznosti. Kaže se da je ono što je snimljeno sačuvano, čak „vječno“. Možda. Ali je sigurno prošlo, dokaz da je nešto prošlo, slika onoga što više nije.

2.
Osobni album je koherentan. Takav album, za razliku od neke etnološke ili historijske zbirke fotografija, ima jasnu „razvojnu liniju“, često je selektivan i u pravilu potpuno „tematski“. U osobnom albumu sve se okuplja oko jedne teme: osobnog i/ili obiteljskog života. Tako je i u onom u kojem čuvam moje fotografije.

Fotografija je slika jednog trenutka, moje sjećanje povijest tog trenutka. Osobna, intimna fotografija je uvijek nešto drugo od onoga što ona jest, jer onaj kome pripada zna o snimljenom mnogo toga što na slici nije moglo biti, sve ono što je bilo, sve što je oko slike, sve što je sliku uvjetovalo i što joj je uslijedilo. Zato je fotografija podsjećanje, bilješka o onome što je bilo, predložak na osnovu kojeg rekonstruiramo cjelinu, izgrađujemo priču. Na slici nikada ne vidimo sve. Ona mora biti gledana, sagledana, shvaćena i protumačena. Mora biti smještena u svoj kontekst. A kada je u pitanju osobna fotografija, onda je kontekst potpuno znan samo osobi kojoj ta fotografija pripada. U njoj je život prošlog, njen život. Fotografija ne izaziva, ne stvara, ne konstruira prošlo. U fotografiji je ono već sadržano i ponovo pokrenuto. Osobna fotografija je intimna ikona. Ona je pejzaž u kome sam bio, život koji sam živio, moji kako sam ih samo ja znao. Osobna fotografija je sjećanje na ono što je bilo, a više nije. Znam neke koji se više vole sjećati slika i ponovo ih zamišljati, nego u njih gledati, jer im se u imaginaciji čine bolje, ljepše, potpunije. Zato ovu, a ni bilo koju drugu osobnu fotografiju možda ne bih ni ja trebao pokazati, jer ih vidim drukčije od drugih, jer su one za mene nešto drugo nego što mogu biti za nekog ravnodušnog promatrača. A mogla bi me riječ Drugog i povrijediti. Zato je moja osobna fotografija u potpunosti meni samo onakva kako je ja vidim, samo meni do kraja znani „život slike“. Moja slika.


II. Što je fotografija?

To pitanje kao da ne traži odgovor: fotografija je ono što vidim, ono što je snimljeno. Ali i druge stvari vidim, a postoje i drugačije vrste snimaka. Zato opet pitam: što je fotografija?

1.
Kada nastojimo spoznati, kada hoćemo shvatiti i tumačiti neki fenomen, najprije ga moramo opisati i reći što on jest po sebi samom. Metoda treba biti primjerena predmetu, a ne predmet podvrgavati nekom misaonom sistemu, koji lako može postati misaona igra, tumačenje sebe radi, jalova spekulacija, a ne poradi stvari koju treba razumjeti. Produktivno mišljenje nastoji pokazati što mišljeni predmet sam po sebi jest. U mišljenju djela pažnja je usmjerena na samo djelo (estetički aspekt), a i na njegove okolnosti (povijesno-društveni aspekt, kojim se bavi kako historijska znanost, tako i sociologija). Filozofija je mišljenje fenomena (pojma, ideje) i njemu pripadajućeg Bitka, mišljenje na nivou općenitosti, apstraktno koje traži istinu mišljenog, a udaljavanje od (konkretnog, pojedinačnog) predmeta. Zato je razumijevanju fotografije primjerena fenomenološka metoda, jer ona vodi računa i o povijesnom karakteru svog predmeta i o navlastitoj prirodi mišljenog fenomena. Tome će prethoditi i u razvoju teme pratiti opis postojanja, egzistiranje fenomena (ovdje: fotografije, koja je i sama vrsta opisa onoga što predočava), pa se ovdje udružuju fenomenološka metoda i pitanje ontološkog statusa djela.

2.
Fotografija je zaustavljeno vrijeme, ukočeni trenutak. Ali, mnogo toga se dogodi u trenutku. Poneko upamti, poneko vidi. Foto-aparat snimi. Zabilježi. Upamti detalje. Učini snimljeno trajno vidljivim. Zaustavi pogled, a pokrene imaginaciju.

Fotografija je sačuvani pogled. Nekada je to bila rijetkost, danas je rasprostranjen fenomen. Nekada su se fotografijom mogli baviti tek neki, uglavnom imućni, kasnije, kada fotografija postaje popularna, a fotografski zanat ugledna profesija, mnogi, ali i danas samo neki fotografi imaju značajnu reputaciji, a najčešće onda kada su profesionalni fotografi, kada rade za medije koji imaju veliku distribuciju ili slikaju za neke značajne modne kompanije i industriju zabave. I u nas je bilo, a i sada ima odličnih fotografa koji ne zaostaju za onim najpoznatijim. A o fotografiji se ipak malo pisalo. Kao da je smatrana nevažnom, manje vrijednom.

Razvoj fotografije u Bosni i Hercegovini dugo je bio stvar entuzijasta i amaterskih udruženja. U Sarajevu je prije rata Akademski (kasnije Univerzitetski) foto-kino klub bio najznačajnije udruženje mladih sineasta i fotografa. Gotovo svi koji su spomenuti u ovoj knjizi bili su barem jedno vrijeme u njemu aktivni. U to doba je bilo relativno malo ozbiljnog interesa za fotografiju, rad fotografa nije pratila kritička riječ u dnevnim novinama. Anegdote radi, kada je sedamdesetih godina prošlog stoljeća organizirana izložba portreta Yousufa Karsha u Čitaonici strane štampe, u tadašnjem RU Đuro Đaković (danas BKC) na otvaranju nas je bilo jedva desetak, ni jednog novinara, iako je bila u pitanju izložba jednog od najpoznatijih svjetskih fotografa, jedan od portreta bio portret „druga Predsjednika“, a izložbu otvorio priznati majstor fotografije Gojko Sikimić. Danas je, srećom, situacija drugačija i neke izložbe, prije svega sarajevskih fotografa koji se bave lokalnim temama, imaju brojnu publiku, koja tako pokazuje interes za fotografiju, a sigurno i za sadržaje koji su joj posebno bliski i poznati. 

Fotografija je mnogo više problema riješila nego što je postavila, mnogo brže postala navika, nego što je izazivala čuđenje. Brinulo se uglavnom kako ona funkcionira, malo tko se pitao o njenim kvalitetama. Tako je njena intriga ostala u usporedbi sa drugim medijima relativno nezapažena. Ovih nekoliko eseja koji slijede pokušaj je da se ta praznina popuni i poziv novim istraživačima da krenu u sustavno istraživanje ovog fenomena, a svi ovdje okupljeni tekstovi su traženje odgovora na pitanje o prirodi fotografije. O prirodi onoga što fotografija jest. 

3.
Ono što jest onako je kako jest. Pogotovo nam je tako ono što je oduvijek s nama. Naprosto nam je takvo kako jest. Rijetko pitamo o onome s čime smo se rodili, odrasli, o onome što je dio našeg svakodnevnog iskustva. Ne pitamo što je to slika roditelja koju čuvamo ili slika u osobnoj karti. Fotografija odavno spada u naše navike, u nešto „normalno“, „naše“, nešto što ne traži nikakvo objašnjenje. Ali, otkud, zašto fotografija?

4. 
Fotografija je dakle ono što ona jest. Ta tautološka tvrdnja ipak ništa ne objašnjava, samo konstatira postojanje jednog fenomena. Samo potvrđuje očigledno. Konstatacija, ali ne i znanje, pa ni razumijevanje. Zato toj tvrdnji mora uslijediti ono prvo pravo pitanje: a što je to što jest? Kako možemo opisati i što uistinu možemo reći o fenomenu fotografije? O tome što je taj fenomen po sebi i što je za nas? Na to pitanje možemo tražiti odgovor u više pravaca, možemo pitati o tehničkim, povijesnim, estetskim i mnogim drugim aspektima fotografije. Ovdje je pak osnovno pitanje: kako misliti fotografiju? A tim putem možda dođemo i do toga što jest priroda fotografije, što ona sama kao fenomen jest.

 

nastavit će se...