Četvrti dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija. Oko jučerašnjeg svijeta" koju NOMAD objavljuje u nastavcima.
Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
1.
Bila je tama, i svjetlo je bilo. Crno i bijelo je bilo. Bijelo i crno, dvije suprotnosti, a nerazdvojne, jer samo zajedno nešto jesu. Najprije je crno-bijelo bilo. U njemu bilo ono početno, i ono krajnje, i ono što nastaje i što je tek moguće. I ono što se desilo i što se ne može desiti. I što nije bilo viđeno i što će tek biti. Bilo ono što je vidljivo, i što nikada viđeno neće biti. Pokazano, slikom kazano. Bila i biva slika, bio i biva svjetlopis, Ljepota i Riječ u jednom. To je bilo, i to sve biva. Ili ovako: u svakom stvaranju sve je isto bilo, samo u različitim oblastima, u različitim oblicima, različitim umjetnostima. Jer sve što stvaralac stvara, to je težnja ka oblikovanju, stalno započinjane i dovršavanje. Tako ovdje, tako uvijek. U svakom stvaranju, svuda i svagda. Jednom bude svjetlo puta i horizonta, drugi put tama ćorsokaka i ponora. Kako god da jest, svaki put je to stvaranje jednog svijeta, svaki put drugačijeg, a uvijek jednog i neponovljivog. Svaki put nova slika, između bijelog i crnog, u spoju crno-bijelog, a onda se iz njih počeše rađati boje, sve bolje, sve ljepše, spuštati se u oko majstora, zaustavljati u kadru njegova djela, sve ih više, sve više. Niz tih slika postade povijest fotografije.
2.
Ljudi su u sebi dugo zamišljali slike, vidjeli ih, u sebi ih ponavljali, pamtili. A onda, prije nešto više od stoljeća…
Kako nastaje prva riječ, slika, fotografija? Je li u onom prvom „tajna“ budućih djela? Je li u prvom označen ili barem naznačen dalji razvoj tog medija ili je samo u pitanju datum i početak koji sa današnjim stanjem stvari baš i nema mnogo? Ili, prije, ono što jedan fenomen uistinu jest nastaje njegovim razvojem, sazrijevanjem njegove prirode, onda kada taj fenomen osvoji svoje mjesto i potpuno počne funkcionirati na najbolji mogući način?
Naznake mogućnosti fotografije javljaju se vrlo rano. Spominju se kineski spisi Mozi iz IV. stoljeća prije naše ere, spominje se i Aristotelovo pitanje (u djelu Problemata, IV) o svjetlu i mogućnosti reproduciranja lika na zidu, pitanja na koja ovaj veliki antički mislilac nije našao odgovor. Ove ideje mogu biti označene kao prve slutnje zasnovane na znanstvenim uvidima o mogućnosti dobivanja fotografije. Postojalo je i nekoliko ranih pokušaja da se fiksira slika. Neki istraživači povijesti fotografije smatraju da je praotac fotografije arapski svestrani znanstvenik Ibn al-Haytham (Alhazen), koji je djelovao u XI. stoljeću a čiji je rad na razvoju optike bio osnova camere obscure, potom povjesničari navode engleskog svećenika i mislioca sklonog egzaktnim znanostima Rogera Bacona i genijalnog Leonarda da Vincija, koji je podrobno opisao „mračnu sobu“, ali se ipak smatra da suvremena povijest fotografije uistinu započinje 1839. godine, kada su nastale prve fotografije (dagerotipije), slične onima kakve danas imamo.1 U početku je fotografija shvaćana i kao tehničko pitanje, ali je i mistificirana,2 pa je rasla „između kemije i alkemije“ i shvaćana kao neka vrsta tehničke čarolije. U tim prvim koracima u razvoju fotografije sam izum vodi izumitelja: ne snima ono što bi i kako bi htio, nego ono što može. Ispituje, istražuje. Tek će sa punim tehničkim razvojem fotografski aparat postati u potpunosti sredstvo u rukama majstora.
Isprva je fotograf u vlasti izuma, aparat još nije sredstvo, nego postignuće, s kojim njegov posjednik još ne barata s lakoćom, oprezan je, aparat je rijetkost, skup je, još uvijek je postignuće, a ne sredstvo u rukama majstora. Fotografi su u početku rješavali probleme, otkrivali nove tehničke mogućnosti i radili ono što su mogli, a ne ono što su htjeli. A kada je fotografija „stasala“, tada otprilike prestaje i otpor tradicionalnih umjetnosti, a među umjetnicima slikara prije sviju,3 jer shvaćaju da im fotografija ne može biti „konkurencija“ kao medij, a posebno kao komercijalni proizvod. Potom je, koncem XIX. stoljeća, fotografska tehnika postala pristupačna mnogima, Sve više se širilo uvjerenje da se time može s lakoćom baviti svatko. Tako je glasio i onovremeni slogan (1889.) Georgea Eastmana za Kodakove nove, praktične, jednostavne foto aparate: „Vi pritisnete dugme, mi uradimo ostalo!“. Neki i danas vjeruju da samo treba pritisnuti dugme.
3.
Fotografija je od svog početka do danas imala mnogo promjena, posebno mnogo tehničkih poboljšanja. Rješenje problema perspektive („dubine“), otkriće duple ekspozicije, pronalazak novih objektiva – sve to mijenja i unapređuje kvalitetu fotografije. Mijenjaju se tehnike snimanja, od početne dagerotipije do današnjih digitalnih kamera. Aparati su sve bolji, stvaranje slike sve lakše. Otkriveni su i postupci, poput solarizacije, kojim se postižu posebni efekti u fotografiji, a Man Ray pravi svoje „rayografije“, pri čemu koristi postupak u kojemu fotografija nastaje tako da se osvijetli predmet na foto-papiru, pa tako bez upotrebe kamere stvara svoj vizualni zapis, svoj „zrakopis“. Odavno se u radu na fotografiji koristi kist, dupla ekspozicija, montaža, a danas je rasprostranjen photoshop4 i sve više unaprjeđuju mogućnosti autorskih intervencija na snimku, posebno u digitalnoj fotografiji, što nekadašnje „fiksiranje viđenog“ na fotografiji sada pretvara u nedovršeni, trajno promjenjivi proces. S uvidima u nove mogućnosti fotografske tehnike mijenja se i kritičko stajalište prema prirodi same fotografije i njenih mogućnosti. A njene mogućnosti su svakako prinos ljudskoj percepciji i ukupnoj djelatnosti. Čovjek je odavno počeo proizvoditi sredstva koja mogu više od njega: mašine koje su jače, brže, dugotrajnije od ljudskog bića. Foto-aparat je sprava koja može vidjeti više, dalje i preciznije od ljudskog oka. Ovdje međutim nije (samo) riječ o tehničkom aspektu fotografije, koji je neosporno značajan u razvoju vještine i tehničke kvalitete samog snimka, jer tehnička svojstva fotografije nisu od prvorazrednog značaja u razmatranju filozofije percepcije, a posebno ne u razmatranju estetskih svojstava same fotografije. Jednako tomu, ni povijest fotografije ovdje nije u prvom planu, premda će i o njoj, koliko je nužno, biti riječi, ali će mnogo više pažnje biti usmjereno na pitanje što fotografija kao fenomen jest. Ovdje je dakle nadasve riječ o prirodi fotografije.
4.
Osnovna teza ovih redova glasi: fotografija je ono što je njena funkcija. Ona je za nas ono što je njena uloga u našem životu. U ovoj, početnoj konstataciji odgovor na pitanje o prirodi fotografije je jednostavan: fotografija je ono što je za nas. Otuda slijedi pitanje: ako netko nije povjesničar ili istraživač fotografije, koja mu je najstarija osobno „važna“ fotografija? Odgovor bi mogao biti ovakav: fotografija njegovih i njemu bliskih, potom njegovog kraja i doma, a svakako i onoga ili onih koji su bitno utjecali na njegov život. U ta tri momenta sabire se naš interes za fotografiju: osoba, predio i događaj (koji je osobna ili opća povijest).
Fotografija je omogućila da danas dosta ljudi ima takve, osobne slike. U početku je bavljenje fotografijom bilo moguće samo imućnima, ali je kasnije sve postalo jeftinije, od aparata do načina izrade slika, pa je fotografija postala dostupna relativno velikom broju ljudi. Od tada su portret i grupne obiteljske fotografije „demokratizirane“, odnosno više ne pripadaju samo povlaštenima; mnogi također posjeduju barem neku sliku svog doma ili kraja; većinu snimaka osobnih događaja, od rođenja djeteta do svadbi i ispraćaja dragih ljudi čuvaju u svojim privatnim zbirkama i albumima, a „presudni“ društveni i povijesni događaji zabilježeni su i dostupni u raznim medijima.
Mnogi posjeduju u svojim obiteljskim albumima fotografije kakve spomenuh. I ja imam poneku iz djetinjstva, imam i dosta obiteljskih fotografija, volim vidjeti fotografiju trga pored kojeg sam odrastao, još nekih meni dragih krajeva, a s različitim osjećajima i one koje su obilježile povijest XX. stoljeća, posebno onih događaja koji su označili i moj život. Odnos prema fotografiji, kao i prema drugim artefaktima, uveliko je osoban. Komunikaciju najlakše uspostavljamo sa djelom u kojem razabiremo nešto vlastito, prepoznatljivo ili blisko. U interesu za određenu fotografiju otkriva se naš dublji interes.
***
1 – O povijesnom razvoju fotografije vidjeti u: Ang, Tom, Photography. The Definitive Visual History, London 2014
2 – Postoji samo jedna portret fotografija (dagerotipija) Honoréa de Balzaca, koju je načinio slavni fotograf Nadar. Pisac nije volio biti fotografiran, jer je vjerovao, baš poput pripadnika nekih primitivnih plemena, da svaka fotografija oduzima fotografiranom dio duše.
3 – Sud o novim djelima ukotvljen je u znanju o starim, percepcija novih umjetnosti u iskustvu starih. Zato je estetsko vrednovanje tako često tradicionalističko i konzervativno. Povijest je pokazala da nove vrijednosti same jednom izbore svoje mjesto u svijetu umjetnosti. Francuski slikar „povijesnih prizora“ Paul Delaroche (1797.-1856.) vjerojatno prvi izjavljuje da je od trenutka nastanka fotografije „slikarstvo mrtvo“. Ispočetka su gotovo svi slikari, pogotovo realisti i maniristi, tvrdili da fotografija ne može i nikada neće moći što i slikarstvo, a možda ponajviše iz straha da bi s manje napora fotografija baš mogla ono što su ovakvi slikari sami radili. Taj početni strah je odavno zamijenila suradnja i svijest o različitoj prirodi, ali i srodnosti ova dva medija.
4 – Photoshop je neka vrsta „nanošenja šminke“ vlastitoj fotografiji, što ipak uglavnom rade ili amateri ili profesionalni fotografi, najčešće onda kada im to naručitelj fotografije traži, ali takva intervencija može ozbiljno dovesti u pitanje autentičnost fotografije, posebno kada ona treba biti dokument i potvrda vjerodostojnosti nekog događaja ili snimljenog prizora, pa je tada zapravo fotografska krivotvorina, najprije kao istinit dokument, a zatim i kao estetski artefakt. Pitanje manipulacije u fotografiji zadire u domenu pravnog i etičkog. O tome vidjeti tekst Nasima Mansurova objavljen 6. IV 2018.
nastavit će se…