Sedmi dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija. Oko jučerašnjeg svijeta" koji NOMAD objavljuje u nastavcima.
Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
A onda je sve počelo
Slika ljudskog postojanja
Slika i albuma, druga
1.
Pogled stane. Ukoči se. Gleda. Ne miče. Misao se nikada ne zaustavlja, ide naprijed, nazad, traži neki put, proboj, ali pogled stane. To je bilo to. Tako je bilo. Stane kada vidi ono što prepozna. Kada ga se dojmi. Kada osjeti: bilo je tako, to je istina. Na slici to prepozna. Trenutak koju pamti, onoj koja s njim korespondira. Prepozna svoje na slici u kojoj je uhvaćen trenutak. Onaj trenutak. Njegov trenutak. Ili ono mjesto. Njemu značajno, zanimljivo mjesto.
Život je niz slika. Nekoliko slika opiše naš svijet, naš život. Na nekima ga ponovo razabiremo. Sebe i svoje u njima prepoznamo, nađemo, čuvamo. Zato ljudi gledaju svoje stare albume, raduju se fotografijama znanih im predjela i slikama iz vlastite mladosti. Svaka takva slika je slika nas samih. Značajna nam zato što je tako bilo, značajna nam i što više nije tako.
2.
Davno sam gledao film Pad kuće Usher (1928.), rađen po Poeovoj istoimenoj priči, a u režiji Jeana Epsteina. Sada ni sam ne znam pamtim li dobro taj film ili samo zamišljam kakav je film bio, ali svakako znam da me se svojedobno duboko dojmio. Danas mnogih starih filmova više nema, često tek poneki fragmenti, blijeda, teško gledljiva kopija. Filmovi koji su postali duhovi. Mnogima nije lako ni gledati stare filmove, jer se naša percepcija promijenila, navikla na druge, suvremene tehnike, pa crno-bijeli svijet „nijemog“ filma percepciji novih naraštaja često postaje stran, teško prihvatljiv, dosadan. Ali, sve i kada ništa od nijemih filmova ne bi ostalo, oni bi opet ili možda baš tada bili najbolji filmovi o duhovima, jer sami nestaju, postaju nevidljivi, a i dalje su u temelju filmskog jezika, podsvijesti filmskih stvaralaca, a i upućenih ljubitelja. Svijet izgubljenog, a prisutnog. Tiho, neotklonjivo naslijeđe „jučerašnjeg svijeta“.
3.
Slika je ono što vidimo i ono što na njoj nije. A ono što osoba na njoj nije vidjela dopunjava svojim slikama, svojim slutnjama, maštanjima, pretpostavkama, znanjima, uspomenama. Slika je uvod u novi svijet, pogled u sadašnji i rekapitulacija prošlog svijeta. Ona je uvijek svijet i tek naznaka svijeta.
Slike: ljudi koji više ne postoje, slike mjesta koja su drugačija, nije to više tamo, slike koje blijede, nestaju, mnogima ništa više ne znače. Slike onih kojih nema, onoga čega više nema, uspomene. Opis onoga što je bilo. Opis nečega i ničega. Priča o slikama je knjiga od riječi sjena i duhova.
4.
Na staroj fotografiji pejzaža ili znanog nam kraja ustanovimo da je „nekada tako bilo“, što nam svakako može biti zanimljivo, a osobno su nam još značajnije one fotografije koje su vezane za naš život, dakle one koje svjedoče o onome što smo i sami u nekom smislu iskusili; „Ovako je bilo kada sam krenuo u osnovnu školu“. Takve fotografije svjedoče i o našem vlastitom životu, o nama samima. One su unekoliko uvijek fotografije nas samih.
Riječi, čak i kada opisuju ljude ili predjele, traže od čitatelja da uključi svoju imaginaciju. Slika pokazuje. Na njoj se vidi kako je bilo. Ona potiče svijest, sjećanje, imaginaciju. Zato je ona pravi svjedok povijesti, još od drevnih reljefa, preko golemih freski i slikarskih platana do fotografija i filmova. Na njima ponovo vidimo ono što je bilo kako je bilo. Zato je ovdje riječ o starim fotografijama, zato je ovo slika svijeta koji je bio, slika snimljenog svijeta.
5.
Sarajevo je grad koji sam svojedobno možda najbolje poznavao, a ipak nisam znao imena većine ulica. Za mene je, kada bih spominjao neku ulicu, to bila ulica u kojoj stanuje Ferid, ispod pruge, kod škole, nešto je bilo u FIS-u, pored džamije, u Husinoj kafani, u uličici gdje je Amerikanac, blizu Svetog Ante, iznad taksi-štanda na Čaršiji, tamo gdje je bio Paviljon, u Metalcu, u Brankovoj raji, blizu Stare pravoslavne, blizu Martinove pekare, iza „cirkus-placa“, kod Filozofskog, na Vidikovcu…, lijevo, desno, pored onoga, dvije ulice dalje, kod parka, iza Higijenskog, kod Socijalnog. Oni koji nisu znali o čemu govorim nisu bili Sarajlije.
(U mom djetinjstvu u grad su dolazili: mljekarice sa svojim mjericama („Od ovog mlijeka svako ozdravi“), tržni prodavači („Friška roba, jeftino, kako nije…“), na vrata kucao švercer mesom („But, samo za vas, teletina…“), seljanke koje mijenjaju kokoši i jaja za robu (što ti nudiš njima, kažu, ništa ne vrijedi, a ni ti o njihovim kokošima ne kazuješ bolje). Sada su se slični ljudi naselili, oni što su kokoši kupovali pomrli ili odselili. Migracije. Jedni nestali, drugi nastali. Mladost zamijenila starost („Ništa nije kao što je bilo…“). Neka je, tako i treba. Radujem se što je bilo onako kako je bilo, radujem se što je bilo, žao mi što više nije, ali je tako kako jest. U mom gradu me sada više ponese susret sa predjelom nego bilo što drugo: to dječak ponovo prelazi drveni most, ide u drugu raju. Mnogo toga je meni još samo sjećanje, a i ono što u mom gradu iz davnih vremena još postoji postaje mi dokaz iščezlog, izgubljenog, uništenog, ali i nježna uspomena: bilo je, zar nije!?
Kada bih danas opisivao svoj grad opisivao bih mjesta kojih nema: Stara Istra, Korzo, Samek, Gradina, Stipina knjižara, Dom mladih, plesne dvorane, Paviljon, klubovi, od šahovskog do pjesničkog, amaterska društva, izviđačka društva… Kome bih to? Onima koji bi ih se mogli sjetiti. Koji sada jesu, ne bi im to ništa značilo. Grad je drugačiji. Život je drugačiji. A ja ipak mislim da je to isti grad. Donekle sam u pravu. Ne samo zbog imena grada, ni zbog sličnih mjesta, ni istog rasporeda ulica, nego i zato što je to isti grad, samo s drugačijim stanovnicima, u drugačija vremena, pa je, eto, isti, a drugačiji. O tome govori svaka dijalektika promjene, to pokazuju uspoređene slike: jest i nije vidljivog i nevidljivog.
Metafizika bîti i nepromjenjivosti grada narušena je stvarnom slikom života grada. Migracije, prirodne i nasilne, sudbine su svakog grada. Ove promjene stanovništva su uvijek mijenjale i karakter grada, od postojanja kulturnih institucija do svih vrsta običaja. Mijenjao se i pogled na moj grad. Opisivan je kao spoj orijentalnog i zapada, kao tamni vilajet, kao grad tolerancije, kao grad-žrtva, kao simbol otpora, kao oslobođeni i promijenjeni grad. Tako je i sa slikama drugih gradova. Pariz je, recimo, nazivan gradom svjetlosti, slobode, raspuštenosti, šansone, kulture, terorizma… Svaki grad je bio različito shvaćan i doživljavan, jer se svaki u bitnom smislu mijenjao i prestajao biti onakav kako je označen ili u uspomeni sačuvan. U tome je šok nostalgije: što je nestala zaustavljena slika i na njeno mjesto došla nova. Što je vrijeme izmijenilo prostor. Što se povijest nije zaustavila. A možda je baš u tome razlog što ljudi vole stare fotografije.
(Slika osušene loze koja se penjala uz ispucani zid kuće na lijevoj strani mog dvorišta nikada nije snimljena, ali je ostala u meni, pa je prepoznajem u nekim drugim dvorištima i nekim fotografijama drugih. Naš pogled je odavno pripremljen za ono što hoće i želi da vidi).
6.
Moja prva slika grada nije vezana za fotografiju, čak ni za poštansku razglednicu, nego za slikarstvo, za „čika Voju“. Vidio sam ga po prvi put davno, u djetinjstvu. Stanovali su Dimitrijevići ukoso od mojih, ni sto metara preko trga. Veliki stan, dugački hodnik, mnogo igračaka, ali me ipak najviše impresioniralo kada sam vidio čika Voju da slika. Stajao je pred svojim slikarskim stalkom („štafelajom”), imao je malo dužu kosu, u ruci mu kist, u drugoj paleta. Tako izgleda slikar, tako nastaje slika. Danas, poslije mnogo godina, jasno vidim njegovu sliku Sarajevo u kiši. To je prva slika o Sarajevu, to je bila moja mjera slike i mog grada istodobno. Slika je bila u maniru francuskih impresionista, što je za to doba bilo vrlo „slobodno“, jer je slika tada kao slika cijenjena isključivo „lijepa“, klasicistička slika, često bliska kiču „socijalističkog realizma“. Ja pamtim sarajevsku kišu baš kakva je na slici Voje Dimitrijevića: kao impresiju o kiši, kao vlažne ulice koje vidim s prozora roditeljskog doma. Pamtim tu kišu, bila je česta, mnogo puta me uhvatila, mokar znao kući doći, ali se u meni uobličila i definitivno urezala po spomenutoj Dimitrijevićevoj slici. Sarajevo nije bilo česta inspiracija likovnim umjetnicima, sigurno ne onoliko koliko je to bio Mostar, a o nekim slavnim europskim metropolama da i ne govorim. Osim Voje Dimitrijevića, čije će ime kasnije uglavnom spominjati kao ime oca konceptualnog umjetnika Slobodana Brace Dimitrijevića i autora otisaka stopa atentatora Principa na mjestu odakle je ovaj pucao u austrijskog nadvojvodu, nekoliko slika grada je napravio iz vizure svoga ateljea Mario Mikulić, a niz lijepih, nježnih akvarela Vedo Hamšić. Oscar Wilde je tvrdio, s pravom, da smo londonsku maglu vidjeli tek na Whistlerovoj slici. Slika mijenja našu percepciju i objedinjuje vidljivo. Ona je naše viđenje svijeta i sjećanje, ona je slika onoga što je naše i što smo mi sami. U tom smislu, i markantna fotografija je slikarstvo, samo drugim sredstvima, a naše sjećanje imaginarni album sačuvanih slika.
nastavit će se…