Finci: U fotografiji se zrcali njen fotograf

Deseti dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija, oko jučerašnjeg svijeta" koji NOMAD objavljuje u nastavcima.

Gojko Sikimić, (detalj)

Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
A onda je sve počelo
Slika ljudskog postojanja
Slika i albuma, druga
Sarajevo, fotografije, fotografi
Spomenik vlastitom životu
Slika je ikona, fotografija je trenutak

14.
Fotografija je jedan od fenomena koji je mnogo toga izmijenio u našem poimanju umjetnosti i samog svijeta. Češće je „upotrebljavana“, nego što je kao djelatnost uvažavana. Malo koja umjetnost je tako rasprostranjena i možda baš zato toliko podcijenjena. Podcijenjena je kao umjetnost jer se često smatra isključivo tehničkom vještinom. Svako to može! A „znanje“ i „umjetnost“ pripadaju odabranima, zar ne? Fotografija je demokratizirala umjetničku praksu i omogućila do tada neviđenom broju ljudi da iskažu svoj osobni artistički senzibilitet. Mnoge značajne fotografije su djela anonimnih majstora, jer je fotografija ranije prije svega služila fotografiranom (osobi, a ponekad označavanju i „pokazivanju“ predjela), pa tek sa komercijalizacijom fotografije, sa fotografijom kao „prodajnom vrijednošću“ postaje u potpunosti važno i zaštićeno autorstvo fotografa. Ali se i danas fotografije ljudi rijetko čuvaju, čak i djela izuzetnih majstora netragom nestaju, jer se sve smatraju „potrošnim materijalom“ i rijetko kada od većeg značaja i šireg kulturnog interesa. 

Istini za volju, mnoge fotografije su tek osobne ili profesionalne „dnevne bilješke“, kojima ni njihovi tvorci ne namjenjuju dug život. Uglavnom je u pitanju osobna informacija, a kada je u pitanju profesija, onda često vezana za „dnevne potrebe“ onoga čiji je fotograf uposlenik.

Fotografa definira njegova tema: sportski fotograf, ulični fotograf, modni, umjetnički, ratni... Izbor teme opisuje prvo svojstvo fotografa. Drugo vidimo kada znamo da li je fotograf nešto snimao po zadatku (naručena fotografija) ili po vlastitom izboru, po svom najdubljem opredjeljenju, kada bira svoj objekt i kada je objekt onaj koji poziva da bude snimljen. Fotografija-informacija ostaje na površini snimljenog-ugledanog-uhvaćenog i zato je samo informacija, vanjska slika viđenog. To odlikuje mnoge fotografije koje prate izvještaje sa raznih stranačkih skupova, a i one koje trebaju biti samo ilustracija tekstu. 

Fotograf mijenja svoj pristup ovisno o onome što hoće snimiti. Jedno je snimati dijelove mašine, drugo zgradu tvornice, treće radnika u tvornici. Svaki artist traži svoj model, ili svoj objekt, s kojim uspostavlja komunikaciju. Kada je u pitanju umjetnost fotografiranja, tada na fotografiji možemo procijeniti kakav je bio odnos između fotografa i fotografiranog, je li rezultirao susretom, odbojnošću, ili je fotograf svoju indiferentnost pretvorio u puku sliku-informaciju. 

Evo jednog primjera o prirodi odnosa između fotografa i njegovog objekta: postoji neka zanimljiva veza između fotografa i njegove scene, posebno kod onih koji su barem neko vrijeme radili fotografije kazališnih izvedbi. Takvi uvijek nastoje zadržati pokret, zaustaviti prolaznost i sačuvati dinamiku izvedbe. Njihove fotografije su naglašeno „svečane“, i zbog toga ponekad čak „ukočene“. Kao primjer mogu poslužiti fotografije koje je svojedobno za Kamerni teatar i Narodno pozorište u Sarajevu radio Miodrag Radovanović. U njima ima mnogo svečanosti, ozbiljnosti, „vječnosti“, baš onako kako su izvođači sami sebe doživljavali i vidjeli, a po svoj prilici ih je takvima vidio i sam fotograf. 

U dinamičnim fotografijama svakodnevnog fotograf pokazuje događanje slikanog, u „studijskim“ pokazuje sve što zna, a iskazuje svoje stajalište, iskazuje svoj stav i predočava što jest onaj koji je prikazan. U prvima je uhvaćena prolaznost događanja, u drugima trajnost fotografiranog. Zato je u potonjoj na djelu interakcija, susret slikara i slikanog, fotografa i fotografiranog, portret fotografija, fotografija Lika.

U fotografiji se zrcali njen fotograf. Njegov uradak dokazuje da fotografija ne ovisi o tehničkim sredstvima. Jednom sam pitao Milomira Kovačevića Strašnog (koga sam, mislim s pravom, nazvao „Bergmanom fotografije“) koliko je značajna kamera, koliko ona kao tehničko sredstvo odlučuje o kvaliteti fotografije: „Tri posto je aparat, ostalo je fotograf“. Svaki fotograf dokazuje jedno ili drugo, loš da mu dobra kamera ne pomaže, dobar da ga oskudna tehnička sredstva ne zaustavljaju u postizanju zadovoljavajućeg rezultata.

15.
I u Sarajevu je bilo mnogo ljudi koji su se bavili fotografijom, ali nije bilo mnogo fotografa „od formata“. U ovom tekstu najviše imam u vidu baš te fotografe, moje nekadašnje sugrađane. Oni su to svakako kvalitetom svojih djela zaslužili. Htio bih, dakle, da afirmiram njihov rad. Dok sam radio na ovoj knjizi često sam putovao, u raznim mjestima uvijek ulazio i u knjižare, u svakoj u odjelu za fotografiju vidio isto: dvije-tri knjige o svjetski slavnim fotografima i desetine knjiga fotografija lokalnih majstora i o lokalnim temama, u Italiji talijanskih, u Francuskoj francuskih i tako redom.1 Tako i treba biti, jer svaka nacionalna kultura treba afirmirati svoje vrijednosti, imati u vidu i vrijednosti drugih, a ne podleći pritisku kulturnog neokolonijalizma, koji nameće isključivo svoje vrijednosti, pa se za tim povode i neki slabiji teoretičari, koji isključivo te vrijednosti i spominju, citiraju one koji su o njima u njihovoj sredini pisali (engleski dominira!), a vlastite često ignoriraju ili, što je još gore, uopće za njih ne znaju. Što nije samo dokaz neznanja, nego i kompleksa niže vrijednosti. A trebalo bi biti obratno, jer „male“ kulture imaju u odnosu na „velike“ prednost što ove male znaju za njih, a i za svoje, pa su u tom smislu bogatije od „velikih“. A da je tome tako dokazuju i primjeri naših fotografa koje ću sada navesti.

Alija Akšamija (čiji je sin Mehmed i sam studirao fotografiju i danas predaje fotografiju na Likovnoj akademiji u Sarajevu) čovjek je koga upućeni s pravom smatraju „ocem bosanskohercegovačke fotografije“. Uradio je dosta toga vrlo rano, a njegov portret Ive Andrića je najpoznatiji i sigurno najznakovitiji portret našeg Nobelovca, pa ću se na taj rad u ovom tekstu kasnije detaljnije osvrnuti. Gojko Sikimić je bio prvi majstor fotografije u BiH. Njegove fotografije su bile čiste, sa strogom kompozicijom, uvijek vrlo ozbiljne i u pogledu izvedbe i u pogledu sadržaja. Valjalo je pokazati da je fotografija umjetnost.

Gojko Sikimić, mart 1960. godine

A onda, vremenom, stasaše mnogi vrsni majstori u svom poslu, neki postadoše pravi autori. Nabrajam ih, a sigurno ću ponekog ispustiti: Ervin Nino Berbić, Hidajet Degi Delić, Fehim Demir, Miki Đurašević, Kemal Hadžić, Velija Hasanbegović, Salko Hondo, Dino Kasalo, Milomir Kovačević Strašni, Danilo Krstanović, Slobodan Krstanović, Goran Kukić, Rikard Larma, Zoran Lešić, Igor Mandić, Sulejman Suki Medenčević, Nino Pikulić, Mladen Pikulić, Miodrag Radovanović, Branko Popović Pop, Dragan S. Stefanović, Damir Šagolj, Erol Čolaković Šehić, Šahin Šišić, Aleksa Škrbo, Almin Zrno, a dolaze i novi, mladi, nadareni…2 

Od navedenih, nekoliko značajnih danas živi u inozemstvu. Na jedan način su se oni odnosili prema fotografiranom u svom gradu, na drugi kada otiđoše u tuđinu. Mijenjao se i objekt i fotografovo raspoloženje: Kemal Hadžić snima pustu sarajevsku ulicu u predvečerje rata, i ta fotografija je istodobno slika ulice i Keminih turobnih raspoloženja, a onda, nakon odlaska u Ameriku, radi mnoge fotografije pustinje, kao da je tražio vlastito uništeno, izbjegavao jasne likove i prepoznatljive objekte, jer su njegovi nestali u nepovrat. Milomir Kovačević Strašni je snimao društveni život grada, onda Sarajevo u ratu. Sada slika drugi „društveni život“, onaj svoga novoga života (a u svojim fotografijama Pariza noću „obračunava“ se i sa jednim od svojih velikih prethodnika, Brassaïjem), a izložbe koje pravi u Sarajevu su retrospektivnog karaktera, u čemu svakako ima i želje za očuvanjem veze sa svojim polazištima. Mladen Pikulić je slikao sarajevski društveni život i svoje sugrađane, a sada slika svoje novo okruženje, nove građevine i individualne portrete i ponekad ima gotovo ciničan, humorističan odnos prema licima iz svoje nove sredine, o čemu svjedoči i sjajna fotografija poznatog nizozemskog kuhara. Nada Štambuk, koja se ranije amaterski bavila slikarstvom, okrenula se fotografiranju cvijeća i ptica, Dragana Pavlović ponajviše pejzažu. Njemu je u svojoj novoj zemlji okrenut i Harun Mehmedinović, ali sa naglašeno poetskim štimungom, nalik nadrealističkom snoviđenju, a foto-reporter Damir Šagolj, dobitnik nekoliko uglednih priznanja, među kojima je i Pulitzerova nagrada za 2018., zaokupljen je dnevnim, često drastičnim i dramatičnim događajima, u čemu sigurno značajnu ulogu igra i njegovo osobno životno iskustvo. Pritom je zanimljivo da nitko od njih nije slikao svoje sunarodnjake koji su i sami postali emigranti ili bili izbjeglice. Kao da im je ta tema bila suviše bolna i možda im govorila na drastičan način i o njima samima.

Jest, pojavljuju se nove teme u radovima ovih fotografa. Ali, za razliku od nostalgičnih pisaca, a donekle i glazbenika, fotograf možda prvi potpuno usvaja novi svijet. Vezan je za konkretno. Život mu brzo postane nešto drugo. Na slici je nešto drugo. Slika nešto drugo. Ako je ponekad to fotografirano sa manje strasti i sklonosti nego što je to bilo ranije, možda se baš u tome otkriva fotografova prikrivena nostalgija. Ali su uglavnom u pitanju fotografije na istoj estetskoj razini, što potvrđuje da njihova stvaralačka strast nije popustila.

Ovdje spomenuh samo nekoliko „isprobanih“ majstora fotografije. Njihove najpoznatije slike su slike svijeta koji je bio. Svaka od njihovih slika „novog svijeta“ (bez obzira jesu li još uvijek u istom mjestu ili su odavno negdje drugdje) govori i o njihovom odnosu prema svijetu koji je bio i u kojem su bili. Svaka usporedba je uvijek priča o onome i ovome, o onome što je bilo i što jest, a zapravo svaki put o onome što smo sami u odnosu na prošlo i sadašnje. Ukratko: svaka je priča koja nas interesira priča o nama samima. Tako i njihove fotografije.

***

1 - Jedna od takvih knjiga je i knjiga fotografija Martina Parra Misli na Englesku (2000.), u kojoj je na duhovit, gotovo ciničan način predstavljeno mnogo od onoga što čini englesku nacionalnu posebnost.

2 - Profesionalni fotografi, a pogotovo foto-reporteri bili su uglavnom muškarci, prvenstveno zbog fizičkih zahtjeva same profesije, a značajnu ulogu je igrala i „politika pogleda“ i interes za tehnički aspekt fotografije.


nastavit će se...