Finci: Slika iz albuma, treća

Trinaesti dio rukopisa knjige Predraga Fincija "Fotografija. Oko jučerašnjeg svijeta" koji NOMAD objavljuje u nastavcima.

M. Kovačević Strašni, Predrag Finci i Reuf Koluder, 1992, detalj

Slika iz albuma, prva
Gledati i vidjeti
Stvaralac, stvoreno, recepcija
A onda je sve počelo
Slika ljudskog postojanja
Slika i albuma, druga
Sarajevo, fotografije, fotografi
Spomenik vlastitom životu
Slika je ikona, fotografija je trenutak
U fotografiji se zrcali njen fotograf
Dokument stvarnosti i druge "stvarnosti"
Snimatelj je gospodar lika

1.
Znao sam da ta fotografija negdje postoji. Onda mi je Milomir posla, našao je slučajno, tražio nešto drugo, pa naleti na ovaj svoj „ratni uradak“. U svakoj osobnoj slici osjećamo njenu atmosferu, štimung, ponovo živimo u njoj. Ja u ovoj posebno. Slika iz Titove, najprometnije sarajevske ulice. Slika s početka ljeta 1992. I u ratu je u njoj često bilo mnogo svijeta, pa i taj dan, ali je oko-kamera Milomira Kovačevića Strašnog izdvojilo mene i čovjeka iza mene. Mene, zato što sam nosio prvi broj časopisa Zemlja, sav ozaren, jer je u ratu, u općoj neimaštini bilo čudo napraviti novine, one za kulturu posebno, i taj mali podvig me svog ispunio, ni pucnjevi snajpera me nisu uznemirivali, ni užas rata me barem na trenutak nije dodirivao, napravio sam ono što sam naumio, a vi se jebite, gospodo ratnici... 

2.
Mustafa, Fudo i ja u opkoljenom Sarajevu, u ratu najprije zamislismo, a onda i napravismo časopis. Pridružiše nam se Mahira i Muhamed. Formirali redakciju.1 Objavili smo dva broja, što je s obzirom na prilike bilo ravno podvigu. I prije toga sam bio u raznim redakcijama, i urednik bio, ali nikada na tako dramatičan način, a ujedno nikada tako slobodan, jer sam ranije morao poštovati tihu političku cenzuru, a kasnije, u Engleskoj, neprikosnovene zahtjeve financijera, odnosno „pokrovitelja“, što me brzo odbi od ovakve aktivnosti. Rat je jednu gestu učinio gotovo izuzetnom, jer u općoj neimaštini i pod granatama napravismo reviju za umjetnost i kulturu, premda smo nas trojica mislili da tako treba, da je normalno u tom trenutku baš tako nešto raditi, jer nismo ništa bolje ni znali, ni mogli. Nazvasmo naše novine Zemlja poradi Krleže i naivnog slikarstva, Drage Iblera („Treba živjeti životom svog doba“), Krste Hegedušića, Omera Mujadžića i cijele te grupe sjajnih umjetnika, a još više jer smo osjećali i vidjeli da nam je zemlja ugrožena, jer smo mislili i vjerovali da barem malo nade našim radom možemo potaknuti i barem na taj način pružiti otpor generalu Mladiću i njegovim topovima. To je doista bila zemlja. Nama je bila. 

3. 
Idem ulicom, žurim da mojim drugarima pokažem prvi broj časopisa. Iza mene je ostala Kulovićeva, „snajper“ ulica. Iza mene trči čovjek. Tada ga nisam vidio, tek sada, na fotografiji. Čovjek koji trči je Reuf Koluder, unuk Šantićeve „lijepe Emine“, u ranoj mladosti osnivač grupe Vokinsi, pa onda uspješni arhitekt, svi koji su ga bolje znali kažu uzoran, divan čovjek, beskrajno nadaren, skroman, dobar. Trči, jer snajper ne prestaje da „djeluje“, pokušava ga „locirati“, ubojica ne mari koga ubija. Između moje ozarenost i nade da ćemo napraviti prave stvari, osvojiti vlastitu budućnost, i Reufove razložne zabrinutosti, dogodio se rat. Sve to vidim na Milomirovoj fotografiji jasno, upečatljivo. Lice koje na fotografiji ne „govori“ nije lik nego maska, a takva fotografija nije djelo nego registriranje. Pomislih: da na ovoj fotografiji nema nas dvojice, da je bez svih onih zamagljenih, jedva vidljivih, a ipak prisutnih ljudi, bila bi to pusta ulica, rezultat jedne politike, njene snajperske i artiljerijske vatre, trijumf uništenja. Zgarište. Pustara. Ali, tada ne bi bilo ni fotografa, ni fotografije. Fotografija je uvijek izdvajanje, naša lica su iskazi, a na fotografiji stav o onome što se događa. Svjedočanstvo. Dokument. Opis jednog događaja, jednog mjesta, jednog doba, jedne situacije i ljudi u njoj. Ja više tamo nisam, nije ni Milomir, a Reuf je 2010. godine iznenada preminuo u Sarajevu.




***

1 - Slikar i dizajner Mustafa Ibrulj je dizajnirao časopis Zemlju, Fuad Muslić je brinuo o kompjuterskoj obradi ovog časopisa, Mahira Vukić bila lektorica, Muhamed Ćurovac sekretar, a ja glavni i odgovorni urednik. Mustafa je kasnije otišao u Italiju, gdje je 1995. umro, Mahira u Australiju, gdje i danas živi, a Fuad i Muhamed su i danas u Sarajevu.

nastavit će se...