Imširević: Olga Stojanović, ušivena priča

Skica za portret

za Đ.K.

Kada je došla u Sarajevo, Olga Stojanović je imala osamnaest godina, dar za šivanje i česte glavobolje koje je liječila magičnim praškom Eduarda Pleyela. Iz rodnog sela, tamo negdje u okolini Duvna, donijela je tek naslijeđenu uspavanku naučenu od majke, pjesmu o djevojčici po imenu Anka koju, već u trećoj strofi, tankom sabljom zakolje nepoznata vojska. Brat Milan se zaposlio u sarajevskoj Pivari, a otac Đorđe pomagao je u jednoj od štamparija i ruke su mu imale miris koji je Olga voljela do kraja svog života.

Olga Stojanović je rođena 1922. godine. U Narodnom pozorištu šivala je kostime sarajevskim glumcima, a na molbu upravnika Ahmeda Muradbegovića, za dodatnu zaradu, krojila je odijela i uglednim građanima. Među njima je bio i Karlo Paržik, češki arhitekta, čovjek iz čije glave su rođeni Zemaljski muzej, Aškenaška sinagoga, Crkva sv. Josipa, Narodno pozorište... On je krojio grad, Olga je oblačila ljude; modeli su se polako otimali i drsko pokazivali svoju nezahvalnost. U istoj godini, u samo par mjeseci razlike, umire najpoznatiji sarajevski Čeh, a Olgin stariji brat biva odveden u ustaški logor Stara Gradiška. Karlo Paržik sahranjen je na starom katoličkom groblju Sv. Mihovil, a u zemlju je položen u Olginom odijelu. Brat Milan je u zajedničku grobnicu bačen bez odjeće.

Karlo Paržik u odijelu Olge Stojanović (prvi lijevo)

Godine 1945., samo par mjeseci prije oslobođenja, Olga Stojanović biva dovedena u vilu „Folkert“, u ulicu Skenderija; žutim krojačkim metrom uzima mjere Vjekoslavu Luburiću i zapisuje u malu bilježnicu koja će preživjeti rat. Dvadeset i devetog marta, kada joj otac Đorđe, zajedno sa još 54 osobe, bude obješen na Marijin-Dvoru, odijelo ustaškog zapovjednika će još uvijek biti nedovršeno, sa tragovima krojačke krede po crnom platnu i rukavima koje je trebalo prišiti. Uniformu će, u maju iste godine, zaplijeniti oslobodilačka vojska; ležala je uredno položena na krevet u sobi iz koje se vidjelo dvorište u kojem su partizani pronašli dvadeset i tri plitko zakopana tijela sarajevskih Srba i Jevreja.

Nakon rata, Olga nastavlja svoj rad u Narodnom pozorištu i u svojoj četrdesetoj godini upoznaje Pavela Croitorua, rumunjskog scenskog radnika koji se u Sarajevu zadržao tek nekoliko mjeseci. Bilo je to sasvim dovoljno da skroje zajednički plan, organizuju vjenčanje u pozorišnoj kafani, a onda, negdje u proljeće 1965. presele u Bukurešt. Iste te godine na vlast dolazi Ceaușescu, diktator za čiju odjeću se brine supruga Elena. Nije poznato da li je Olga Stojanović u vrijeme življenja u Rumuniji šivala, niti je ostalo zapisano da li se obradovala kada je saznala da prezime njenog muža, Croitoru, znači – krojač. Pouzdana je tek činjenica da se u Jugoslaviju vraća 1969. godine, mjesec dana nakon što je Maks Luburić ubijen u Španiji.

Ipak, umjesto u Sarajevo, smješta se u Gornji Milanovac, gradić u centralnoj Srbiji; otvara krojačku radnju, a slobodno vrijeme provodi u šetnjama botaničkom baštom na Brdu mira i sjedenjem pored kosturnice palih crvenoarmejaca. Ime grada u kojem je odlučila živjeti Olga Stojanović prvi put sam vidio na albumu sa samoljepljivim sličicama. I danas sam u stanju u sjećanje prizvati trenutak kada noktom dotičem rub sličice sa koje me podsmješljivo posmatra Prle, a valjda pod uticajem priče o sarajevskoj pozorišnoj krojačici, žive postaju i slike sa kojih pamtim i odjeću otpisanih likova. Aljoša Vučković kao Major Gašpar, bijela košulja i marama oko vrata, Misirac u srpskoj nošnji i dubokim čizmama, Tihi u uniformi sa crveno obrubljenim epoletama, Pavle Vujisić u tamnom odijelu i na kraju, nevidljiva, ali zauvijek prisutna – gospođa Hadžipešić.

U Sarajevu više ne postoji kuća u kojoj je stanovala porodica Stojanović, imena ubijenog oca i sina spominju se u nepotpunim materijalima sačuvanim u Zemaljskom muzeju, ali najbolniji trag jasno je vidljiv na kartonskoj dopisnici iz zaostavštine Olge Stojanović. Naime, osim komada pozorišne odjeće, koji je i danas u fundusu Narodnog pozorišta, ostala je i ova poruka koja je u zimu 1942. poslana iz „Sabirnog centra Stara Gradiška“. U gornjem lijevom uglu odštampano – „Šalje: zatočenik br.“, pa rukom ispisana nečitljiva oznaka; ispod su ime i prezime, a potom na šest vodoravnih linija, urednim i lijepim rukopisom, blago nakrivljenim u desnu stranu, ispisana poruka. Pravila logora su dozvoljavala da bude napisano svega dvadeset riječi, pa se na sačuvanim karticama vidi kako zatvorenici uzimaju pravopis za svog jataka, bore se za prostor, kad već ne mogu za vrijeme.

„Draga sejo, dobrosam i zdravo mislim na vas. Kakoje otac? Cigarete odjeću pošalji. Darinkin Nikola je kod đeda. Volim grlim.“ Dne 30. XI... 1942. A sasvim ispod, štampanim boldiranim slovima, ispisana rečenica, upozorenje poslano od strane obzirne uprave logora – Pisanje je nagrada za dobar rad i vladanje.

Milan Stojanović je u dvadeset riječi uspio poslati svoju ljubav i zabrinutost, ali i proslijediti skrivenu poruku o smrti porodičnog prijatelja Nikole, sina Darinkinog. Olga je znala da su Darinkinog oca, već na samom početku rata, ustaše ubile u centru Sarajeva, pa vijest da je „Nikola sa đedom“, nije ostavljala sumnju u stravično značenje. Smrt je bila uredno posložena između redova, kao u kakvom koferu, uz košulje i kutije cigareta. Pošiljalac se plašio praznina, nepopunjenog prostora, svaki ćošak mogla je osvojiti još neka loša vijest, a trebalo je pobijediti smrt i olovkom i mislima.

Mnogo godina kasnije, ta će rečenica, rođena u nepoznatom ustaškom mozgu, postati stravični pokretač mog pisanja, podsjetnik na ozbiljnost, ali i moć spisateljskog zanata. Dopuniću je i doraditi 1998. godine na očevoj dženazi, onog decembarskog dana kada sam postao siguran da je „pisanje lako kao očev tabut“ i da želim svojom voljom postati robijaš, logoraš, uznik, mučenik... čovjek koji je uvijek svjestan tako jednostavne činjenice da je pisanje – nagrada.

Olga Stojanović je umrla na katolički Božić 1989. godine, istog onog dana kada su, nekoliko stotina kilometara dalje, pobunjenici strijeljali Nicolaea Ceaușescua i njegovu suprugu Elenu. Komšije su pozvale hitnu pomoć, ambulantna kola su došla za petnaestak minuta, ali su dežurni ljekari mogli samo ustanoviti smrt usljed zastoja srca. Sahranjena je tri dana kasnije na groblju u Gornjem Milanovcu, a meni ostaje tek pokušaj da zamislim moguću oproštajnu poruku, dopisnicu na kojoj bi nam Olga Stojanović u samo dvadeset riječi poslala tako potrebnu utjehu i ohrabrenje. Ostalo ne mogu tvrditi, ali sam jedno siguran. Na kraju pisma bio bi zagrljaj, nježan i mirisan kao najdivnije košulje krojene za proslavu praznika, za doček oslobodilaca koji nasmiješeni ulaze u grad. Olga Stojanović čeka da baci karanfil na partizanski tenk. Svi čekamo.

Partizani ulaze u Sarajevo

 

NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret 
Benjamin Smajlagić, crno-bijela priča
Oskar Kabiljo, čovjek zvani Mama
Carlo Magnani, polubrat Pinokijev, sin Alijin
Muharem Karabegović, priče od vode
Stjepan Soldo, where do they all come from
Ajša Kovačević, osmi patuljak iz Lenjinove ulice
Enes Husaković Enki, molitva na mezaru Emira Kusturice
Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci 
Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)
Omer Ademović - jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija