Imširević: Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica

Skica za portret.

Esma Nikolić-Pecorelli u Zadru 2010. godine

„Ja sam Esma Pecorelli, živim u Japanu i plešem“ – napisala mi je u  email poruci, prvoj koju sam dobio od nje, u maju 2018. godine. Uslijedilo je dopisivanje na kojem bi mi, posve sam siguran, pozavidio i sam Jorge Luis Borges, jer dopisivati se sa onima koji te čitaju, a pogotovo sa likovima iz vlastitih priča, prilika je koja se ne ukazuje često. Napisali smo jedno drugom, za ovih nekoliko mjeseci, desetine stranica, ali mene nikako da napusti ona rečenica koju mi je Esma poslala odgovarajući na moje naivno, ali iskreno pitanje – zašto je otišla. „Ovdje, u Japanu, postoji poslovica koja kaže da tugu, baš kao pocijepanu haljinu, uvijek treba ostaviti kod kuće. Moja je satkana od poniženja... a ne znam gdje mi je kuća.“

Poniženje, tvrde knjige, u mozgu aktivira područja povezana sa bolom. Razmišljam o Esmi i pokušavam prizvati vlastito iskustvo poniženja. Pojavljuju se dvije slike. U prvoj imam sedamnaest godina, noć je i ja pratim svoju djevojku do haustora. Grupa momaka, nešto starijih od mene, strpljivo čeka kraj rituala, kao mirna filmska publika gledaju naš poljubac, završne replike, a onda, u trenutku kad zatvaram vrata, polako mi prilaze uz rečenicu: „Nemoj da te mi ganjamo!“ Ubrzavam film, premotavam do završne scene, kamera prati ruke koje me odižu od zemlje i ubacuju u kontejner. Vješti reditelj uspijeva snimiti smrad smeća, ali i moje poniženje. Krupni plan. Detalj. Rez.

Druga slika je nastala samo par godina kasnije. Prvi su dani rata, polako šetam prema Malti. U blizini Hitne pomoći neko se prodere u mom pravcu: vidim čovjeka u uniformi, sa ljiljanima na beretki, sakriven iza ćoška zgrade daje mi znak da priđem. „Kud' ti hodaš?“ pita me. „Kući“, odgovorim kratko, a onda, bez razloga dodam: „Bio kod cure.“ 

Poniženje biva reanimirano jednostavnim šamarom. Linija EKG-a imitira granice moje napadnute domovine.

Esma Pecorelli je rođena u Doboju 1975. godine. Otac joj se zvao Petar, mati Razija, a u Sarajevo su se preselili početkom osamdesetih; imali su dobre poslove, još bolje prijatelje i stan na čijim vratima je bila pločica sa prezimenom – Nikolić. Nešto od toga je zasmetalo onima koji su 1992. obilazili sarajevske stanare, rovili po ženskom vešu tražeći tragove „izdaje“, devize i porodični nakit. Petar Nikolić je tog prvog ratnog ljeta odveden iz stana, u crvenoj košulji, koju će, mati i kćerka, u godinama koje slijede, tražiti na mnogobrojnim fotografijama mrtvih tijela. Do danas nije pronađen niti jedan trag, ni najmanja kost, a u papirima stoji tek jednom riječju opisan ratni trik: NESTAO. 

Četiri godine kasnije Esma je u Americi, živi u New Yorku, pohađa Joffrey Ballet School i najradije čita knjige Paula Austera, pisca kojeg je jednom „srela na ulici i, iz potpuno nepoznatog razloga, rekla mu 'dobar dan' na našem jeziku.“ Pokušala je samoj sebi objasniti taj postupak i nije mogla smisliti ništa tačnije od priznanja da je u pitanju bio „blesav pokušaj da se sa dragim ljudima teleportira u Sarajevo. Jezik čini čuda. Sekundarna domovina je skoro jednako strašna kao sekundarna grobnica.“

New York

Zaljubila se u Thomasa Pecorellija, četiri godine starijeg televizijskog kamermana. Ubrzo su se vjenčali i 1999. godine dobili kćerku kojoj su dali ime Mia. Esma pravi kratku pauzu u svom bavljenju plesom, ali potom počinje bivati sve prisutnija na brojnim audicijama, radionicama i nezavisnim projektima. U nekoliko navrata dolazi u Evropu i tu se upoznaje sa nekolicinom koreografa koji će oblikovati njenu buduću karijeru, ali postati i podrška u borbi protiv novih poniženja. 

Njen suprug, Thomas Pecorelli, u septembru 2001. godine odlazi na službeni put. U Bostonu sjeda na let American Airlines Flight 11, sjedište 29J. U osam sati i 46 minuta, kada se avion zabija između 93. i 99. sprata njujorškog tornja, jedna je od 92 žrtve nestale u eksploziji. 

Nova domovina polako pomjera nadgrobnu ploču sa prazne i duboke rake.

Rihoko Sato, japanska koreografkinja koja je dugo boravila u Americi i Velikoj Britaniji, poziva Esmu da joj se pridruži u novom projektu koji Karas Company sprema u Japanu. Bez mnogo razmišljanja Esma pristaje i sa kćerkom dolazi u Tokyo, upoznaje Saburoa Teshigawaru, osnivača pomenute kompanije, plesača i koreografa, bivšeg slikara koji je „izabrao ples, jer je tijelo zanimljiviji materijal od boje i papira.“ 

Saburo Teshigawara

Esma Pecorelli pleše u nekoliko njegovih predstava; najduže izvode „Mirror“ na sceni Setegay Public Theatre, a ubrzo započinje i samostalni projekat pod imenom „Kutsujoku“. U poruci mi objašnjava:

„...Kada su se pojavile prve štampane knjige, ljudi su čitali naglas. Nisu znali drugačije. Čitalo im se po crkvama, u posebnim prilikama, pred većim grupama. Trebalo je proći dosta vremena da se čovjek osami sa knjigom i da nauči čitati u sebi, za sebe. Shvatila sam da ples mora biti u stanju uraditi isto, on je uvijek okrenut prema našem vlastitom tijelu. Napravila sam predstavu u kojoj sam htjela 'plesati u sebi'. I, vjeruj mi, publika je bila u stanju da osjeti pokret kojeg nema...“

Nastavila je raditi nove predstave, proučavati japansku plesnu tradiciju, u nekoliko navrata dolazi u Evropu, gdje pleše i drži radionice iz savremenog plesa. Bosni je bila najbliža u ljeto 2010. godine, kada je boravila u Zadru, ali nije se odlučila preći granicu i posjetiti grad u kojem „muškarci ne vole crvene košulje“. Svoju odluku – u šta je presvukla ogromno razočaranje i strah – opet je pravdala mudrošću naučenom u Japanu. „Ne znam to dobro prevesti“, pisala mi je, „ali ovdje kažu, probaću na engleskom – NOT SEEING IS A FLOWER. Riječ cvijet često znači i maštu, ljepotu, ali i besmislenost. Stvarnost se ne može mjeriti sa maštom.“ 

Esma Pecorelli tačno osjeti gdje je granica patetike, iskrenosti, pristojnosti; pleše po papiru podjednako dobro kao po pozorišnoj sceni. Poruku mi završava rečenicom Toma Waitsa, koju prate višejezične nasmijane ikonice: „Stvarnost je za one koji se ne mogu nositi sa drogama!“

Slijedi period u kojem sve manje pričamo o pozorištu, plesu, karijerama. U samo nekoliko mjeseci naše dopisivanje poprima oblik prijateljstva. Rečenice postaju prirodnije; govorimo o svojim kćerkama, o tabletama za smirenje, filmovima uz koje volimo zaspati, kuharskim receptima, strahu od smrti, od letenja, od razdvajanja... Pitam je da li je tačna riječ koju sam preveo uz pomoć Googlea: NOSUTARUJIA. Moj laptop je, objašnjavam Esmi, izgovara slično kao „nostalgija“, ali je meni, ipak mi je najprivlačniji onaj lako učljivi japanski „smajli“ koji je šeretski nakrivio glavu stisnut između nerazumljivih znakova. 

Umjesto odgovora, Esma mi piše o posljednjem susretu sa majkom Razijom, koja je prošle godine prvi put došla u Japan iz Hrvatske, gdje danas živi. 

„Posljednjeg dana njenog boravka u Tokiju napravila sam nam kafu, bosansku. Popile smo je u dnevnom boravku, skoro da nismo ni pričale. Mama je plakala, a ja sam odnijela posuđe u kuhinju i pozvala taksi da nas odveze do aerodroma. Šoljica iz koje je mama pila ostala je na polici, neoprana, netaknuta, još bar četiri dana. Ona se vratila svojoj kući, a šoljica je još uvijek bila tu. Toz se skorio. Uzela sam foto-aparat i napravila nekoliko fotografija; talog iz majčine šoljice danas je screensaver na mom laptopu. Eto, ipak sam stopostotna Bosanka. Svakodnevno gledam u fildžan.“

Prije nekoliko dana poslao sam Esmi skicu ovog teksta i pitao je da mi javi ime ulice u kojoj je živjela u Sarajevu. „Darovalaca krvi“, pisalo je u kratkoj poruci, na koju nisam odgovorio. 

Esma Nikolić-Pecorelli će tek iz ove priče saznati da su moja i njena poniženja - komšije. Djevojku sa početka priče sam pratio do zgrade na kojoj je stajala ploča sa natpisom Darovalaca krvi 3, a ulica se protezala sve do Hitne pomoći i sljedećeg poniženja. 

Mia Pecorelli, Esmina devetnaestogodišnja kćerka, govori japanski i engleski jezik. Na bosanskom, iz potpuno nepoznatih razloga, umije izgovoriti tek – DOSTA. 

To je, valjda, dosta.

 

NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret 
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)
Omer Ademović - jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija