Imširević: Sulejman Jalandžija

Skica za portret.

A. P. Čehov

Prije nekoliko godina sam, listajući jednu rusku knjigu posvećenu djelu Antona Pavloviča Čehova, u kazalu imena naišao na Sulejmana Jalandžiju. Naš susret je bio poput onih koji su česti na dženazama i sahranama, kada prateći spori hod povorke, iz straha, radoznalosti, možda i dosade, ili naprosto jer je to nemoguće izbjeći, čitate sva ona imena umrlih pored čijih grobova prolazite. Njegovo ime je bilo nišan među nadgrobnim spomenicima sa ćirilicom ispisanim predivnim ruskim imenima koje je svako zvučalo tako da ste ga momentalno mogli uzidati u roman ili dramu. Prelistao sam knjigu, potražio stranice na kojima se spominje Sulejman Jalandžija i ostao zapanjen. Narednih par mjeseci sam posvetio istraživanju njegove biografije, pratio trag njegovih putovanja, uživao u ulozi arheologa koji četkicom skida prašinu sa mozaika na kojem je neočekivani ljudski lik.

U knjizi "Tri muža gospođe Knipper", Pavel Andronikov na sedam mjesta spominje Sulejmana Jalandžiju, daje šture podatke o njegovoj prošlosti, njegovom zanimanju, biva nedosljedan u opisivanju njegova izgleda, ali jasno navodi Bosnu kao mjesto rođenja Čehovljevog saputnika i poznanika.
Malobrojna literatura, koja mi je proteklih mjeseci postala dostupna zahvaljujući prijateljima iz Moskve i Beča, omogućila mi je da upoznam zemljaka koji je umro prije više od sto godina, ali i da imam čast "vratiti ga kući", upoznati ga sa teatrom koji nije ni svjestan koliko duguje upravo ovom čovjeku.

Sulejman Jalandžija je rođen 1852. godine, ali u dostupnim papirima ne piše tačno mjesto njegova rođenja. O dvije prve decenije njegova života nema pouzdanih tragova. Godine 1874. ga zatičemo na tek osnovanom Sveučilištu u Zagrebu, a potom pratimo do Beča u kojem boravi sve do putovanja u Rusiju. Ostaje nejasan povod njegova putovanja, ali u sačuvanom pismu, koje spominje i Andronikov, zabilježen je datum njegova dolaska u Moskvu. Pretpostavlja se da baš u to vrijeme, negdje sredinom 1881. godine, upoznaje Antona Pavloviča Čehova koji piše pod pseudonimom, zbližavaju se, te u aprilu 1890. zajedno putuju kroz Sibir gdje Sulejmanov ruski prijatelj istražuje život u kažnjeničkim logorima. Zanimljivo je da sa tog putovanja, u Čehovljevim "Ljekarskim bilješkama", stoji potanko opisan ritual "salijevanje strave" koji je, kako nam autor saopštava skrivajući ime svog "učitelja", primjenjivan među "Bosanskim Turcima". Naredne godine Čehov obilazi zapadnu Evropu, a istorija ostavlja sumnju da je Sulejman Jalandžija posljednji put došao u Sarajevo. Sa sobom je donio "ruske knjige za govorenje", te ih zajedno sa serdžadom poklonio najstarijem članu familije Despić, uglednom sarajevskom trgovcu u čijoj su se kući, par godina kasnije, igrale prve pozorišne predstave u ovom gradu. Od knjiga sačuvan je samo jedan primjerak Čehovljeve jednočinke "Pitanje" (koja je kasnije objavljena kao "Prosidba") i nalazi se u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Serdžadu je i danas moguće vidjeti u Despića kući.

Sulejman Jalandžija (desno), osoba lijevo i godina nisu poznati

Godina 1894. je, iz više razloga, ključna u priči o Sulejmanu Jalandžiji. Te godine se zdravlje Antona Pavloviča Čehova naglo pogoršava, bori se sa tuberkulozom, putuje u Italiju, a potom u Pariz. Ponovo je naš prijatelj u njegovoj pratnji, ali ovaj put ne svraća u Sarajevo u kojem, u to doba, biva organizovan Međunarodni kongres arheologa i antropologa. Osamnaest godina prije atentata na Franca Fedinanda o ovom gradu se piše u evropskim novinama, iskopavanja u Butmiru postaju tema brojnih naučnih radova, a za našu storiju je najvažniji podatak da je u Čehovljevoj biblioteci,  sačuvan članak iz francuskih novina u kojem se Sarajevo spominje u boldiranom naslovu. Pisac je na istoj stranici, naliv perom napisao još par gotovo u potpunosti nečitkih riječi, ali se među njima može pročitati i ime Bosanca čije je prezime započeto prepoznatljivim ruskim "ja". Ovaj list se čuva u selu Melihovo, u Moskovskoj oblasti, gdje je smješten muzej posvećen Antonu Pavloviču Čehovu. Zanimljiva je činjenica da za vrijeme njihova boravka u Parizu biva izvršen atentat na francuskog presjednika Marie Francois Sadi Carnot. Njega je u Lyonu ubio Sante Geronimo Caserio, a samo dva mjeseca kasnije izvršena je egzekucija i ubica je kažnjen. Taj slučaj je za nas važan iz posve drugih razloga, nego se da naslutiti. Naime, događaj se toliko dojmio Sulejmana Jalandžije da ovaj piše, po uzoru na svog saputnika i sapatnika, kratki dramski tekst pod jednostavnim imenom "Čovjek". Priča o atentatoru na njega ostavlja nevjerovatno jak utisak da se odlučuje oživjeti posljednju noć koju Cesario provodi u pritvoru. Rukopis drame je sačuvan i nalazi se u Ruskom državnom muzeju u Moskvi. (Do ovog trenutka bio sam u mogućnosti vidjeti tek naslovnu stranu rukopisa, ali ne i sam sadržaj.)

Uzgred valja pomenuti zanimljivu, možda nevažnu, ali donekle uznemirujuću činjenicu. Te iste 1894. godine, kada Sulejman Jalandžija sa Čehovom putuje po Evropi i piše o francuskom atentatoru, rođen je Gavrilo Princip.

Ostatak života, bar po dostupnim nam podacima, Jalandžija provodi u Rusiji. Prisutan je i u trenutku kada 1901. godine Čehov ženi glumicu Olgu Knipper, redovan je posjetilac novoosnovanog teatra Stanislavskog i Vladimira Nemiroviča Dančenka. Pojavljuje se "Višnjik", a samo dvije godine kasnije, 1904., u Njemačkoj umire Anton Pavlovič Čehov. Njihov posljednji susret ostaje nezabilježen.

Istorija na ovom mjestu ustupa prostor književnosti, ostavlja nam bolnu i dirljivu mogućnost nagađanja, činjenice uzmiču pred maštom, a ovo kratko podsjećanje završava sa dva preostala trenutka u kojima se pominje ime Sulejmana Jalandžije. Za nas, za istoriju našeg pozorišta, vjerovatna je najvažnija činjenica koju sam ostavio za sami kraj ovog šturog podsjećanja na život i djelo nepoznatog nam sugrađanina. Naime, u Ruskom državnom muzeju, među papirima sačuvanim iz Čehovljeve radne sobe, ostalo je i nekoliko latiničnim slovima ispisanih stranica. Tek prije sedam godina je ustanovljeno da je u pitanju 14 stranica "Sistema" Stanislavskog, prevod na bosanski jezik koji je načinjen rukom Sulejmana Jalandžije. (Moguće je tvrditi da se radi o prvom prijevodu knjige koja je među najvažnijim naslovima posvećenim glumačkom zanatu.) "Ruskiij listok", posljednji put bilježi njegovo ime u novembru 1913. godine kada je izvršio samoubistvo vješanjem. Sahranjen je negdje u Moskvi, a njegovo počivalište do danas ostaje nam nepoznato.