Imširević: Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)

Skica za portret.

Pablo de Sarasate

Ime Mehmeda Ćurčića prvi put sam čuo, ako me sjećanje ne vara, krajem 1988. godine, u kafani koja je ostala poznata kao Ćumez, a gdje sam, sa svojim prijateljima, provodio sve one sate bježanja sa opštenarodne odbrane, istorije i fizičkog vaspitanja. Ispijali smo jeftinu kafu spravljenu na šporetu na drva, zalijevali smrekom i udisali duhanski dim koji je tih godina imao ukus nepoznatih nam ženskih tijela. Tri školska časa bila su dovoljna za priče koje bi i Šeherzada rado prisvojila i život produžila za bar još jedan mjesec. Zoka je nabrajao članove Deep Purple kao da su fudbaleri – Blackmore, Gillan, Lord, Coverdale, Paice, Hughes, Glover, Evans, Bolin, Simper... Šaki je analizirao prošlu noć odgledane „Marijine ljubavnike“, Modže opisivao očevu smrt za vrijeme davno odigranog gradskog derbija, a Karim je pričao o ljetovanju u Cannesu i pokazivao nam crtež što mu ga je poklonio izvjesni Ivo Milazzo. Grafitnom olovkom nacrtan lik Kena Parkera, a iznad njegove glave, u oblačiću, kratka poruka: „So long, Karim!“. Mi, momci iz četvrtog tri, kao zla braća kralja Šahrijara, neosjetljivi na priče o izmišljenim junacima, tražili smo bar nemoguće. I dok je Zoka ubjeđivao gazdu kafane da pusti „Lile su kiše“, Karim nam je otkrio dio biografije čovjeka o čijem životu je slušao u Francuskoj, od lokalnih jazz muzičara.

Mehmed Ćurčić je rođen 1881. godine u Sarajevu. Volio je putovanja, muziku i muškarce. Legenda kaže da ga je jedna od tih ljubavi natjerala da 1901. dođe u Beč, a potom i u Pariz. Dvije činjenice su provjerene – u Francusku je doputovao vozom, samo par mjeseci kasnije postaje pariški student, a ubrzo i jedan od prvih školovanih bosanskih muzičara. Kreće se u umjetničkim krugovima, upoznaje sa brojnim violinistima koji inspirišu njegov budući rad, ali najzanimljiviji trag njegova boravka u Parizu pronalazimo u knjizi „Lectures de Proust“, Jean-Yves Tadiea, francuskog pisca i jednog od najznačajnijih biografa Marcela Prousta. Sarajevski violinista prisutan je u četiri, za Prousta vrlo bolne, a za svjetsku književnost presudne godine. Naime, 1903. umire piščev otac, a 1905. i majka, te on polako zatvara sva ona vrata okrenuta prema svijetu. U njegov dom ulaze samo rijetki, a među njima je i Mehmed Ćurčić, momak sa violinom. 

Marcel Proust sa familijom i prijateljima

U julu 1907. zatičemo ih u ljetovalištu Cabourg, na sjeveru Francuske, gdje stižu u pratnji mladog šofera Alfreda Agostinellija. U poslovnim knjigama Grand Hotela još uvijek stoji podatak da je Marcel Proust, prilikom svojih dolazaka, redovno uzimao pet soba. Jednu da u njoj spava, a četiri preostale „da smjesti TIŠINU“. Postoje izvjesne sumnje, i dobronamjerna nagađanja, o prirodi odnosa među ovim saputnicima, ljubavnom trouglu koji će se raspasti iste godine Mehmedovim odlaskom u Beč. 

Tamo druguje sa nekoliko sarajevskih studenata, te redovno obilazi, pored kafana, i bolesnog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića koji posljednju godinu svog života, provodi u bolnici. Inače, na pjesnika ga je uputio rođak, Vejsil Ćurčić, arheolog i jedan od budućih direktora Zemaljskog muzeja. Mehmed postaje revnosan posjetilac bolesnog Kranjčevića, ali ga ovaj, sudeći po pismima, nije podnosio. Naziva ga „gnjavatorom prvog razreda“, a netrpeljivost je, bez sumnje, izazvana političkim uvjerenjima mladog Sarajlije. „Strašno me gnjavi svojim učenim teorijama, pripovjeda o 'našoj stranci'... Donio mi je i neki anarhistički članak. Danas mi ne bi bilo milo da me ko posjeti. Najviše se bojim mladog Ć. – taj će skresati milijun bogova jučerašnjim kandidatima, ukoliko nijesu socijal-demokrati. A uz to, laže da ne može gore!“, piše Silvije u pismu svojoj ženi Eli. 

Pisma i fotografije S.S.Kranjčevića

Iz Sarajeva stižu sve ružnije vijesti, vlada „velika uzrujanost i ogorčenje protiv Švaba“, ali Mehmedovu pažnju privlači sudbina njegova rođaka Vejsila Ćurčića, bivšeg bečkog studenta. Na njega je „dignuta hajka“ jer je, na zgražanje „intelektualaca i begova“ - promijenio vjeru. Poglavlje zatvara Kranjčević svojim pismom u kojem kaže: „Što se tiče Vejsila, mislim da bi mu ljudi iskazali najveću uslugu, kad se ne bi toliko za nj zanimali. Prosto ne znam, kakovo je to neviđeno čudo što je prešo na drugu vjeru... muslimani i katolici i pravoslavni mogli bi već naučiti, da ne plaču za svojim „šugavim ovcama“... A Vejsil imade i ženu i dijete pak to mu budni i Bečom i Peštom, i nek se ne obazire na tursku inteligenciju...“

Godine 1908., u oktobru, nekako baš u vrijeme Kranjčevićeve sahrane u Sarajevu, Mehmed Ćurčić napušta Beč, a onda ga, kao poslije kakve sjajne iluzionističke tačke, na trenutak gubimo iz vida, da bi se 1914. pojavio u blizini Praga. Prepoznajemo zvuk njegove violine, muzika dopire iz dvorca Konopište, Mehmed ima 33 godine i jedan je od muzičara koji su pozvani da sviraju u posljednjoj rezidenciji Franza Ferdinanda. Na repertoaru su im djela Pabla de Sarasate, španskog kompozitora, a najdvojvodina supruga je naročito zaljubljena u „Zigeunerweisen“, komad pisan za violinu i orkestar. Legenda kaže da je u martu 1914. čula Mehmedovo izvođenje djela koje je donio iz rodnog Sarajeva, te da je to presudilo u ubjeđivanju muža da na put u Bosnu povedu i muzičare. Sophie je, pišu istoričari, planirala da posjetu Sarajevu okončaju koncertom koji će pokloniti uglednicima grada domaćina. „Nizamski rastanak“ odsviran na violini Mehmeda Ćurčića trebao je olakšati posao uplašenim prevodiocima i napetim oružnicima.

Nadvojvoda Franz Ferdinand sa svojom svitom polazi iz Beča, preko Graza, Ljubljane i u Trstu se ukrcava na „Viribus Unitis“, borbeni brod koji će ih duž Jadranske obale odvesti do ušća Neretve. Kratko se zaustavljaju u Mostaru, a potom nastavljaju vozom do Ilidže. Na dan kad je planiran koncert, ujutro 28. juna, Franz Ferdinand i Sophie završavaju molitvu u Hotelu Bosna i odlaze ka Sarajevu. Koncert nije održan, a Mehmed Ćurčić nikad nije svirao u rodnom gradu.

Viribus Unitis, ratni brod Franza Ferdinanda

Narednih desetak godina putuje Evropom, pratimo njegove notne tragove po Italiji, Španiji, kratko zadržavanje u Crnoj Gori, a onda ga vidimo kako početkom 20-ih godina šeta ulicama današnjeg Istanbula. Svira sa izvjesnim Leonom Avigdorom, a njegova violina otkriva jazz i sretno se zaljubljuje. Mehmed nema sreće kao njegov instrument, primoran je na „čuvanje tajne“, ali zato osniva bend i daje mu ime „Yorukler“ (tur. hodati). U knjizi „Midnight at the Pera Palace“, pišući o rađanju jazza u Turskoj, Charles King mu posvećuje dvadesetak rečenica. Mehmed Ćurčić se ne zaustavlja i ne prekida svoje umjetničko putovanje; u četrdesetoj godini ulazi u svijet teatra. Nakon što je upoznao Andre Antoinea, Francuza koji je u Tursku pozvan da pokrene pozorište, postaje jedan od prvih muzičara saradnika Darulbedayia, istanbulskog gradskog teatra. Naredne tri decenije svira i komponuje za pozorište, a Balkan ostaje njegova stalna inspiracija. Umro je 1952. godine.

Momci iz četvrtog tri, oni sa početka priče, nikada se više nisu okupili u Ćumezu. Časove opštenarodne odbrane, istorije i fizičkog vaspitanja, pokazalo je vrijeme, nisu uspjeli izbjeći. Zoka je konobar u Velikom Gradištu, mjestu „gdje je snimana serija 'Više od igre'“, Modže je svoj „prvi kurban zaklao u rodnom gradu Muhameda Alija“, a Šaki kuša vina i „Trumpovu vanjsku politiku“...

Karim, Zoka, Almir i Šaki, Nova godina 1987.

Karim je poginuo u Sarajevu 1995. godine i sahranjen je u haremu Ćurčića džamije, svega par metara dalje od mezara sarajevskog violiniste. Tog avgusta gledao sam kako Semezdin Mehmedinović, zajedno sa Karimovim ocem, spušta tabut u zemlju, a tek večeras, dok privodim kraju ovu priču, posve sam siguran da je i na tom groblju ukopano bezbroj – nomada. Znate, to su oni ljudi koji ne samo da putuju u potrazi za boljim mjestom, oni čak i svojim odsustvom čine dobra djela. 

Oni su kao tišina u četiri sobe Marcela Prousta.

 

NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret 
Omer Ademović - jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija