Imširević: Enes Husaković Enki, molitva na mezaru Emira Kusturice

Skica za portret.

Bernard-Henri Lévy, Bosna (kadar iz filma)

Enkija sam upoznao prošle godine u Gradcu, gradiću čije ime morate izgovarati sa pažnjom, jer su i najmanji pokret jezikom i blagi dodir gornjih zuba, dovoljni da nivo Jadranskog mora pomjere toliko da Austrija dobije obalu, a Graz pretvori u primorski grad. Ipak, za ovu priču nam neće trebati biblijska čuda, ni more koje se razdvaja, ni potopi; za početak dovoljni su jedan peškir, jedna knjiga i jedna nepoznata riječ.

Dakle, nalazimo se na jugu Hrvatske, na plaži hotela „Saudade“; vrijeme je sunčano, iz pravca Korčule približava nam se oblak koji, kada se bolje zagledate, podsjeća na kornjaču. (U trenutku kada priča počinje, ja ležim na stomaku i čitam, na glavi mi je slamnati šešir, te je potpuno jasno da se bijela kornjača izlegla naknadno ili je, što je vjerovatnije, nije ni bilo.) Enki, čije ime u tom momentu ne znam i koji je za mene stvaran koliko i nebeska fauna, leži par koraka dalje i uspijeva pročitati ime bosanskog pisca na koricama knjige u mojim rukama. Hodža iz naslova nas upoznaje; razgovaramo o literaturi, Sarajevu, ratu i putovanjima brodom. Moj novi prijatelj mi prevodi ime hotela u kojem smo smješteni; portugalska riječ nasukala se na hrvatsku obalu. Saudade, objašnjava mi Enki, je nerođena sestra sevdaha. Pripadaju onoj istoj sjetnoj porodici u kojoj su čežnja, melanholija, nostalgija, weltshmerz, blue, huzun...

Enes Husaković je rođen 1962. godine u Tešnju, ali nakon upisa na Pravni fakultet dobija sarajevsku adresu, te svoj životopis zauvijek obogaćuje  opsadom i  strahom od smrti. Druge ratne jeseni ženi Azru Čaušević, sedamnaest dana kasnije ona biva teško ranjena, ali zahvaljujući Pasqualu Maragallu, gradonačelniku Barcelone, već u decembru 1993. godine izlazi iz opkoljenog Sarajeva. Enki joj se pridružuje nakon pet mjeseci. „Postajem pravi španski borac“, opisuje svoje tadašnje stanje ovaj neodlikovani heroj. „Bez para, bez imovine, bez kuće, a jedino što sam znao reći na španskom jeziku jeste neupotrebljiva fraza – NO PASARAN!“ Azrino liječenje se odužilo, uslijedile su bolne fizikalne terapije, a potom i sve češći susreti sa psiholozima „koji su istraživali nepoznati teren, ljudske mozgove sa kakvima se nisu sretali u knjigama iz kojih su učili.“

Čudo, ili naprosto lijenost, natjeralo je Enkija da pomogne sam sebi i u pisanju prepozna djelotvornu terapiju. U želji da opiše vlastito stanje, taj razarajući osjećaj „neprekidnog nedostajanja“, za kratko vrijeme ispisuje dvije drame: „Fantomska bol“, tekst koji će na španski jezik biti preveden tek 1999. godine, a potom u nekoliko navrata predstavljen na javnim čitanjima u Španiji, Francuskoj i Italiji te „Ljude od krede“, dramu o kradljivcima leševa koji planiraju „otmicu sanduka sa posmrtnim ostacima Charlieja Chaplina“. Ovaj tekst je nagrađivan na književnim konkursima u Španiji, ali ni on nije izveden u pozorištu. Enes Husaković se zbog toga ne brine, svoju kratku teatarsku biografiju završava rečenicom: „Lijekove za smirenje, kao i one protiv nesanice, smanjio sam na pola. Treba li od književnosti očekivati više?“

Početkom novog stoljeća Azra i Enki prvi put dolaze u Sarajevo i on tada, u magazinu „Dani“, čita tekst Abdulaha Sidrana o lažnom Emiru Kusturici. Pjesnik svoju „fantomsku bol“ uspijeva pretvoriti u novinski članak. Stvara šarmantnu priču, bajku o dvojniku koji u Beogradu preuzima identitet sarajevskog reditelja, dok „pravi Emir“ brani Sarajevo sa prijateljima iz svoje mahale.

Priča je jednostavna, Enkiju se čini i dirljivom, te ga nikako ne napušta. Na internetu prati trag Emira Kusturice, ponovo gleda njegove filmove, čita intervjue, razgovara sa ljudima koji su ga poznavali, razmišlja o njemu i konačno upoznaje bivšeg vojnika 105. motorizovane brigade koji mu tvrdi da je – Emir Kusturica poginuo braneći Sarajevo.

Naravno, svjedočenje se čini potpuno lažnim, naivnim i neupotrebljivim, isuviše podsjeća na loš filmski scenarij. „A to ne ide uz Kusturicu, zar ne?“ ispituje samoga sebe tadašnji Enes Husaković. Dva dana kasnije, Kustin saborac, čovjek nagrižen PTSP-om, donosi jednu crno-bijelu fotografiju, stavlja je pred Enkija i kaže: „Onda gledaj, lafčino. Vidiš ga. To je Emir.“ Na slici je vidljivo više osoba; krajnje lijevo je ćelavi muškarac, ruke drži na bokovima i zagledan je u lijevu ivicu fotografije. Desno, skrivena u zadnjem dijelu otvorenog vozila, glave oslonjene o bočnu stranu kombija, u vunenim čarapama, čudno sklupčana ženska figura. Podsjeća na toliko puta viđene ranjene civile, ali „ostavlja prostor i za drugačija tumačenja“. Na vozilu je, uz malo napora, moguće pročitati i oznaku na registarskoj tablici. Dva velika slova - „SA“, pa crvena petokraka koju možemo naslutiti i brojevi 314 031. Konačno, tu je još jedan muški lik, najbliži nevidljivom fotografu, okrenut leđima, u poluprofilu. Obučen je u džemper i farmerke, na glavi mu kačket, a kao najvažniji podsjetnik na rat i vojsku stare čizme i automatska puška obješena o desno rame na način kako to čine lovci. To je, tvrdi demobilisani veteran, Emir Kusturica u ratnom Sarajevu. „Nije znao da ga slikaju. Inače bi spuc'o frajera iste sekunde“, prenosi mi Enki misli bosanskog „profajlera“.


Emir Kusturica u ratnom Sarajevu?

Fotografija i nekoliko novih, neprovjerenih priča, bili su sasvim dovoljan razlog da Enes Husaković uzme kameru i počne rad na svom prvom dokumentarnom filmu, jednostavnog i logičnog imena – „Kusta“. Trag ga, priča mi zagledan u Biokovo, odvodi do arhiva 105. motorizovane brigade. Njihova zona odgovornosti, kako se to kaže vojnim jezikom, protezala se od porodilišta na Koševu do brda iznad Sedrenika. Ostale su brojne fotografije nastale u rovovima, i skoro sve ih je Enki pregledao u potrazi za licem Emira Kusturice, ali niti na jednoj nije sa sigurnošu mogao potvrditi prisustvo velikog reditelja. Prošao je nekoliko puta bivšom linijom opsade, snimio preostale tragove zatrpanih tranšeja, razgovarao sa desetinama demobilisanih boraca. Kustini poznanici, filmski radnici, rođaci, raja iz škole, govorili su Enkiju svoja sjećanja, ispovijedali se i sve više pojačavali onu Sidranovu lažnu sumnju o identitetu čovjeka koji se u Beogradu predstavljao kao Emir Kusturica. Kamerom su zabilježene analize stručnjaka, psihologa, lingvista, ali i bliskih prijatelja koji su poredili snimke nastale u Beogradu nakon 1992. godine sa svim Emirovim javnim pojavljivanjima prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Jedan je tvrdio da mladeži na licima „dvojice Emira“ nisu jednaki, drugi je prepoznavao razliku u boji glasa, treći u često korištenim frazama, a poznati sarajevski psihijatar uporedio je Kusturicine intervjue nastale u razmaku od 15 godina, te svoju stručnu analizu završio posve neupitnom „dijagnozom“: „Ovo su dva različita čovjeka.“

Enkijeve neskrivene simpatije pridobio je bivši vojnik koji je na početku rata imao sedamnaest godina i dijelio ime i prezime sa poznatim bosanskim reperom. Njegovo lice se našlo na plakatu onog nesretnog filma kojeg je u opkoljenom Sarajevu snimao francuski filozof, bjelokošuljaš, Bernard-Henri Lévy. Fotografija je snimljena na brdu Grdonj, a tog istog dana je, kaže se u dokumentarcu, „Kusta naletio na Francuza, al' ga ovaj, zaljubljen u samoga sebe, nije prepoznao.“ (Riječi kojima ga je Kusturica opisao podliježu cenzuri, te ostavljamo čitaocu da rasplamsa svoju maštu i sam upiše nedostajuće replike.)

Svjedoci do kojih je Enki uspio doći iznose nevjerovatne priče i slici opkoljenog Sarajeva daju potpuno nove i nepoznate nijanse. Dokumentarac se razvija kao najbolji američki triler, smjenjuju se jedna za drugom zanimljive storije, anegdote prepune humora i neopisivog bola. Jedan Kustin prijatelj se kune da ga je vidio na ratnoj svadbi, sjeća se i poklona koji je donio mladencima – starinski gramofon sa velikom školjkom iz koje je te večeri dopirala talijanska pjesma čijeg se imena nije mogao sjetiti. Redaju se svjedočenja. Kusta je viđen na rock koncertu, u Kamernom teatru, na dženazi, u blizini Mahirove pekare... Pred objektivom Enkijeve kamere našao se i Mirsad Zulić Campo, poznat kao Šintor iz Kustinog filma. Prve dvije godine rata bio je pripadnik Vojne policije, potom odlazi na radnu obavezu. Njegov iskaz privlači pažnju; on priznaje da Kustu nije vidio „od prije rata“, ali pokazuje i neskrivenu privrženost ka čovjeku koji je zaradio njegovo doživotno divljenje.


iz filma Emira Kusturice

Filmska priča se polako privodi kraju scenom u kojoj jedan od saboraca opisuje Kustinu pogibiju i pokazuje tačno mjesto na kojem se to desilo. Prolaze istom onom ulicom u kojoj Dino Zolj prodaje hipnotisanog zeca, dolaze na Kovače, staju na ulazu u groblje i okreću se ka gradu.

Eksterijer. Sarajevo. Noć. Prazan trg, dvoje ilegalaca, Brzi i Azra, hodaju priljubljeni uz zid, skriveni samo sjenom. Brzi u ruci drži pištolj, drugom zaštitnički dodiruje Azru, prilazi im mladi ilegalac i upečatljivim sarajevskim naglaskom šapuće: „Imamo sreće. Samo jedan stražar. Zapalićemo ih, vidjećeš, kao od šale.“ Par sekundi kasnije, mladići i djevojke, praćeni napetom muzikom, u polumraku, korak po korak, prilaze poredanim nacističkim kamionima. Iznenada, kao po komandi, podižu se cerade, reflektori osvjetljavaju trg i desetine slabo naoružanih sarajevskih skojevaca. Mitraljezi rafalima prekidaju muzičku numeru, mrtva tijela padaju po asfaltu na Kovačima. Ilegalac koji je maločas razgovarao sa Brzim, gine u krupnom kadru. Zaleđen. Enkijev film se zaustavlja. Narator nam objašnjava da smo nekoliko minuta gledali isječak iz filma Hajrudina Šibe Krvavca Valter brani Sarajevo; potom slijedi zoom na lice pogođenog ilegalca. Prepoznajemo par decenija mlađeg Emira Kusturicu, čovjeka koji je tačno dvadeset godina prije početka opsade – poginuo braneći Sarajevo.

iz filma Valter brani Sarajevo

„Filmska smrt je ozbiljna stvar“, završava Enki svoju priču gledajući prema Azri koja korača prema nama noseći u rukama dvije krigle piva. Ima veliki osmijeh i protezu na lijevoj nozi. Pruža mi piće, Enki nas upoznaje, a je ne umijem prikriti zbunjenost na koju je ona, očito, navikla. Dok dlanom brišem rosu sa krigle, Azra sjeda na ležaljku i skida protezu. Enki uzima plastičnu nogu kao da je beba, spušta je na svoj peškir i pokriva majicom na kojoj prepoznajem Vučka. Puštam da fantomska bol prizove kraj.

Slobodan Aligrudić, filmski otac iz priče o Dolly Bell, umro je 13. avgusta 1985. godine od infarkta, na plaži u Gradcu. Kraj uzglavlja mu sin Dino, čita naglas novinski članak o svijetloj budućnosti planete Zemlje.

„A koliko nas je sada?“, pita umrli otac.
„Dvije, tri milijarde, ne znam tačno.“

Emira Kusturicu ne računam...

 

NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret 
Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci
Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)

Omer Ademović - jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija