Imširević: Carlo Magnani, polubrat Pinokijev, sin Alijin

Skica za portret

Kadar iz filma Rim, otvoreni grad

Hajrudin Ahmić, sin Alijin, rođen je 1933. godine u selu Podkraj kod Travnika. Bio je osnovac kada su ga na putu, zajedno sa ocem, uhapsili pripadnici Dobrovoljačke antikomunističke milicije, jedinice u sastavu Kraljevske italijanske vojske. MVAC, što je bila italijanska skraćenica ove postrojbe, sredinom 1943. je u svojim redovima imala 22.126 naoružanih ljudi; od toga 20.514 pravoslavaca, 832 katolika i 780 muslimana. Zajedno su ubijali partizane, a u slobodno vrijeme, kojeg je bilo na pretek, klali su se međusobno. Italijani su im mjesečno davali 800 lira, 7 kilograma brašna, 0.3 litre ulja i oko pola kilograma šećera.

Nismo sigurni koliko je plaćen čovjek koji je u ljeto 1943. ubio Aliju Ahmića, ali se pouzdano zna da je malodobnog Hajrudina spasio italijanski vojnik. Odveo ga je svojoj kući, u Santarcangelo di Romagna, kod Riminija, gdje će dječak naučiti prve italijanske riječi i početi zaboravljati vlastiti jezik. U njegovom medicinskom kartonu nema bilješki o nestalom jeziku, ali je zato precizno opisan svaki stadij bolesti koja je zahvatila dječakove oči. Uzrok nam ostaje nepoznat, a u biografiji ispisana tek zastrašujuća rečenica o konačnom gubitku vida u trinaestoj godini života. Par mjeseci kasnije, umjesto bijelog štapa, Hajrudin Ahmić uzima katoličku vjeru i postaje Carlo Magnani.

Umro je 1982. godine u Rimu, a iza sebe je ostavio sina, nekoliko stotina sati radijskih dokumenata, vrt prepun lavande i knjigu kojoj je dao ime „Descrivere il dolore“.

Njegova knjiga me je pronašla prije par godina, na Pagu. Ulični prodavač je pokušavao očistiti i poviti ranu na ruci; nije mi je bilo jasno kako je čovjek okružen papirom uspio napraviti onakvu ozljedu iza koje, siguran sam, ima i danas vidljiv ožiljak. Odbio je moju pomoć, pa sam nastavio gledati i dodirivati knjige, pazeći da ne naiđem na zalutalu krv. Iz mnoštva naslova izdvojio sam talijansko izdanje knjige Carla Magnanija i počeo je listati ne obraćajući više pažnju na povremene bolne uzdahe ranjenika. Pokušavao sam dešifrovati kratku biografiju pisca, prepoznavao pojedine riječi koje su imale sestre bliznakinje u meni poznatim jezicima. Terra, morte, mundi, ritorno...

Pretvarao sam se u gataru i čitao iz piščevog nevidljivog dlana. Sklapao priču od otrgnutih dijelova, a onda ostao iznenađen pronalaskom jedne riječi koja se opirala talijanskoj gramatici i melodičnosti – Travnik. Ležao je između nepoznatih slova kao između nepristupačnih planina.

Iste večeri, na terasi koja je mirisala na lavandu i na sprej protiv komaraca, uz pomoć rječnika preveo sam naslov knjige Carla Magnanija – „Opisivanje bola“. Riječ „dolore“, samo momenat prije, zvučala je potpuno drugačije, ničeg bolnog u njoj nije bilo. Podsjećala me na žutu boju, na suncokret; mirisala na postekiju u majčinoj sobi. Zvučala kao obogaljena muzička ljestvica.
Na ovom mjestu dopušteno vam je zatvoriti oči i slušati glas pripovjedača. Udahnite duboko i kad se osjetite spremnim – letimo do bašte u blizini Travnika. Nedaleko je jedan mezar, nakrivljen nišan i ime koje se iščitava uz napor. Dlanom skidamo mahovinu i prašinu, ukazuje se bršljan arapskih riječi. Par centimetara niže, ispupčena slova koja je moguće iščitati i jagodicama prstiju, ime pokojnika – Alija Ahmić. Šutimo taman koliko je potrebno da se izgovori molitva, ako vam je po volji. Onda se okrenemo, kroz kapiju na mezarju, prvo ulicom pored džamije, pa sve do ruševne kuće sa brojem 22. Iza onog prozora je do svoje desete godine živio Hajrudin Ahmić. Ne otvarajte oči...

Godine 1946., kada prihvata katoličku vjeru, Hajrudin posuđuje ime od Carla Collodija, a prezime Magnani krade iz filma „Rim, otvoreni grad“. Glumica Anna Magnani postaje njegovom izabranom majkom, a oca dijeli sa svojim polubratom Pinokijem. Dječak iz Podkraja kod Travnika – nestaje zauvijek u dalekoj zemlji Dembeliji.


Anna Magnani

Santarcangelo di Romagna, mjesto u kojem je Carlo Magnani živio do studija u Rimu, postaje dom čiji svaki kutak zna napamet. Bosna je sa druge strane njegovih kapaka. U Rimu se upisuje na studij književnosti, a svoj talenat i ljubav počinje ispoljavati radeći na lokalnoj radiostanici. U početku uživa u talijanskim popularnim melodijama, ali ubrzo snima prve dokumentarne reportaže. Hvata zvukova Rima, bilježi razgovore sa ljudima, snima svoje prijatelje, slučajne prolaznike, larmu u rimskim kafanama, željezničku stanicu, trgove...

Snima trosatni razgovor sa Toninom Guerrom, piscem koji će, kako piše u njegovoj biografiji, i roditi se i umrijeti u Santarcangelo di Romagna, a u međuvremenu će napisati scenarije za „Blow Up“ i „Amarcord“. Gospodin Guerra će nadživjeti Carla, a njegov zadnji film, „Bab' Aziz“ iz 2005. godine, priča je o putovanju slijepog derviša. Na ovom mjestu, čitalac ima pravo, ne otvarajući oči, da se nasmiješi.

U „Opisivanju bola“, na 317 strana knjige koja se iz dokumenta pretvara u roman, povremeno prelazi u poeziju, te se preko eseja ponovo vraća u roman, autor se drži na sigurnoj i potrebnoj udaljenosti od čitaoca. Carlo Magnani piše predivne pasuse o Svetoj Klari, ženi koja je pred smrt, ne mogavši da ustane iz kreveta i ide na misu, tvrdila da na zidu svoje sobe vidi i čuje propovijed. Godine 1958. proglašena je i zaštitnicom televizije, a naš junak ispisuje dirljive i duhovite rečenice u njenu čast.

Piše i o svom polubratu Pinokiju, objašnjava njegovu potrebu za bijegom, nadahnuto opisuje odnos sa ocem, a ta ga priča, vjerujemo, vodi preko Jadranskog mora, sve do davno napuštene rodne zemlje. Tamo pronalazi fra Lovru Šitovića, čovjeka koji je po rođenju 1682. godine, nosio ime Hasan. Carlo Magnani vješto izbjegava zamke dopadljivosti i lažne osjećajnosti, ne usuđuje se praviti veze između njihovih života koji se, uprkos svemu, doimaju kao odrazi u ogledalima. Ne zanima ga fabula, ostaje zaokupljen temom koju, uprkos sljepoći, ne ispušta iz vida. Svoje stanje koristi kao prednost,  jagodicama prstiju opipava lice i naličje glavnog junaka svoje knjige – Dolore... Bol.

U zadnjem poglavlju, na svega sedam strana, autor se vraća u vrijeme prvog susreta sa Italijom. Još uvijek nosi ime Hajrudin, slika svijeta pred njegovim očima postaje sve mutnija, a tijelo osjeća strah i pepeo nepoznatih mu Pompeja. Vode ga u bolnicu, u ordinaciju iz koje pamti samo limeni lavor, zvuk doktorovog glasa i tablu sa koje na zahtjev uspijeva pročitati samo najkrupnije slovo E.

- Descrivere il dolore – izgovara doktor.

Trinaestogodišnji dječak šuti. Godinama kasnije, u mraku iza svojih kapaka, Carlo Magnani će vjerovati da je sve moglo biti drugačije – samo da je pronašao prave riječi, da je bio u stanju opisati bol.

NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret 
Muharem Karabegović, priče od vode
Stjepan Soldo, where do they all come from
Ajša Kovačević, osmi patuljak iz Lenjinove ulice
Enes Husaković Enki, molitva na mezaru Emira Kusturice
Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci 
Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)
Omer Ademović - jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija