Imširević: Oskar Kabiljo, čovjek zvani Mama

Skica za portret

FK "Željezničar" 1921. godine

Te 1900. godine, kada je rođen, Sarajevo je imalo toliko stanovnika da bi, uz malo truda, svi mogli stati na današnji stadion na Grbavici. Bilo kako bilo, Oskar Kabiljo je u ovaj grad došao prije fudbalske lopte, a prvu zastavu i navijanja će zapamtiti kao četrnaestogodišnjak; sa prozora svoje kuće mogao je vidjeti komad Appelovog keja i čuti nerazumljivo i udaljeno klicanje ljudi.

Tog je dana, sa povišenom temperaturom i bolovima u stomaku, naslonio čelo na prozorsko okno i slušao svađu roditelja iz druge sobe, kad mu se učinilo da je iz grada odjeknuo pucanj. Naivni sarajevski golub prevrtač, pored dimnjaka koji je malom Oskaru zaklanjao pogled, stajao je na svom mjestu nastavljajući  klimati glavom u tročetvrtinskom taktu.

Pet godina kasnije, rat je utihnuo, baš kao i svađe iz roditeljske sobe. Otac Oskara Kabilja umro je 1917. godine, a mati se preudala i bračnu nesreću, kao miraz, odnijela u kuću drugog muškarca. Naš junak sve uspješnije izbjegava ljude i mjesta na kojima se okupljaju; škola mu postaje nepodnošljiva, a o vjerskim objektima govori sa prezirom i podsmijehom.

Ulica je jedini prostor na kojem prihvata da bude u prisustvu drugih, ali svoje gađenje sve češće iskazuje brojnim tučama i sitnim krađama. Bliski rođak po ocu, slikar Daniel Kabiljo, koji se zahvaljujući stipendiji jevrejskog dobrotvornog društva „La Benevolencija“ školovao u Beču, bezuspješno pokušava pomoći – mladog Oskara ne zanimaju ni novac ni savjeti. 

U proljeće 1919. godine čujemo ga kako redovno, bez kašnjenja i presjedanja,  hrče u kućici otpravnika vozova, a san mu ne remeti ni voz koji natovaren ciglama napušta stanicu. Jednog od tih jutara upoznaće i mladog željezničkog radnika čije je ime, izgovarano zaredom, odzvanjalo ritmom voza u pokretu – Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije... Bio je to onaj isti momak sa Mejtaša koji će nagovoriti svoje prijatelje, željezničke radnike, da osnuju fudbalski tim, a sebe će u istoriju kluba upisati kao strijelca prvog gola.

Krilati točak lokomotive postaje grb fudbalskog kluba „Željezničar“, a Oskar Kabiljo prihvata poziv svog prijatelja i biva prvi nezvanični ekonom tima. Brine se za opremu, postavlja mrežu, čisti blatnjavu obuću, donosi vodu, zabavlja svojim sarkastičnim komentarima, a povremeno, u nedostatku drugih saradnika, ukazuje i pomoć ozlijeđenim igračima. Stjepan Katalinić, jedan od fudbalera „Željezničara“, daje mu nadimak Mama. U istoriji kluba bi, ipak, važnija bila informacija da je Oskar Kabiljo – prvi navijač. „Željo“ postaje jedini klub kojem se tepa, a razlog  se možda krije u jednostavnoj činjenici da ima Mamu.

Iste godine kada je rođena fudbalska beba, koja će vremenom postati plava, u Sarajevu je otvoreno i Narodno pozorište. Mahalskoj istoriji ostaju nepoznati detalji, ali se pouzdano zna da je Oskar od 1929. godine u novoj zgradi zaposlen kao garderober. Postaje svjedokom razvoja bosanskohercegovačke drame, prijateljuje sa glumcima, koji su često pridošlice iz primorskih krajeva, u čije se priče zaljubljuje, željan putovanja i svijeta koji se nalazi s druge strane Trebevića. Negdje u to vrijeme budi se njegova opsesija; počinje sakupljati zaboravljene stvari, sitnice pronađene nakon predstava u pozorišnoj sali. Između redova ostaju šalovi, kišobrani, poneka muštikla, tabakere i lepeze, ali Oskar Kabiljo biva očaran – rukavicama.

Zaboravljene, izgubljene, raznih oblika i boja, napuštene ili odbačene, kao neželjena djeca, pronalaze utočište i smiraj u Maminom sanduku. Svoju potragu za rukavicama proširuje i na sarajevske kafane, željezničku stanicu, Poštu, na sva ona mjesta sa kojih će naš vrijedni kolekcionar, u narednih deset godina, sakupiti 513 novih komada. Tragalačku groznicu zaustavlja strah od novog rata.

Oskar Kabiljo u svojoj trideset i devetoj godini prvi put napušta Sarajevo i u Hamburgu se ukrcava na brod „St. Louis“ čiji je cilj Kuba.

Brod "St. Louis"

Na 175 metara dugom plovilu, koje se kreće brzinom od 18 milja na sat, ukrcano je 937 putnika, a većinu čine jevrejske izbjeglice iz nacizmom zaražene Evrope. Kapetan Gustav Schröder lično, na očigled uplašenih putnika, u glavnoj brodskoj sali za ručavanje, prebacuje stolnjak preko biste Adolfa Hitlera, za djecu organizuje časove plivanja na bazenu, a odraslima otvara zasebnu prostoriju za obavljanje molitve. U 4 sata ujutro, 27. maja 1939., brod dolazi do obala Havane, a samo nekoliko časova kasnije, ukazom predsjednika Kube, izbjeglicama biva odbijen zahtjev za ulazak u zemlju.

Scena sa broda

Brod napušta 29 putnika, a potom, pet dana nakon uplovljavanja, kapetan naređuje kretanje ka Sjedinjenim Američkim Državama. Kruže obalom Floride iščekujući dozvolu za iskrcavanje, ali i predsjednik Roosevelt izgovara manje poznato istorijsko „no!“. Slijedi putovanje prema Kanadi i identičan jednosložni odgovor; poraženom kapetanu ne preostaje ništa drugo, pa brod usmjerava ka Evropi, 17. juna 1939. dolazi u luku Antwerp, putnici se iskrcavaju, a njih 254 neće dočekati kraj rata. Oskar Kabiljo, nakon što je vidio Ameriku, dobija priliku da vidi i Auschwitz.

Pisac, na ovom mjestu, na sebe preuzima ulogu američkog službenika i u priču zabranjuje ulazak stradanju, patnjama i logorskim mukama. Svog junaka, Oskara zvanog Mama, izvlači na sigurno i vraća u Sarajevo koje nije vidio sedam godina. „Željezničar“ igra svoju najgoru sezonu, ispada iz prve lige, a oporavak započinje tek 1953. godine. Oskar Kabiljo tada još uvijek radi u Narodnom pozorištu, ima ženu i onaj isti sanduk u kojem je sada preko 700 rukavica; jedna od njih, sačuvana u Zemaljskom muzeju, pripadala je Gustavu Schröderu, kapetanu ukletog broda „St. Louis“.

Oskar Kabiljo Mama umro je 18. decembra 1971. godine u Sarajevu, a svako dijete zna da priče o mamama zaslužuju sretan kraj, pa zato i ova završava podatkom da je te sezone, nakon dvadeset i jedne pobjede, „Željo“ ponio šampionsku krunu.  Na Jevrejskom groblju, sa kojeg se, ako me sjećanje ne vara, vidi stadion na Grbavici, Mamu su ispratili najbolji igrači i prijatelji.

Ne znam da li su tom prilikom držani posmrtni govori, ali znam da se Josip Katalinski, u televizijskom razgovoru, sa neskrivenom sjetom i osmijehom na licu, prisjetio jednog od zadnjih susreta sa Oskarom Kabiljom.

- Znaš, Škija, u životu sam sa sigurnošću naučio samo jednu stvar – rekao je Mama.
- Koju? – pitao sam.
- Ljudi češće gube desnu rukavicu. To je jedino sigurno. Sve ostalo je...

Priča biva prekinuta tročetvrtinskim kljucanjem na prozorskom limu. Golubove ne smijemo tjerati. Nikad.

Jevrejsko groblje u Sarajevu

 

NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret 
Carlo Magnani, polubrat Pinokijev, sin Alijin
Muharem Karabegović, priče od vode
Stjepan Soldo, where do they all come from
Ajša Kovačević, osmi patuljak iz Lenjinove ulice
Enes Husaković Enki, molitva na mezaru Emira Kusturice
Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci 
Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)
Omer Ademović - jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija