Čilić: Dado Slino

Istrgnute posvete

Svi su ga zvali Dado Slino, navodno zato što je rukavom majice uvijek brisao nos. Kad smo se počeli zajedno igrati, bilo je zrelo proljeće i nosio je kratke rukave tako da nisam vidjela potvrdu o podrijetlu njegova nadimka. Ja sam ga zvala samo Dado. Ne zato što sam smatrala da za drugi dio nadimka moram imati dokaz da ga zaslužuje, nego zato što je Dado bio blag i dobar dječak kojeg ni na koji način nisam htjela rastužiti.

Ali s njim sam se igrala samo kad nije bilo mojih prijateljica. Neke su išle u suprotnu smjenu, neke poslije škole kod svojih baka, majki i nana, a ja bih onda zvala Dadu da se dođe igrati. Bio je viši i stariji od mene, tanušan i blijed. Nije puno govorio i nisam znala voli li se igrati sa mnom. Ali kad god sam ga zvala da izađe napolje, dolazio je.

Ja sam iznosila gumu. Dala bih mu da drži jedan kraj dok bih drugi privezala za klupu. Najprije je gumu držao oko gležnjeva, a ja bih preskakala, potom oko koljena, pa oko struka. Iznad toga ja nisam mogla preskakati, a on pak nije nikad ni pokušao, pa je igra samo meni bila zabavna jer i kad bih pogriješila, nismo se mijenjali za uloge. Ponekad smo se igrali s klikerima ili s macama koje su se motale oko zgrade. Jedino Bezuhicu nismo voljeli jer je bila ljuta, nije se dala maziti i imala je ružnu ranu na mjestu gdje joj je nekad bilo uho.

„Hoćeš da imamo zajedničku tajnu?“, pitao me je jednom Dado. „Hoću“, rekla sam, jer sam voljela tajne. „Bezuhica se okotila u podrumu u drugom ulazu. Sve su joj mace iste, samo je jedna tigrasta, ko da nije njezina. Kad progleda, uzećemo je i biće naša. Sakrićemo je u moj podrum i othraniti. Zvaće se Tigrica“. „A  šta ako je pronađe Oki?“, pitala sam.

Oboje smo znali Okija, zločestog dječaka koji muči mačke. „Neće ako budeš čuvala tajnu“, prebacio je Dado na mene odgovornost. „Ali on hoda po ulazima i podrumima i hvata mace. Čula sam da je jednoj izvadio oči“. „Svakoj izvadi oči. Jednoj je probio žicu kroz uši“, dodao je Dado, i tim me strašnim informacijama još jače obavezao da o Tigrici nikom ne kažem ništa.

Podijelili smo između sebe zadatke i sljedeći dan se našli ispred njegove zgrade. Ja sam donijela kartonsku kutiju i poklopac od tegle koji će bit posudica za mlijeko i vodu, a on je donio keramički tanjurić  i svoju staru potkošulju. Iznenadilo me kad sam vidjela potkošulju, bila je ista kakvu sam ja imala kad sam bila mala. To me je isprva zbunilo, a onda sam shvatila da je postojalo neko predvrijeme u kojem nije bilo vidno da je Dado dječak u košulji zakopčanoj do grla i prsluku na v izrez, a ja djevojčica u haljinici s visokim strukom. Nekad smo dakle bili isti, s jednakim potkošuljama. To otkriće o nama prijašnjim, kad se nismo igrali zajedno iako smo bili sličniji nego sad, kao da mi je potvrdilo našu spremnost da zajedno vodimo brigu o Tigrici.

Pripremili smo improviziranu kućicu, sakrili je u dubinu podruma, gdje niko ne zalazi. Kad je Dado donio Tigricu i dao mi je u naručje, njezina je krhkost u meni pokrenula svu nježnost i sve suze. Osim što je bila lijepa, Tigrica je bila mekana i mazna, a dlačice na trbuhu bile su joj tako tanušne da se kroz njih nazirala roskasta koža, a pod njom treptaji malog srca. Brzim ružičastim jezičkom pila je mlijeko iz poklopca, a parizer izrezan na sitne kockice, koji joj je Dado ponudio na tanjuriću, samo je ovlaš onjušila i vratila se mlijeku.

„Stalno ćemo je obilaziti, a kad vidimo da je zrak čist, vodićemo je iza zgrade da se igra s drugim macama. Poslije joj možemo naći neku drugaricu, da ne živi sama. Ako htjedne posjetiti mamu i sestre, odvešćemo je zajedno, da te Bezuhica ne napadne“, objasnila sam Dadi koji je klimao glavom.

Kad smo sljedeće jutro zajedno krenuli u obilazak Tigrice, pred zgradom nas je presreo Oki. Taj drski momčić s najgorom reputacijom koja se može zamisliti, stajao je na čelu omanje grupice musavih dječaka prepriječivši nam put. „Đećete?“, pitao je. „Šta te boli briga“, rekla sam i pokušala probiti koridor koji su činili njegovi pratitelji. Nasilnih dječaka sam se bojala, ali uvijek sam postajala drska pred njima, kao da mi je bilo dosta to što ja znam da ih se bojim, pa nisam mogla podnijeti muku da to saznaju i oni. Oki me uhvatio za nadlakticu i bolno stegnuo. „Imaš neku mačku, treba nam za operaciju?“, pitao je Oki gledajući me u oči, kao što nas gledaju roditelji koji znaju da se odgovor krije u našem pogledu, a ne u onome što ćemo im reći.

„Nemam, a i da imam, ne bi ti dala, ti ih mučiš“, rekla sam ne sklanjajući pogled. Među tim dječacima, Oki jedini nije bio flekav ni neuredan. Bio je kratko ošišan, visok i žilav, uvijek u čistoj odjeći. Sve je na njemu bilo uredno osim dijabolične priče o njegovom iživljavanju nad macama, koja ga je pratila otkad znam za njega. „Dobro, onda idemo za vama, da vidimo đećete“, kazao je. „Ako nas budete pratili, prijaviću te miliciji“, upozorila sam ga. „Moj tata je milicajac, budalo“, kazao je Oki obezvrijedivši jedinu prijetnju kojom sam raspolagala.

Gledali smo se nekoliko trenutaka i ja sam poželjela da ga Dado udari. Okrenula sam se prema Dadi da vidim kolike su šanse da mi se želja ostvari, a on je stajao ukipljen kao mumija, blijed i tih, a samo je krvava stazica ispod njegovog nosa svjedočila da je još živ.

Okijevi vojničići su počeli vikati: „Dado Slino! Dado Slino!“, a Dado kao da je tek tad postao svjestan da mu ide mlaz krvi iz nosa. Podignuo je rub svog tankog prsluka sve do lica, otkrivši ispod prekratku košulju, i  prislonio tkaninu na nos. Krenuo je prema svom ulazu, a špalir zločestih dječaka spontano se razdvojio da mu otvori put. Okijev stisak na mojoj ruci je olabavio.

Prije nego što će me pustiti, odgurnuo me je od sebe i rekao: „Vratićemo se sutra. Ako nam ne daš macu, vidjećeš šta će ti bit“.  Ta misteriozna prijetnja bila je gora od bilo koje konkretne upravo zato što je obuhvaćala sve moguće konkretne prijetnje. Okijeva banda se udaljila prema svom kvartu, a ja sam otišla Dadi na vrata.

Otvorio mi je umiven, ali još uvijek u krvavom prsluku.  Spustili smo se u podrum i zatekli Tigricu kako odvažno i radoznalo obilazi mračne podrumske hodnike, kao da nije samo podstanarka i posvojeno mačje dijete malih roditelja koji su i sami djeca, i kao da joj se, povrh svega, nad meko narančasto tijelo nije nadvio i krvožedni plan zločestog Okija.

Stavili smo je u kutiju i prenijeli u drugi ulaz, u podrum u kojem se rodila. Ostavili smo je tamo i bez riječi se razišli kućama. Nismo se više igrali skupa, nisam ga zvala da drži gumu dok ja preskačem. Tigricu više nikad nismo vidjeli.

Malo iza tog događaja, Dado je odselio u Pulu i ja više nikad ništa nisam čula o njemu. Danas kad ga  pokušam zamisliti, sjećam se samo velikih smeđih očiju i mršavih koščatih šačica u kojima drži drhtavo tijelo Tigrice dok mi je predaje u naručje.

Voljela bih sad u Google ukucati „Dado“ i „Pula“ pa da mi među prvim rezultatima izađu informacije o nekom istarskom azilu, a da ja onda, bez dodatne pretrage, znam da je to Dado i da ima azil za pse. I ja bih odmah znala zašto se odlučio spašavati pse iako je uvijek više volio mace: Dado je bio divan i pošten dječak, i zato što nije znao spasiti Tigricu, više nijednoj maci nije mogao pogledati u oči. 

NOMAD - Đurđica Čilić: Istrgnute posvete
Lutka
Ruž
Rio Grande
Žudnja
Mreža
Kolodvor
Čikadem