Čilić: Lutka

Istrgnute posvete

Moja prijateljica iz najranijeg djetinjstva, Nana, bila je godinu dana starija od mene i stanovala je u Partizanskoj ulici, ona na broju 6, ja na broju 7. Imala je tri sestre i tri brata, ona je bila najmlađe dijete u obitelji. Mama joj je bila domaćica, a tata zaposlen u pješčari. Kad je bila u prvom razredu osnovne, a mene je još čuvala baka jer još nisam krenula u školu, bila sam joj zahvalna što se hoće igrati sa mnom iako je pametnija i starija.

Voljela sam kad je imala školu ujutro, jer smo onda imale slobodno popodne za igru, vani ili kod mene. Nikad nisam išla na igru kod nje. Iako je živjela u stanu većem od našeg, tamo je uvijek bilo dosta ukućana i ne bismo imale svoj prostor i mir za igru. Najviše što sam zavirila u Nanin stan bio je hodnik, gdje smo čekale da nam njezina mama u krigli donese vode kad bismo u igri ožednjele. Nana je živjela u prizemlju i najzgodnije nam je bilo kod nje se napiti vode kad bismo, zajapurene i  žedne nakon dugotrajnog trčanja i penjanja po drveću, poželjele predahnuti.

Njezina mama, uvijek u dimijama i uvijek strpljiva s nama djecom koji smo joj dolazili na vrata kao na izvor, krupna figura u okviru ulaznih vrata njihova stana, s kriglom punom hladne vode, jedna je od upečatljivijih slika koje stoje u zamišljenom albumu moga djetinjstva.

Samo jednom sam u Nanin stan zavirila dublje, sve do dnevne sobe i to samo zato što mi je Nana, uvrijeđena što joj ne vjerujem, morala nešto dokazati. Naime, više mi je puta u igri s lutkama, koje su sve bile malo ofucane i raščupane od naših neumornih ruku i od uloga koje su u našim igrama dobivale, tvrdila da u regalu dnevne sobe, u neotvorenoj prozirnoj kutiji, ima prelijepu dugokosu lutku koja se zove Đurđica.

Nije da joj nisam vjerovala, samo je moja taština htjela da oči verificiraju ono u što srce vjeruje. Tako me je Nana jednom uvela u svoju dnevnu sobu, od koje danas zaista ne pamtim ništa osim prozirne kutije u obliku izdužena valjka, kako visoko na regalu stoji i čuva od prašine i ručica niskih ukućana prelijepu, novu novcatu lutku. Nana mi je dopustila da se približim kutiji, da izbliza vidim tu plastičnu kovrdžavu imenjakinju, u krasnoj haljini s čipkastim rubom, koja me zanosno gledala smeđim očima ispod uvijenih trepavica i ravno podrezanih šiški.

Moje ime ispisano na dnu kutije u meni je izazivalo neko neobjašnjivo uzbuđenje i zamolila sam Nanu za dopuštenje da Đurđicu izvadimo iz kutije i odnesemo u našu igru, da joj damo najljepše uloge i pažnju kakvu te trepavice i uvojci zaslužuju. Nana je odlučno rekla da nećemo jer bi se Đurđica mogla pokvariti. Obećala sam joj da ćemo biti pažljive, da ćemo je tretirati puno bolje nego sve naše pohabane Merice, Lune i Betice. Ali Nana je bila neumoljiva: „Moglo bi joj ispasti oko ili joj se otkinuti ruka. Ovdje je sigurna.“ 

Nisam iz Naninog stana izašla pokunjena, naprotiv. Iako bih se rado poigrala s plastičnom Đurđicom, češljala joj kosu, popravljala haljinicu i njihala je u naručju diveći se kako nježno sklapa oči s dugim trepavicama, bilo mi je drago što njezina vlasnica razumije kakvu dragocjenost ima i što je tako pomno čuva, pa čak i od mene koja bih joj sigurno dala svu svoju ljubav i nježnost.

S Nanom sam se družila lijepo, sretno, razdragano, ali kratko. Već sljedećeg ljeta, ona je imala svoju, a ja svoju novu najbolju prijateljicu. Prestale smo se igrati s lutkama. U Nanin stan nikad više nisam ušla.

Za vrijeme rata, Nanina obitelj je morala otići. Dio obitelji se poslije vratio, među njima i njezina mama. Skoro svaki put kad bih iz Zagreba stigla kući u Vitez, njezina mama me je dočekivala, slučajno ali vrlo srdačno – zatekla bih je kako u parkiću pred zgradom sjedi sa susjedama. I uvijek bi mi prišla, izgrlile bismo se srčano i prisno, kao da grleći jedna drugu grlimo i tu neku zajedničku prošlost, a ona preko mene i svoje kćeri, koje su se sve raselile po Bosni ili svijetu. Tako znam da Nana živi pokraj Zavidovića i da ima sina, koji se rodio s nekim zdravstvenim problemima i za kojeg se brine vrlo predano, s puno ljubavi i truda, i da ga ni trenutka ne ispušta iz vida ni iz ruku jer ništa ne može raditi sam.

Sjetila sam se Nane poslije dugo vremena, na jednom sasvim neobičnom mjestu – u Lisabonu. Jedan mi je prijatelj rekao da tamo moram otići na trg Praça da Figueira, u bolnicu za lutke. Tako sam se neočekivano, kao jedina posjetiteljica tog prijepodneva, našla u carstvu lutaka – bolesnih i zdravih. U nezamislivo šarenom i gusto naseljenom muzeju lutaka nalazi se kolekcija od preko dvije tisuće raznovrsnih bića, razmještenih u nekoliko prostranih soba. Među sobama je i operacijska dvorana, s priborom za popravak oštećenih lutki i s golemim kredencem u čijim ladicama leže rezervni dijelovi: mnogobrojne ruke svih dužina, oči različitih oblika, perike svih boja. Djevojka koja me je vodila kroz muzej, pričala o njegovoj povijesti i upoznavala me sa sudbinom lutaka koje su mi privukle pažnju, dopustila mi je da ih dodirujem, uzimam u naručje i njišem. Čak i one najstarije i najskupocjenije. 

Najprije sam bila ushićena, nazvala sam svoju kćer i prepričavala joj gdje sam, slala joj fotografije, nestrpljivo išla iz jedne u drugu prostoriju, vraćala se, dirala sve, otvarala ladice, premještala stoličice i krevetiće u kućama za lutke, namještala one koje su se malo nakrivile, popravljala kosu onima čiji su se uvojci razmaknuli. A onda me, posve nepripremljenu za to, preplavila melankolija. Sjetila sam se Nane i njezine savršene lutke Đurđice, nad čijom je besprijekornošću Nana tako pomno bdjela. 

Da smo onda znale da negdje, pa makar i tako daleko, postoji bolnica za lutke, bismo li Đurđicu oslobodile iz njezine kutije i podarile joj pravi život, kakav lutke iskuse samo u rukama zaigranih djevojčica? 

Gdje li je sad Nanina lutka, tko ju je naslijedio kad je Nana odrasla? Ili možda još uvijek stoji na onom regalu, iako sad u tom stanu živi samo jedan jedini član te nekad mnogobrojne obitelji? 

U srcu sunčanog Lisabona, poslije tri tisuće kilometara, i trideset i pet godina daleko od svijeta djetinjstva koje smo Nana i ja sretno dijelile, prvi put sam se upitala šta li sad radi Nana. Kako joj izgleda život s bolesnim sinom? I zašto joj se sve ove godine nisam javila da je pitam kako je i mogu li joj ikako pomoći, sad kad ima svoju živu lutku, svog sina za kojeg ne postoji bolnica koja ga može sasvim popraviti, da bude savršen?

 

NOMAD - Đurđica Čilić: Istrgnute posvete
Ruž
Rio Grande
Žudnja
Mreža
Kolodvor
Čikadem