Čilić: Rio Grande

Istrgnute posvete

U centru gradića je Baraka, u Baraci su sportsko društvo „Partizan“ i kino. Kina prije rata nije bilo, kao ni te djece što sad, početkom 50-ih, imaju desetak godina. Većina dječaka nema oca jer su im očevi bili vojnici poražene vojske. Jedino Anto ima živog oca, ali ne baš sasvim živog jer je već dugo jako bolestan, ne ide na posao, samo leži. Svi znaju da će umrijeti, ali nitko ne zna kad, što vrijedi i za svakog drugog stanovnika gradića, samo što Antina oca smrt već mjesecima drži za ruku i svaki dan izgleda kao da će ga odvesti. 

Majke dječaka uglavnom su domaćice, neke imaju komad zemlje, neke kozu ili koke, a one malobrojne školovane među njima, rade u tvornici za impregnaciju drveta ili u novoosnovanom kemijskom preduzeću.  O pokojnim očevima dječaci međusobno ne razgovaraju. Svi redovno idu u školu, iz francuskog imaju najviše trojku, cijepljeni su. Većina dječaka hoda u odjeći starije braće, u gumenim opancima. Po drva za ogrjev ide se u šumu i skuplja se granje, lopta s kojom se igra nogomet napravljena je od starih krpa. Kako je svakom pojedinom dječaku, tako je i ostalima, zato nijedan dječak nije nesretan zbog oskudice, jer djecu puno više unesrećuje nejednakost nego siromaštvo. 

Ako nepravde i ima, nije upadljiva i nikom ne bode oči, pogotovo utorkom, kad su sve oči dječaka u gradiću uprte u plakat na ulazu u Baraku, na kojem se velikim slovima kočoperi naslov novog vesterna koji će te večeri biti prikazan.

Kad se jednog utorka pojavi šareni plakat za „Rio Grande“ s Johnom Wayneom, sve drugo izblijedi i izgubi na važnosti. Dječaci staju pred Baraku pola sata prije projekcije, da mogu, kad se vrata otvore, zauzeti najbolja mjesta.

Rio Grande bit će najbolji i najuzbudljiviji film koji će se ikad odvrtjeti pred njihovim očima. Sve je tamo: ljubav i odanost između hrabrog pukovnika Kirbyja i njegove prelijepe Kathleen, obiteljska drama između oca koji je zapovjednik i maloljetnog sina koji je vojnik, obrana časti, Apači, neumoljivi rat, konji, velika rijeka. 

Dječaci gledaju toliko uživljeno da skoro zaboravljaju disati, pa dječačka srca bubnjanjem zraku nalažu da se uhodanim putem probije do njih, da mogu neometano raditi dok sve drugo stoji zagledano u platno. Film je toliko dobar da već unaprijed znaju da će ga gledati opet i sutra i prekosutra, ali sad ne postoji ništa osim filma i života u njemu, koji je veći od života njih koji ga gledaju.

U jednom trenutku, baš kad najljepša od svih žena, Kathleen, plačnih očiju dočekuje poraženu vojsku i među posramljenim vojnicima traži muža i sina, netko svojim ulaskom trak svjetla propušta u Baraku i probija se do Ante pa mu šapne: „Anto, Anto, ajde kući, umro ti je tata“. Anto nakratko pogleda glasnika, ne razabire mu lice u mraku ali osjeti njegov reski dah i odlučno mu odgovori: „Ne mogu sad. Ti mojima u kući reci da si mi reko poslije filma“.  

Glasnik tiho izlazi kako je i ušao, u Baraci je opet sve u mraku osim prekrasnog Kathleenina lica. Ona tad ugleda muža, kojeg niz prašnjavu cestu na nosilima vuče konj. Ranjeni pukovnik podigne umorne oči i kaže joj: „Naš sin je dobro“.  

Nakon filma, Anto je sve one suze što su pričekale da se film završi, isplakao na očevu mrtvačkom odru. I nije ga grizla savjest jer je znao da se dobri sinovi opraštaju s očevima dok su očevi još živi.

A kad očevi umru, s njima se više ne opraštamo, nego im, pogotovo ako su bili u nekom ratu, moramo oprostiti. Jer su sigurno bili krivi.

 

NOMAD - Đurđica Čilić: Istrgnute posvete
Žudnja
Mreža
Kolodvor
Čikadem