Čilić: Mreža

Istrgnute posvete

On i ja smo išli u isti razred od prvog do osmog osnovne škole. Oboje smo bili odlikaši, miljenici nastavnika, a jedno drugom konkurencija. U likovnom smo bili oboje osrednji, u muzičkom jednako dobri. U srpskohrvatskom sam bila bolja ja, u matematici on. Bili smo prijatelji, ali ona vrsta u kojoj se prijateljstvo miješa sa zaljubljenošću, malo stvarnom a malo izmišljenom jer služi da odlazak u školu bude veseliji, da mali odmori budu zabavniji, a i da na časovima nekih dosadnih nastavnika ne primijetimo njihov bezvoljni način predavanja jer se kriomice pogledavamo, spuštamo poglede pa ih par trenutaka kasnije podižemo opet i tražimo se očima, čineći da nam ti trenuci postaju najuzbudljiviji dio cijelog dana. 

Ona i ja se u to vrijeme nismo mogle poznavati jer je bila starija od mene i živjela u drugom dijelu gradića. Dok sam ja išla u osnovnu, ona je već završavala srednju školu, vjerojatno ne s osobitim uspjehom jer je to bila neka strukovna škola u kojoj se malo učilo. Ali nju je od škole ionako više zanimalo streljaštvo koje je marljivo trenirala. Odlazila je redovito u streljačku dvoranu i strpljivo čekajući da joj niz sajlu u dnu dvorane dokliže papirnata meta, pripremala je položaj tijela, smirivala ruku, izoštravala pogled i potom pucala. Gađala je precizno jer je mreža sajli na plafonu dvorane uvijek na pravom mjestu zaustavljala karton s iscrtanim koncentričnim krugovima i crvenom točkom u sredini. Njezino je bilo samo da povuče obarač.

Ona i ja smo se mogle sresti tek par godina kasnije, u autobusu za veći grad u kojem je njezin streljački klub i moja gimnazija. Možda smo nekad sjedile jedna pokraj druge dok se autobus truckao zakrpanom cestom, možda smo se nekad i upoznale, jedna drugoj rekle svoje ime. Ako i jesmo, ne sjećam se. Nije mi to onda moglo biti važno. Moje su misli lutale drugim predjelima, moje oči su se zaustavljale na drugim licima. Ali nešto je nju i mene već onda moralo vezivati, ne samo taj autobus, ne samo ista polazna i dolazna stanica. Morala je već onda biti neka mreža od sajli nad nama, koja nas je lovila i smještala u nerazgovjetne kombinacije, a mi smo mislile da hrlimo slobodno u prostor koji je golem, i u vrijeme ispred koje nam pripada, a da i jednog i drugog ima dovoljno ne samo za sve što hoćemo nego i za sve što nam se prohtije. A mrežu nad našim životima nismo vidjele, jer kad je sve dobro i kad je život komotan, čovjek nikad ne podiže pogled uvis.

On i ja smo se pak, kad smo krenuli u srednju školu, viđali rijetko. Ponekad smo se čuli telefonom, dogovarali se da ćemo otići zajedno na kavu da se ispričamo. Iako sam osjetila da su u njemu sad neki dotad mi neznani drskost i frajerstvo, a i u meni je vjerojatno bila osjetna nova arogancija mlade djevojke koja se zaljubljuje u starije od sebe i odlikašica je u najboljoj srednjoj školi, ostala je naklonost među nama, neka bliskost i veza, isti razlozi za smijeh i netaknute nježne uspomene.

 

Kad je u gradić došao rat, sva je normalnost otišla. Čuvali smo uspomenu na nju u muzici, u knjigama i u susretima s ljudima koji su bili dio našeg predratnog, boljeg, života. 

Jedno jutro je normalnost neočekivano pozvonila na moja vrata. Imala je njegovo lice, nasmijane plave oči, njegov oštar nos, dva reda lijepih zuba i zvučala je ovako: „Čilićka, izvini što ti dolazim nepozvan, ali bio sam u blizini pa sam pomislio da je krajnje vrijeme da popijemo kafu za koju se dogovaramo već dvije godine“. 

Vesela sam što je tu, uvodim ga u kuhinju koja je najtoplija prostorija u stanu, spremam mu omlet od jaja u prahu, sa slanim sirom iz tetrapaka, čiji rok trajanja dobacuje do sljedećeg milenija koji će nastupiti tek za sedam godina. Kuham nam kafu od ječma i pušimo plavi gauloises, što se u civilnim i vojnim poslovima tada dijeli umjesto plaće. Ne pričamo o ratu, zaboravljamo da postoji taj odurni svijet s druge strane prozora, a to nije teško jer ga mi iz moje kuhinje ne vidimo ni doslovno ni metaforički.

Doslovno, jer u stanu je umjesto stakla na prozorima samo najlon na kojem velikim krupnim slovima piše UNHCR, a metaforički, jer se nas dvoje, sad mladih ljudi na granici punoljetstva, prisjećamo nas nekadašnjih. On me u razgovoru podsjeti na jedno općinsko natjecanja iz matematike, drukčije od ostalih na kojima smo oboje sudjelovali jer je jedino na kojem sam pobijedila ja, a ne on. Tad mu priznajem: „Nije me toliko veselila pobjeda sama koliko pobjeda nad tobom. Tako sam ti se onog proljeća osvetila kad si mi rekao da si zaljubljen u Sandru.“

Razgaljen mojoj iskrenošću, smije se i uzvraća: „A meni je od poraza bilo gore to što sam saznao da se tebi sviđa Mario“. Povlačim dim iz cigarete i odmah otpuhujem, gledam njegove drage oči i pitam se prepoznaju li da još učim kako se to radi. Ali ugodno mi je, čini mi se da usnama dotičem odraslost i da mi baš dobro stoji.

I odjednom je u kuhinji sve kako treba biti. Gle nas: sjedimo i razgovaramo o djetinjstvu, priznajemo si tajne, otkrivamo slabosti i ne bojimo se te izloženosti, ta znamo se cijeli život, svoji smo. Pojačavam to novim priznanjem koje pred njega provlačim kao usput, između dva dima: „A znaš li da sam uvijek mislila da ću se jednog dana udati za tebe?“ On prihvaća moj hrabri iskorak, odgovara: „Meni to nikad nije palo na pamet, ali sad kad kažeš, zvuči mi kao odlična ideja“. Naš smijeh pomiješan dimom lebdi nad nama, postaje svejedno govorimo li ili šutimo, lijepo nam je. Prija nam ta bliskost, to prepoznavanje, vraćeno povjerenje za koje se prethodnih par godina činilo da je odlutalo i da ne nalazi puta natrag. „Tamnosmeđa tečnost, i gauloises u muštikli“, izgovara on nenadano i tim nas stihovima samo još jače zakucava u neke prošle, bolje godine, kad smo bili više-ne-klinci-a-još-ne-odrasli, i na žurkama u polumraku pili loša vina i slušali dobru muziku.

O mreži sajli nad nama, koja je možda već onda radila skicu svog budućeg rasporeda, mi tako mladi i zagledani samo pred sebe, baš ništa ne znamo. A kako bismo i mogli? Jedina mreža u koju smo radosno upadali bila je ispletena od ruku koje se prvi put dodiruju, od usana koje se prvi put ljube, tijela koja se uz muziku prvi put stiskaju jedno uz drugo. 

Ta kafa s osnovnoškolskim drugom, iako bljutava, ta cigareta čiji dim ne znam uvući pa mi ostavlja gorak okus u ustima, to naše drsko ignoriranje zbilje i prizivanja zajedničke još mlade prošlosti, i naš smijeh... sve je to mene, moju kuhinju i moje popodne usred rata, ispunilo mirom.

U isto to vrijeme, na katu nedovršene kuće u kojoj otvori za prozore nikad nisu dočekali da postanu ono za što su pravljeni, u kojoj je pod još betonski, a obitelj koja je tu trebala živjeti u njemačkom je izbjegličkom kampu, ona žena zauzima položaj u kojem će joj tijelo gubiti najmanje energije ako bude trebalo dugo čekati, a sačuvat će hitrost refleksa i pregledan vidik. Prostorija u nedovršenoj kući, koja je možda trebala biti dnevna ili dječja soba, postala je pozicija, a žena, koja je mogla postati ponajbolja bosanskohercegovačka streljačica, u ruci sad ima pravu pušku, precizniju od svih, iz koje ne puca u papirnate nego u žive mete.

Kad je on izašao iz mog stana, zagrlili smo se drugarski i bez velikih riječi, bez dugog pogleda, bez moje ili njegove geste koja bi bila pamtljiva i iz koje bismo, kao iz ječmenog taloga što sklizne niz šalicu preokrenutu na tanjurić, iščitali neki važan znak koji šalje zloguku poruku iz budućnosti. Jer budućnost je već bila tu, u tom danu. U njoj će se on, mladi čovjek, prometnuti u pokretnu metu na brdu iznad gradića, a ona, zrela žena, u snajperisticu koja ga drži na nišanu. Njegovo vitko tijelo će, kao karton s crvenom točkom u središtu, skliznuti na sajli mreže što sve to vrijeme stoji nad nama, i zaustaviti se točno pred njezinim preciznim okom i smirenim prstima. I metak neće vidjeti razliku između točke na onom kartonu u streljačkoj dvorani i crvene točke koja treperi na grudima mladića. Pogodak će biti precizan.

O tome se više nema što reći. 

Osim da budućnost ne ovisi o tome ima li ili nema neke mreže nad nama, nego hoće li, ili neće, netko povući obarač.