Čilić: Ruž

Istrgnute posvete

Na fotografiji s mog osamnaestog rođendana sjedim zavaljena u fotelju, na naslonu za ruke s jedne strane sjedi Lidija, s druge Zlata. One me grle, sve tri se smijemo. Lijepe smo, koža nam je zategnuta, kroz kosu se probijaju zrake popodnevnog srpanjskog sunca. Na sebi imamo majice vedrih boja i sve tri istu boju ruža na usnama. Ako ne zna kad je i gdje napravljena, promatrač te fotografije danas bi mogao misliti da je snimljena u velikom gradu, koju godinu prije ili poslije te ratne godine, jer tako su mogle izgledati i neke gradske mlade cure dok slave nešto, ili ne slave ništa osim života ili mladosti, koja je slavlje sama po sebi.

Ali za moj osamnaesti rođendan sa mnom su samo dvije prijateljice jer su one jedine koje stanuju dovoljno blizu da ne riskiraju život kad dolaze k meni. Moja mama nam je od mlijeka i jaja u prahu napravila meke kifle i ispekla ih u peći na drva. Već mjesecima smo bez vode i struje. Kosu sam u kupaonici bez prozora oprala pod svjetlošću uljane lampe, od vode koju nam je dovezla cisterna.

Imala sam onda samo jedan ruž i potom mjesecima kasnije nijednu priliku da ga opet stavim na usne. Dane sam provodila ili u podrumu ili u stanu, svom ili kod prijateljica. Nijedan otvoreni javni prostor u gradiću nije bio siguran, nijedan kafić nije radio, svi dućani su bili opljačkani u prvim danima rata, a kasnije zakračunati iako pusti. Ako nisam kod kuće čitala knjige, sve iz naše i iz teta Zumrine kućne biblioteke, onda sam kod prijateljica ispijala kave od ječma koji smo prekuhavali po nekoliko puta. Kornelija nam je gatala iz šalice i uvijek sve pogađala, jer Kornelija je znala da ako kaže: „Vidim jednoroga. Neko potajno misli na tebe“ ili „Vidim bubu. Neko te ogovara“ ne može promašiti. Kad imate osamnaest godina i često se smijete, ratu usprkos, sigurno neko misli na vas i sigurno vas neko drugi ogovara. Najviše smo voljele kad bi Kornelija u šalici vidjela cipelu ili lađu i rekla: „Pred tobom je put“.

Ali jedini put koji nam se te godine dogodio, nije bio neki na koji smo mi otišle, nego onaj koji je, vozeći se dugih deset dana, prevalio humanitarni konvoj i donio nam hranu i lijekove. U tom konvoju i meni je stigao paketić od sestre, studentice u velikom gradu. U kartonskoj kutijici bilo je njezino pismo puno ljubavi i nedostajanja, dva para novih šarenih čarapa, potkošulja i lak za nokte. Ne znam tko je više i bolnije plakao, sestra dok je to pakirala ili ja kad sam paketić otvorila. Potkošuljom sam brisala lice, udisala novi bijeli pamuk i mislila: ovako miriše veliki grad, ovako miriše sestrin novi život u njemu. Tad se navršavala druga godina da nisam vidjela sestru i rastao je strah da više nikad ni neću.

Konvoj nam je ostavio svoj dragocjeni teret i sljedeći dan su se sudionici trebali vratiti kućama. Ali rat i oni koji ga vole ne haju za planove onih koji rat mrze, pa je povratak 99 praznih šlepera s oko sto pedeset ljudi koji su u njima došli – odgođen do daljnjeg. To je bio već osmi mjesec u kojem sam živjela u okruženju, bez toalet papira, bez tekuće vode, s kavom od ječma i svjetlom od ručno izrađene lampe. Sa svojih osamnaest godina bila sam već stara i umorna jer me iznurila spoznaja o užasima koje su činili neki „naši“ vojnici drugoj strani, i prestravila svijest o tome što su „njihovi“ vojnici radili nama.

Kad sam čula da je povratak konvoja upitan jer se sprema novi napad pa bi osim nas,  sviknutih na rat, sad mogli stradati i ti ljudi iz grada, koji su nam došli u srce ratne tame da nas vide i da nam nešto donesu, paralizirala me svojom okrutnošću vlastita prva misao. Ona mi je više nego išta pokazala koliko me rat otrovao. Pomislila sam: e, sad ćete, vi ljudi iz mira, iz velikog grada, vidjeti kako je zapravo nama. Sad se ni vi nećete danima kupati, jest ćete samo leću i piti mlijeko u prahu, povraćat će vam se od tri puta prekuhane ječmene kave, skrivat ćete se od snajpera, a ispričat ćemo vam sve što smo vidjeli pa ćete znati da nema naših i njihovih i da se trebate bojati i jednih i drugih jer svako ko nosi oružje u jednom trenutku će sigurno poludjeti, jedino ne znamo – kad.

Tako mlada a tako zlurada, uspijevam se tog jutra s ekipom lokalnog radija provući na novinarsku konferenciju, koja je sazvana u hotelu što služi kao štab zapovjedniku vojnog područja. Tamo prvi put uživo vidim organizatore konvoja i novinare koji su s njima došli, ljude iz velikog grada, grada koji ne znam, samo ga zamišljam i tamo je, u mojim mislima, najljepši. Lokalni vojni zapovjednici, od kojih će neki poslije provesti godine u zatvoru jer su se ponašali onako kako se danas ponašaju djeca kad igraju kompjuterske igrice, saopćavaju sudionicima konvoja da je povratak neizvjestan i nesiguran. Iz grupe novinara izdvaja se jedna sitna ženska figura, javlja se zvonkim glasom i čistom dikcijom, odlučno pita od koga će i kad dobiti pouzdanu informaciju o povratku.

Probijam se kroz gužvu malo bliže, da vidim tko je to. Prepoznajem je. Vidjela sam je na televiziji, to je poznata novinarka, gledala sam je dok smo imali struju i navečer pratili vijesti. Na televiziji je bila lijepa, ali uživo je, iako bez šminke, ljepša. Ima izražene jagodice, pune usne i valovitu kosu. Gleda bistro i govori odlučno. Na sebi ima toplu zimsku jaknu s kapuljačom obrubljenom umjetnim krznom. Zavidim joj na stavu, na kapuljači, na jagodicama koje njezin profil čine profinjeno lijepim. Iako znam da je s konvojem putovala deset dana, čini mi se, tako izdaleka, da miriše. Da miriše kao ona nova potkošulja što mi ju je sestra poslala, kao veliki grad iz kojeg je došla, kao trag parfema na toplom džemperu, kao skuhana kava, kao večernji izlasci, nove knjige, topla peciva napravljena od pravog mlijeka.

Gledam je i shvaćam da tu ne spada. Ta lijepa glava i to sitno skladno tijelo ne pripadaju ovom hotelu-štabu, ovom gradiću bez struje i vode, ovom nevremenu i neljudima koji su se s ljudima izmiješali do neprepoznatljivosti. I ona moja maliciozna želja da ta mlada žena i svi ti gradski ljudi što su došli k nama s paketima lijekova i hrane, sad ostanu ovdje mimo svoje volje, i da do kraja dijele našu čemernu sudbinu – polako nestaje. I na njezino mjesto se useljava želja da lijepa novinarka što prije ode kući, u grad koji joj nedostaje, gdje je moja sestra koja sluša predavanja i uči, gdje su ulice navečer osvijetljene, u kafićima svira muzika, iz česme teče topla voda, u dućanu se mogu kupiti ulošci i ruževi. Shvaćam da ako novinarka ostane tu, onda više ni za mene nema nade, onda više nikad neću vidjeti sestru, kupiti novu knjigu i staviti novi ruž na usne. A ako ona ode, znači da postoji mjesto na koje se može otići iz ovog užasa, neko bolje mjesto i tamo neki bolji ljudi. I odjednom više ništa nisam željela više od toga da ona ode.

Srela sam je nedavno, na rođendanskoj proslavi kod zajedničke prijateljice. Iako je prošlo 25 godina, odmah sam je prepoznala. Ima iste pametne smeđe oči, visoke jagodice. Lijepa je i izbliza, još ljepša nego na televiziji, ili onda kad je bila puno mlađa. Nakon čaše vina, usudila sam se prići joj i ispričati joj kako je pamtim. Sve sam joj rekla. I za onu prvu želju koje se danas sramim: neka ostane i neka dijeli moju sudbinu. I za onu sljedeću: neka ode barem ona, neka se jedna od nas spasi.

Slušala me pažljivo, a kad sam završila, nježno me zagrlila. Pazila sam da svojim novim crvenim ružem ne uprljam njezinu mirisnu bijelu košulju. I nisam joj ništa rekla o tome koliko je još mraka ostalo u meni, svim boljim ljudima oko mene i svim gradskim svjetlima usprkos.