Drugi dio poglavlja Kojim jezikom se govori u BiH? nove knjige u rukopisu Novi bosanski pravopis: Na moderno-lingvističkim osnovama.
Za mene lično je najbolji dokaz da smo do skora svi bili Bošnjaci (tj. Bosanci u prevodu na savremeni bosanski) činjenica da i u Hrvatskoj i u Srbiji živi jako mnogo ljudi čije je prezime Bošnjak. Znao sam to od mladih dana, ali dugo nisam tome pridavao posebnu pažnju. Međutim, sad kad je nacionalizam postao tako dobar biznis, a na drugoj strani koštao Bosnu tolikih nevinih glava, odlučio sam da to malo ispitam. Ponukala me je jedna emisija na HRT-u 1, u čijoj špici su, među petnaestak prezimena, bila tri Bošnjaka. “Otkud toliki Bošnjaci usred Zagreba?” upitam se ja. Onda mi padne na pamet da sam u školi učio da je svaki odrasli muškarac katolik i pravoslavac morao u Osmanlijskoj Carevini plaćati dodatni porez kao ne-musliman (porez se zvao džizja, Turski cizye), što ih je nekad dovodilo do ruba egzistencije. Zato su bježali iz Bosne – naravno, pravoslavci u Srbiju, katolici u Hrvatsku. Do sredine 19. vijeka prezimena su u Bosni imali samo članovi kraljevskih i plemićkih porodica, običan hrišćanski svijet identifikovao se krštenim imenom i imenom oca; naravno, govorili su i da su Bošnjaci, pa su im vlasti u zemljama u koje su dolazili upisivali tu teritorijalnu oznaku kao prezime.
Onda sam došao na ideju da pozovem telefonske centrale nekih gradova u susjednim državama da ih pitam da li imaju pretplatnika sa prezimenom Bošnjak. Pomislio sam da bi ih moralo biti u Splitu, jer je to veliki grad sa lukom i, od svih većih gradova u našem okruženju, najbliži tadašnjoj Bosni. Bošnjaci onog vremena, nepismeni i neuki, mogli su zarađivati hljeb samo svojim mišićima, pa su išli u Split vjerujući da će tamo naći posla prije nego na drugim mjestima. Zato sam nazvao Split i saznao da u samom gradu i bližoj okolini ima 261 pretplatnik sa prezimenom Bošnjak. Poslije sam ustanovio da u Beogradu ima 200 telefonskih pretplatnika Bošnjaka (vjerovatno ih ima i koji nemaju telefon). “Prošetao“ sam malo po imeniku Telekoma Srbije i našao da u Čačku ima 58 Bošnjaka, u Valjevu 29, u Kragujevcu 52 (neki se zovu Bošnjaković, ali je jasno odakle su došli). I gle kako se sve uklapa: ima vrlo malo Bošnjaka muslimana jer, očito, oni nisu bježali iz Bosne da bi ih tamo negdje nazivali Bošnjacima. Od 146 Bošnjaka u sarajevskom telefonskom imeniku samo je desetak muslimana. Današnji muslimani sa prezimenom Bošnjak vjerovatno su “povratnici“, koji su po dolasku u Bosnu primili Islam. Ali ne-muslimana sa prezimenom Bošnjak ima, u manjem ili većem broju, po cijeloj teritoriji gdje se danas govori BCHS (bosanski/crnogorski/hrvatski/srpski). U istočnoj Slavoniji nalazi se veće selo sa preko 4.000 stanovnika koje se zove Bošnjaci, i koje svojim imenom govori o porijeklu ljudi što u njemu žive. U Srbiji nalazimo čak tri sela sa imenom Bošnjane: jedno u okolini grada Varvarina, kroz koje teče Bošnjanska Reka, i po jedno kod Paraćina i Rače.
Nakon što sam pažljivim razmišljanjem i “telefonskom” argumentacijom ustanovio da smo nekad svi bili Bošnjaci, odlučio sam da vidim šta na tu temu kaže Internet, ta najveća i najbolja enciklopedija. “Uguglam“ Dalmatian History (istorija Dalmacije) i nađem poznati podatak da je Dalmacija bila pod vlašću Venecije od 1420. do 1797, a malo dalje i ovo: „The Republic of Venice was also one of the powers most hostile to the Ottoman Empire's expansion, and participated in many wars against it. As the Ottomans took control of the hinterland, many Christians from Bosnia took refuge in the coastal cities of Dalmatia“, što je u prevodu: “Republika Venecija također je bila jedna od sila koja se suprotstavljala ekspanziji Osmanske Imperije i koja je učestvovala u mnogim ratovima protiv nje. Kako su Turci zaposijedali krajeve u zaleđu Dalmatinske obale, tako su mnogi kršćani iz Bosne bježali i nalazili utočište u primorskim gradovima Dalmacije.“ [naglasio M.R.].
Dakle, pažljivim razmišljanjem može se doći do istorijskih činjenica i bez traganja za materijalnim dokazima (posebno sam ponosan što je potvrđena moja pretpostavka da je veliki broj Bošnjaka hrišćana odlazio u Dalmaciju, sigurno najviše u Split).
Postoje brojni pisani tragovi, i u kamenu i na papiru, koji svjedoče o istoriji Bosne, ali do početka 19. vijeka nema traga o Srbima i Hrvatima kao narodima koji žive u BiH. Najpoznatiji pisani spomenik je Povelja Kulina Bana, koji sebe zove banь bosьnьski. Wikipedijin članak „Bošnjani“ sadrži ovu rečenicu: „The name Bošnjani appears in almost all Bosnian state documents (povelje) since the 12th century, as used for the people of medieval Bosnia until the last Bosnian king Stjepan Tomašević“, što znači „Naziv Bošnjani javlja se u skoro svim bosanskim državnim dokumentima (zvanim povelje) od 12. vijeka; on se odnosio na ljude srednjevjekovne Bosne sve do posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića“. Često se javlja i izraz Dobri Bošnjanin, kojim se označavao i sljedbenik Crkve bosanske i stanovnik prvobitne Bosne, bez teritorija koje su osvajanjem pripojene Kraljevini Bosni.
Samo na teritoriji Bosne i Hercegovine otkriveno je preko 6.000 stećaka, a oko hiljadu je nađeno na teritoriji današnje Srbije, Crne Gore, i Hrvatske. Pored ljudskih likova i raznih simbola, neki stećci nose natpise ispisane bosančicom (koja se zove i bosanska ćirilica), na kojima možete pročitati ime umrlog, a ponekad uz ime i Dobri Bošnjanjin, kao određenje njegove vjerske/etničke pripadnosti. Kroz cijeli srednji vijek dominantna religija u Bosni bila je jeretička Crkva bosanska. To je jedna od rijetkih jeresi koju masovno prihvataju ljudi iz svih slojeva društva, od siromaha do kralja, i koja je dugo bila jedina priznata vjerska organizacija u Bosni. Crkva bosanska prestala je da postoji nakon sloma srednjevjekovne bosanske države i osmanlijskog osvajanja Bosne 1463. godine.
Veoma dobar i iscrpan članak Ferida Ferka Šantića o vjersko-etničkoj situaciji u srednjevjekovnoj Bosni, naslovljen „Bošnjani-Bošnjaci istočno od Drine u XV i XVI vijeku“, sadrži obilje autentičnih zapisa koji govore da su se svi stanovnici Bosne, do početka 19. vijeka, zvali Bošnjani ili Bošnjaci, i da su u najvećem broju po vjeri bili krstjani.3
Bilo je i Bošnjaka katolika i pravoslavaca, ali nije bilo Srba i Hrvata. Na velikom broju stećaka sa natpisima pokojnik se identifikuje samo kao Bošnjanin ili Bošnjak; tri takva stećka prikazana su u Šantićevom članku. On također citira sljedeće dijelove iz Ugovora sa Dubrovčanima, koji je Stjepan Kotromanić sklopio 15. avgusta 1332. godine:
Ako Boshnjanin bude duzan i
pobjegne – da mu nije vjere
ni ruke…
Ako ima Dubrovchanin koju
pravdu na Boshnjaninu
da ga pozove…
Ako Boshnjanin zapshi da
nije duzhan da mu nareche
prisechi…
Ako Dubrovchanin ubije ali
posjeche u Bosni ili
Boshnjanin Dubrovchana
taj pravda…
Ako bude svada Boshnjanina
z Dubrovchaninom…
I ako Boshnjanin izme
dobitak dubrovachki na
vjeru…
Šantić također prenosi originalne katastarske popise iz turskog vremena. Iza imena poreskog obveznika stoji Bošnjanin ili, kasnije, Bošnjak. Vrlo rijetko se javlja i etnonim Vlah, ali nikad Srbin ili Hrvat. Najzad, Sarajlije mogu da vide svojim očima natpis ispod dva vitraža u sarajevskoj katedrali, koji nas obavještava ko je podigao tu lijepu bogomolju. Evo slike jednog od tih vitraža:
Rekao sam ranije da je kroatizacija bosanskih katolika započela u četvrtoj deceniji 19. vijeka. Sad vidimo iz datuma na vitražu – katedrala je otvorena za vjernike 1887. – da kroatizacija bosanskih Katolika nije završena ni nakon skoro 50 godina od njenog početka. Iz cijelog procesa kroatizacije i srbizacije vidimo da je Bosanac bio „tvrd orah“ i da se nije dao lako kupiti. Poznato je da se sve društvene promjene odvijaju brže u gradu nego na selu, a ako sarajevski katolici nisu još bili prevedeni u Hrvate ni do 1887. godine, očito je da je u narodu postojao jak otpor nametanju tuđih nacionalnih imena. Taj otpor popušta u prvoj deceniji 20. vijeka, kada Srbija i Hrvatska počinju da se angažuju na svom velikosrpskom odnosno velikohrvatskom projektu puno ozbiljnije i sa većim ulaganjima.
Navodimo još, kao “biber po pilavu”, ove divne stihove velikog bosanskog pjesnika Safvet-bega Bašagića iz njegove “Pjesme Bošnjaku”, objavljene u listu Bošnjak 2. VII 1891. godine:
Znaš Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.
Svi istoričari Bosne slažu se u tome da su korijeni njenog stanovništva multinacionalni i multikulturalni, i to ilirski, grčki, latinski, vlaški, gotski, keltski, i slavenski, da i ne govorimo o Hunima, Avarima, Vizigotima, Vandalima i sličnim varvarskim narodima, čiji su muški pripadnici tutnjali i harali našim prostorima.4
U stvari, svi narodi svijeta imaju “šaren” DNK, što doprinosi tome da se na nacionalnu pripadnost sve više gleda kao na istorijsku kategoriju, to je nešto što smo nekad bili, ali više nismo. Čak i u državama u kojima zaista žive različiti narodi koji govore potpuno različitim jezicima, kao što su Belgija i Švicarska, nacionalna pripadnost nema nikakvu političku težinu; „nacionalni ključ“ se može manifestovati samo slučajno, ako se desi da su izabrane osobe porijeklom iz različitih naroda (u Belgiji je Flamanac Wilfried Martens zauzimao položaj premijera tokom 13 godina /1979-2011/ i imao široku potporu Valonaca, mada su se inače belgijski premijeri obično smjenjivali nakon što su bili na tom položaju samo godinu ili dvije).
Ono što meni smeta kod pojedinih autora sa muslimanskim imenima, koji iznose zaista vjerodostojne dokaze da smo tokom skoro cijele istorije svi u Bosni imali jedno etničko ime, jeste činjenica da to ime danas pripisuju samo muslimanima. Po meni je taj istorijski falsifikat jedna od najvećih opasnosti za Bosnu. Ništa mi manje ne smeta insistiranje na arhaičnom terminu Bošnjak, bilo da se on odnosi samo na muslimane, bilo na sve Bosance (ako već idemo u istoriju, meni bi logičnije bilo da oživimo prvobitni naziv Bošnjanin!). Ja mislim da su vlasti žedni političari i oni koji su ih slijedili iz šićardžijskih pobuda napravili Bosnu komplikovanom u etničkom i svakom drugom pogledu, iako je Bosna jedna od najjednostavnijih državnih zajednica na svijetu: Bosna je zemlja u kojoj žive Bosanci koji govore bosanski (Hercegovina treba da ostane samo kao naziv regije na jugu Bosne).5
—
3Izgleda kontradiktorno da ljudi koji odbacuju osnovna vjerovanja hrišćanstva sebe nazivaju krstjanima. Mislim da je to bio mudar izbor: uzimajući taj naziv, bosanski krstjani su htjeli reći da su oni pravi hrišćani, a da su katolici i pravoslavci iskvarili izvornu hrišćansku vjeru.
4Zato u našem DNK ima ponajmanje slavenskog. Može neko upitati: pa kako to da mi danas govorimo jednim slavenskim jezikom? Zato što je „susret“ između oca i majke budućeg Bosanca obično bio vrlo kratak, otac bi ubrzo odjahao u nepoznatom pravcu, ostavljajući majku da donese dijete na svijet i da ga podigne govoreći mu jedini jezik koji je znala – slavenski (kasnije bosanski).
5Dvočlani naziv naše zemlje još je jedan svjetski „unikat“: ni jedna druga kopnena zemlja na svijetu nema dva imena! Prvi impuls koji je vremenom doveo do toga da se Hercegovina doda višestoljetnom nazivu Bosna bila je veleizdaja Ali-Paše Rizvanbegovića. Ali neukom i apatičnom bosanskom narodu političari mogu podvaliti šta god požele, a obično požele nešto što njima donosi korist, a narodu štetu. Već skoro dva stoljeća u Bosni žive ljudi kojima su nametnuta tuđa nacionalna imena (Srbi i Hrvati); ne samo da se ti Bosanci nisu pobunili zbog toga, nego su i ginuli da sačuvaju to tuđe ime!
Da sutra nekom novom izdajniku bosanskog naroda zatreba treća riječ u nazivu ove države, on bi uspio da je doda bez po muke, da mu zatreba još par „konstitutivnih“ naroda, on bi ih izmislio i uvjerio neuke Bosance da su ti narodi „autohtoni“ stanovnici Bosne već hiljadu godina, da mu ide u račun da smo porijeklom Zuluanci ili da smo došli iz Nove Gvineje, on bi i to vrlo brzo „naučno“ dokazao.
Najzad, da nas je neki silnik sa smislom za humor nazvao Tunguzima i Tunguzicama, mi bismo danas ginuli za svoje tunguz-štvo i podizali spomenike mladim Tunguzima koji su žrtvovali svoj život na oltaru tunguskog patriotizma. Čini mi se da bi malo koja Bosanka i primijetila da je postala Tunguzica – današnja bosanska žena je toliko utučena ratom i svim nedaćama koje je donio rat da joj je otupio sluh za sve što nije vezano za život od danas do sutra.
Vidite šta hoću da kažem: ovakvi kakvi smo – glupi, neobrazovani, sitne šićardžije podaničkog mentaliteta – nemamo apsolutno nikakvih šansi da nešto izmijenimo, jedino je sigurno da će nam u budućnosti biti sve gore.