Riđanović: Kojim jezikom se govori u BiH? 

Prvi dio poglavlja nove knjige u rukopisu Novi bosanski pravopis: Na moderno-lingvističkim osnovama.

U Ustavu BiH stoji da se u ovoj državi govore bosanski, srpski i hrvatski. Mi dobro znamo da svi ljudi u ovoj zemlji govore na potpuno isti način, pa izgleda apsurdno jednom jeziku davati tri imena. Naravno, pošto su politički moćnici podijelili jedan bosanski narod na tri, trebalo je izmisliti i tri „jezika“ koji će potvrditi da se zaista radi o tri naroda.

U elektronskim medijima se smjenjuju bosanski, srpski i hrvatski spikeri kako bi se zadovoljile ustavne odredbe o ravnopravnosti naših „jezika“. Između bosanskog i srpskog kakav se govori u Bosni nema apsolutno nikakve razlike, pa se „ravnopravnost“ ostvaruje samo tako što vijesti jednom čita osoba sa muslimanskim imenom i prezimenom (ime se sve teže raspoznaje kao muslimansko jer bosanski muslimani danas bježe od svih znakova svog muslimanskog porijekla), a drugi put osoba sa srpskim imenom i prezimenom.

Hrvatski spikeri se lakše prepoznaju jer upotrebljavaju riječi (kao tijekom, tjedan, nazočan) iz nama stranog hrvatskog kakav se govori u Hrvatskoj. Nijedan bosanski Hrvat nije naučio riječi kao tijekom, tjedan i nazočan u roditeljskom domu, one ne pripadaju njegovom maternjem jeziku, njih upotrebljavaju samo hrvatski nacionalisti u Bosni. Ali budući da su u ovoj zemlji nacionalisti na vlasti, upotrebljavaju ih i oni beha Hrvati koji smatraju da mogu izvući neku korist ako riječi svog maternjeg jezika zamijene hrvatskim riječima.

I lingvisti i lingvistički laici identifikuju jezik koji čuju na osnovu njegovog izgovora i gramatike, leksika je posljednja stvar koju uzimamo u obzir kad prepoznajemo neki jezik ili dijalekt. To najbolje potvrđuje činjenica da se Bosanci koji tvrde da su Hrvati prepoznaju u Zagrebu kao Bosanci čim izgovore jednu rečenicu. Očito je da je razlog tomu činjenica da je ta osoba imala u svom govoru brojna fonetska i gramatička obilježja kojih nema u hrvatskom, tj. da je govorila bosanski.

U današnjem svijetu višestruko uvećane komunikacije između naroda sa različitim jezicima, svi narodi uzimaju riječi iz drugih jezika ali ih izgovaraju na svoj način, i one vremenom postaju neprepoznatljive kao strane riječi. Romski narod živi u skoro svakom dijelu svijeta, i uvijek preuzima veliki broj riječi iz jezika zemlje u kojoj je nastanjen. Sve te riječi se izgovaraju glasovima romskog jezika i gramatički ponašaju prema pravilima romske gramatike, što ih poistovjećuje sa “pravim” romskim riječima; ipak, i pored jako velikog broja “tuđih” riječi, i Romi i ne-Romi zvaće taj jezik romski.

Preko 80% punoznačnih riječi u sljedećim rečenicama uzeto je iz engleskog: Sada ću daunlodovati ova dva fajla i apdejtovati definicije tvog antivirusa. Sa ovog sajta se šeruju krekovane aplikacije i novi apdejti. Ovaj softver bi trebao očistiti sve trojance, spajvere i malvere. Na kojem jeziku je napisan ovaj tekst? Naravno, na bosanskom (što znači i na ostala tri naša „jezika“). Zašto? Zato što bi, kad bi se čitao, bio izgovoren glasovima našeg jezika, i zato što se u njemu strogo poštuje morfologija i sintaksa našeg jezika. A ako gornji tekst nije uzorak engleskog, onda ni Bosanac koji ima još manji procenat hrvatskih riječi u svom „hrvatskom“ ne govori hrvatski već bosanski.

Upotrebljavajući riječi strane narodnom govoru bosanskih Hrvata, naši hrvatski političari i njihove skutonoše čine trostruku izdaju: 1) Izdaju sebe samog kao političkog poltrona jer prije minulog rata nisu upotrebljavali riječi kao tijekom i tjedan; 2) Izdaju rođenu mater koja također nije upotrebljavala takve riječi; 3) Izdaju svoj hrvatski narod u Bosni, koji je uvijek govorio na potpuno isti način kao i svi ostali starosjedioci ove zemlje.

Toliko je očevidno da u Bosni i Hercegovini živi jedan narod da mi se čini deplasiranim dokazivati tu činjenicu. Osim vjerskih razlika, koje su u današnjem dominantno sekularnom svijetu beznačajne za kolektivnu identifikaciju, ne postoji ni jedna jedina razlika među bosansko-hercegovačkim stanovništvom koja bi se mogla navesti kao osnova za njegovu podjelu na tri nacije.

U većini slučajeva dvije nacije govore dva različita jezika, ali dvije srodne nacije (čija srodnost je rezultat zajedničkog porijekla) redovno govore dvjema varijantama istog jezika. Tako se razlikuju Indusi od Pakistanaca, švicarski i austrijski Nijemci od “pravih” Nijemaca, Belgijanci i Švicarci koji govore francuski od Francuza u Francuskoj. Zato bi se moglo reći da su Srbi u Srbiji jedan narod a bosanski Srbi drugi narod, jer govore različitim varijantama istog jezika. Pošto se u Bosni i Hercegovini govori jedan jezik i pošto u njemu nema nikakvih varijanti nacionalnog porijekla, očito je da u ovoj zemlji živi samo jedan narod. Istorijska podvala političkih moćnika kojom je jedan narod podijeljen na tri naroda i zbog koje je stradalo hiljade nevinih ljudi svakako je bez presedana u ljudskoj istoriji.

Američki istoričari s kojima sam razgovarao o Bosni pitaju me zašto ne postoji pokret kojim bi se razotkrila istorijska podvala o podjeli Bosanaca na tri nacije i uspostavila jedna bosanska nacija. Bilo je više pojedinačnih pokušaja u tom pravcu, a danas na Fejsbuku ima 5-6 grupa koje rade na tome da svi budemo Bosanci. Ja lično mislim da takav pokret ne bi uspio čak i kad bi bio puno masovniji i bolje organizovan.

Našim političkim moćnicima je podjela bosanskog naroda na tri “nacije” pravi rudnik zlata, jer se svaka važna politička funkcija množi sa tri. A vlast je najjača i jedina neizlječiva ovisnost, istorija je puna primjera da su u borbi da dođu na vlast i održe na vlasti mnogi suveréni svojom rukom ubijali rođenu braću i djecu. Šaljući ljude da ginu za njih u minulom bosanskom ratu, naši nacionalistički lideri indirektno su ubijali stotine hiljada svojih sunarodnjaka. Ne smijem ni da pomislim šta bi naši vlastodršci uradili da sačuvaju “tronacionalnu” Bosnu, ali sam siguran da bi upotrijebili svo raspoloživo oružje i ubijali svakog ko im stoji na putu. Zato nam nema druge nego da se prilagodimo ovoj „troglavoj aždahi“ od države i da se maksimalno uzajamno pomažemo kao jedan narod, što i jesmo.

Ništa ljude ne zbližava toliko kao zajednički jezik, jer je jezik najbliži ljudskoj duši. Nikad sâm narod koji govori jednim jezikom ne bi glasao da se podignu bilo kakve barijere koje bi na bilo koji način dijelile jednu jezičku zajednicu. Takve barijere su dizali samo moćnici ne pitajući narod, jer su pomoću njih stvarali nove feude, kneževine, i kraljevine, a kasnije i države, koje su im trebale da bi postali moćni feudalci, kneževi, kraljevi, a kasnije i predsjednici država. Podizanje barijera unutar jedne jezičke zajednice svojevrstan je antinarodni zločin. Ali ljudska istorija je ponajviše istorija nasilja nad bespomoćnim narodom. Podijeli pa vladaj poznato je geslo moćnika i vrlo efikasno sredstvo za tlačenje naroda. Nezajažljiva želja pojedinaca za vlašću kršila je sve na svom putu do vlasti, kako ljude tako i njihove duše. Postoji bogata istoriografska literatura koja nedvojbeno pokazuje da u Bosni nije bilo Srba i Hrvata do nazad nekih dvjesto godina. Tokom prvih sto i više godina Turske vladavine naziv Bošnjaci odnosio se samo na bosanske pravoslavce i katolike. Vremenom se proširio i na muslimane i ostao kao jedina zajednička identifikacija cijelog bosanskog življa sve do pred kraj 18. vijeka.Naravno, bošnjaštvo je bilo prevashodno teritorijalno određenje, nije ni moglo biti nacionalno jer sam pojam nacije kao pravne kategorije ustanovljen je tek u vrijeme Francuske revolucije.

Sada ću citirati dijelove iz radova američkih istoričara čiji je primarni naučni interes istorija Bosne. Balkanski istoričari nisu podržavali tezu da u Bosni nije do skora bilo Srba i Hrvata, jer su bili svjesni da bi se takvim stavom zamjerili vlastima; kao i većina ostalih balkanskih “intelektualaca”, oni su se u svom “naučnom” radu prilagođavali režimskoj politici. Svijetli izuzetci među našim istoričarima su Ahmed Aličić i Dubravko Lovrenović.

Postoje brojni istorijski izvori koji jasno pokazuju da smo do pred kraj 18. vijeka svi u Bosni bili Bošnjaci. Evo nekih citata iz knjige Pokret za Autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, koju je njen autor Ahmed Aličić napisao nakon višegodišnjeg istraživanja autentičnih osmanlijskih dokumenata:

Današnji Srbi u Bosni nisu povjesni Srbi, niti su današnji Hrvati u Bosni povjesni Hrvati. Dakle i jedni i drugi su oktroirani u današnje nacije. Za ove naše tvrdnje ne postoje nikakvi valjani protivargumenti. (Pokret, str. 355-6)

U nastavku, Aličić još kaže:

Od dolaska Osmanlija na područje Bosne, ni u zvaničnim ni u nezvaničnim dokumentima Turske provenijencije, uopće se ne spominje ni ime Srbin ni ime Hrvat, u smislu pripadnosti tim narodima… (Pokret, str. 356)

A na 362. strani svoje knjige, Aličić piše: 

Neki istoričari zaključuju kako je i u Tursko doba Bošnjak i bošnjaštvo bilo specificirano samo za muslimane. Na to, navodno, Kršćani, kao “kmetovi”, nisu imali pravo. To je totalno paušalna tvrdnja. Za to nema nikakvih pozitivnih argumenata, uopće nikakvih argumenata. To je posve izmišljeno i predstavlja fantaziju, privid. Ti niti znaju šta je kmet a šta nije, i ko je kmet i ko nije, kao na primjer M. Mažuranić, na čije se pričanje oslanjaju neki pisci.

Jedan broj stranih istoričara bavio se Bosnom, neki skoro isključivo a neki kao jednom od zemalja iz naše regije čiju su istoriju proučavali. Ja sam pratio radove dva vodeća američka “bosnologa“, Džona Fajna (J. Fine) i Roberta Donije (Donia), profesorā na Univerzitetu Mičigen u SAD. Za mene su njihovi radovi najpouzdaniji, jer oni nisu imali nikakvih razloga da “navijaju“ za jednu od naše tri “nacije“.

Osim toga, budući da su Amerikanci, nisu skloni prepisivanju tuđih radova bez provjere istorijskih činjenica. Čim je počela naša posljednja ratna gužva, oni su sjeli i napisali omanju knjigu koja je objavljena 1994. pod naslovom Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed (Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija), izd. Columbia University Press, New York. Evo nekih citata iz te knjige:

Zaustavimo se na kratko da razmotrimo nazive kojima je iskazivan grupni identitet u srednjevjekovnoj Bosni. Ako isključimo neke grupe na periferiji ove proširene Bosne (neke na sjeveru i zapadu koji su se mogli identifikovati kao Hrvati i neke na Humu koji su se mogli zvati Srbima ili pripadnicima Srpske crkve), ne nailazimo na Bosance koji sebe zovu Srbima ili Hrvatima. Ako im je trebao obuhvatniji naziv, zvali su se Bosancima. [naglasio M.R.] (str. 25)

Do vremena kad Turci osvajaju Bosnu u drugoj polovini 15. vijeka, Bosna je bila nezavisna država sa posebnim tradicijama koje su ih jasno razlikovale od njenih srpskih i hrvatskih susjeda, iako su Bosanci i ovi njihovi susjedi govorili istim jezikom. (str. 13)

Srbija i Hrvatska polažu pravo na pojedine dijelove Bosne po etničkoj osnovi. Međutim, u raznim periodima kada su ovi susjedi Bosne egzistirali kao nezavisne države ili kao regije unutar većih državnih zajednica, oni su kontrolisali samo djeliće Bosne, i to samo nakratko. Osim toga, izuzimajući četiri godine ustaškog terora za vrijeme Drugog svjetskog rata, ti kratki periodi njihove dominacije desili su se prije više od 500 godina. Prema tome, ni Srbija ni Hrvatska ne mogu ozbiljno polagati istorijsko pravo na Bosnu. Bosna postoji stoljećima kao koherentna cjelina. (str. 7-8)

Onda, u 19. vijeku, pod uticajem ideja koje su lansirane iz Srbije i Hrvatske, pravoslavci i katolici u Bosni počinju, postepeno i neujednačeno, dobijati etničke nazive “Srbin” odnosno “Hrvat”. (str. 10)

Obratio sam se direktno profesoru Doniji pitanjem kad je počela kampanja preimenovanja bosanskih pravoslavaca u Srbe i katolika u Hrvate. Odgovorio mi je da je srbizacija pravoslavaca počela krajem 18. vijeka i da su je u početku vodili uglavnom popovi i učitelji pristigli iz Srbije. Glavni mamac im je bio obećanje da će štititi pravoslavce od turskog zuluma. Na potpuno analogan način počela je i kroatizcija katolika u četvrtoj deceniji 19. vijeka.

Poznato je da je u Osmanskoj imperiji ne-muslimansko stanovništvo bilo diskriminirano u odnosu na muslimane, pa je logično pretpostaviti da su mnogi siroti pravoslavci i katolici prihvatili promjenu nacionalnog imena u zamjenu za moguću zaštitu brojnije i jače braće po vjeri. Ipak, mnogi Bosanci su se opirali nastojanjima da im se promijeni nacionalno ime. Među njima su se isticali fra Ivan Franjo Jukić i fra Antun Knežević, koji je 1870. godine objavio u časopisu Bosanski prijatelj članak u kojem se obara na one Bošnjake (kako smo se onda zvali) koji su se odrekli svog bošnjaštva i prihvatili tuđa nacionalna imena.2

(nastavit će se)

1 – Pouzdani podatci o grupnoj identifikaciji bosanskog stanovništva za vrijeme turske vladavine mogu se naći u radu našeg najboljeg turkologa prof. Nedima Filipovića „Specifičnosti islamizacije u Bosni“, objavljenom 1968. u časopisu Pregled, str. 27-34.

2 – Integralni članak fra Antuna Kneževića može se pročitati u mojoj knjizi Riđanović o jeziku: I još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta, 2. prošireno izdanje, Sarajevo 2014, str. 156.