Žujo: Sjećanje na Duška...

"A, opet kad se stvari slegnu, mene će pominjati po 'Ima neka tajna veza...', a tebe po 'Sve smo mogli mi...'"

Pixabay

Da u poeziji imam šta tražiti, prvi put sam brzopleto povjerovao 1969. godine, nakon što su objavljeni rezultati konkursa Narodnog univerziteta u Sarajevu za najbolju pjesmu mladih pjesnika. Studentski list Naši dani, objavio je te rezultate pod naslovom: Nije šala, istina je. Naslov je akcentirao broj od četiri stotine pristiglih pjesničkih radova. Prva nagrada nije dodijeljena, drugu je dobio Milan Nenadić, a treću smo podijelili, Slobodan Žalica i ja. Moju pjesmu nakon dodjele nagrada, govorio je tada također mladi Josip Pejaković. Meni, junoši, to bijaše vjetar pod krila.

U to vrijeme nesporni autoritet mladim poetama, bijaše Duško Trifunović. Zoran Jungić, moj drug iz razreda u Drugoj sarajevskoj gimnaziji, prvi je bio u prilici da od Duška čuje sud o svojoj poeziji. Nakon toga Zoranu je među nama ugled naglo porastao. Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, Duško je već bio institucija. Okupio je grupu mladih pjesnika, poznatih kasnije kao Sudbonosni dječaci. Za pjesničke seanse, kakve su danas nezamislive, odabrao je Rajka Nogu i Ahmeda Muhameda Imamovića. Ulaz se plaćao, a dvorane su bile pune. Mi ostali, razbacani i generacijski i stilski, bili smo kolateralna šteta... ili korist!? 

Duško, originalan kakav je bio, nije puno držao do nagrada, mada ga je snažno obilježila Brankova, koja je u to vrijeme imala golemu težinu i neuporediv sjaj. Mimo reda utvrđenog, Duško je ustanovio svoju pjesničku nagradu. Uz kesu sitnog novca nagrađeni bi dobio i  ključ, čime se Duško narugao sveprisutnom nacionalnom ključu u kadrovskoj politici. Govorio je: 

Ja jedini nagradu dodjeljujem bukvalno po ključu. 

Nisam više siguran, ali među prvima, ako ne i prvi, Duškovu nagradu je dobio jedan inženjer-pjesnik... Ime mu je, čini mi se, Cvijetin Mihajlović. Sjećam se nagrađenih stihova:

Ne teče voda bez povoda
Povod dovede vodu do ruba vodopada...
Tu ostane gledati kako voda pada.

Nakon jednog slučajnog susreta, Duško me je pozvao u redakciju omladinske emisije „Na ti“ (koju je izvorno zamislio reditelj Vojislav Milašević)* i predložio da se priključim maloj grupi njegovih saradnika. Redakcija je bila u sarajevskom Domu milicije. Saradnike je drugima predstavljao riječima: 

Ovo je moj predstavnik za aranžmane... ovaj za djevojke, ovaj za tehniku, etc. Ja sam bio njegov čitalac po zadatku. Saradnike i prijatelje vezao je iskrenom pažnjom. On je osim naših poetskih i jezičkih dilema, rješavao i neke naše dnevne probleme. Oko tih problema, na važnim mjestima nije nikada bio snishodljiv, nego odlučan i malo ko je mogao odoljeti iskrenosti zalaganja za druge i njegovoj superiornoj logici. Podržavao je ljude na način koji je učvršćivao njihovo samopouzdanje. 

Emisija je bila tematska. Duško bi na pripremnom sastanku za novi zadatak rekao: 

Naša nova tema je štednja. 

Ja bih tada intenzivno čitao o štednji, od štednje novca i drugih materijalnih dobara, do ekonomičnosti izgradnje kristalnih rešetki u mineralima... onda na temelju pročitanog i naših razgovora, napisao scenario (zapravo širi sinopsis uz puno citata) za emisiju "Na ti". Na istu temu, muzičari su pisali songove. Tada sam skicirao, a kasnije napisao i objavio zapis o titizu i džometu. 

Po jednostavnoj shemi, red dobre priče, red dobre muzike, jednom mjesečno na jugoslovenskim malim ekranima, emisija „Na ti“ je privlačila brojno gledateljstvo. Bijaše to jedina emisija te vrste u nekadašnjoj našoj državi. Govorili su, pjevali i svirali mladi i talentovani; oni koji su znali, umjeli i htjeli. Primjerice u pomenutoj emisiji o štednji, o tretmanu štediša i rasipnika u Danteovom „Paklu“ govorila je, dakako, kompetentno i poneseno, Jasna Šamić, koja će kasnije doktorirati na Sorboni, postati ugledna profesorica i spisateljica. 

Konačan oblik emisiji, davao je sam Duško. Tek pri kraju montaže te emisije, usput sam ga upitao, zašto baš o štednji. Njegov odgovor je, kao i u drugim prilikama, bio jasan, logičan i jednostavan :

Emisiju ćemo predstaviti 31. oktobra na Svjetski dan štednje, a dobar dio troškova snosi Privredna banka... 

Teme su bile raznovrsne, od najsuptilnijih o ljubavi i umjetnosti, do profanih privrednih. Tako je jednom iznenada najavio temu: ALHOS. To je skraćenica naziva nekadašnjeg sarajevskog tekstilnog preduzeća nazvanog po narodnom heroju Aliji Hodžiću (ALija HOdžić Sarajevo). Snimali smo u jednom pogonu tog preduzeća. Uz tadašnju tehniku, pauze su bile duge. Tada veoma popularni pjesnik Ahmed Muhamed Imamović, također čest učesnik emisije „Na ti“, čekajući nastavak snimanja odjenuo je Alhosov sako i improvizirao:

Svako može izgledati baš ovako
samo ako 
nosi Alhos sako...

Ljudi iz preduzeća zaduženi za reklamu odmah su s njim dogovorili otkup te poruke.

Emisija na temu pošte, pojavila se početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, baš u vrijeme poznatog Titovog pisma članovima partije. Odmah smo dobili dopisnicu od nekog pukovnika. On nas je ljutito upozorio, da smo se emisijom htjeli narugati Titovom pismu. Duško je u svom stilu samo rekao:

Kakav čovjek, takva asocijacija i obrnuto.

Pukovnik se više nije javljao, pretpostavljam ostao je bez riječi, a njemu nije imao ko da piše.

Osim scenarističkih poslova, pisao sam i stihove za songove u emisiji. Prvo sam se opirao, ali je Duško to razriješio riječima:

Ako ne budemo pisali mi koji znamo, pisaće oni koji ne znaju... kao što i pišu.

Pred kraj naše žive saradnje, nakon što sam izabran za sekretara Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Duško mi je govorio o smislu i domašajima pisanja, te kako ta avantura može završiti. Rekao je, parafraziram:

Ja znam šta radim i znam da to vrijedi. Još sam daleko od onoga što ću ukupno uraditi. I ti znaš šta radiš, ali još nisi ništa uradio i ne znaš hoće li to biti vrijedno. A, opet kad se stvari slegnu, mene će pominjati po „Ima neka tajna veza...“, a tebe po „Sve smo mogli mi...“ Pravo nam bilo, krivo nam bilo.

Dakako, značaj pjesničkog djela Duška Trifunovića, odavno je premašio njegove samozatajne prognoze. Duško je zasigurno u najužem krugu velikih pjesnika dvadesetog vijeka koji su pisali na ovom našem lijepom višeimenom jeziku.

Balada „Sve smo mogli mi“ svoje prvo predstavljanje jest imala u emisiji „Na ti“, ali je nastala pod neobičnim okolnostima. Evo kako je to bilo.

Ko očekuje romantičnu ispovijest, prevario se. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, radeći s Duškom, upoznao sam puno sarajevskih muzičara na početku njihovih karijera. Jednog dana, silazili smo niz Džidžikovac, moj drug i kum pokojni Žarko Šipka i ja. Uz Džidžikovac je, s gitarom u "futroli", išla Jadranka Stojaković. Nakon standardnih rečenica, Jaca je kazala da joj je neophodna B pjesma za singl-ploču koju priprema. Žarko je upitao, kada joj pjesma treba… Sutra, veli Jaca. Na to Žarko, otprve:

Imam pjesmu za tebe.

Meni je bilo drago što je Jacin problem riješen… Tek kasnije, kod Žarka, shvatio sam da je to, zapravo moj problem. Odsvirao mi je dopadljivu melodiju, donio papira i pisaljku i kazao:

Čovječe, piši, nema se vremena.

Uzalud sam ja govorio, da se to tako ne radi, da treba čitati poeziju i tražiti prave stihove za muziku… "otkrivati muziku u poeziji" i sve tako, opća mjesta i fraze… On je stalno svirao istu melodiju i pjevao la-la-la-la… na-na-na-na. Na kraju sam ja počeo jedan mučan i nelogičan posao, naime graditi kuću od krova… Istina glavnina zadatka je obavljena, postojala je muzika… Samo, valjalo je nešto na te note i pjevati. Nakon dva-tri sata gnjavaže i dva-tri decilitra loze, ja sam konačno proradio i na papir nabacio takozvane "tarabe", crtice i zareze, koji su označavali slogove i akcente. Još ne bijaše niti jedne jedine riječi, a kamoli priče. Znali smo samo da to treba biti lirska i nostalgična pjesma, primjereno Jadranki i primjereno već napisanoj muzici. Žarkova sestra Branislava, gotovo lebdeći, donosila je tekućinu i ostalu "logistiku"...

U neko doba, pjesma je bila dovršena. Prvi jednostavni i najbolji aranžman, napisao je pokojni Bodo Kovačević. Jaca je snimila svoj singl, ostalo se zna. Potpuno mimo naših prognoza, pjesma se održala. Vidio sam na webu, da ima puno izdanja i interpretacija. Pjesma prati odjavnu špicu filma Danisa Tanovića (Cirkus Kolumbija)… Na mojoj stranici je Jadrankina interpretacija na našem jeziku i na japanskom. Zanimljiv je način na koji pjesmu na slovenačkom ("Midva bi lahko") pjeva Tanja Ribič.

Ali, važnije od toga, čuo sam tu pjesmu nebrojeno puta, na moru, na rođendanima, među izviđačima, u birtijama i elitnim klubovima, u vozu...

Počesto neki sasvim mladi momci i djevojke, sviraju i pjevaju na Vilsonovom šetalištu blizu mog stana "Sve smo mogli mi", sa toliko iskrenosti i zanosa, da bi im samo krajnje ciničan, pa i pomalo perverzan tip, mogao pokvariti štimung pričom, kako iza te pjesme ne stoji nikakva velika ljubav autora stihova, nego da su to sasvim zanatski, na "tarabe" nakalemljene riječi.

Duško Trifunović je svojim jedinstvenim darom, poput najpreciznijeg instrumenta bilježio utiske i oblikovao, podjednako rečenice u svakodnevnom razgovoru, stihove za songove i balade, te one stihove namijenjene takozvanoj vječnosti. 

Kad ptica proleti Duško je u tom trenu u glavi imao moćne pjesničke odgovore i sve znao o ptici i smislu njenog leta. Njegova snažna i duboka povezanost sa jezikom iznjedrila je stotine  originalnih ideja, koje su nalik poslovicama i mudrim izrekama. Napisane su, recimo jučer, a njihova težina, važnost i fina literarna patina koju nije navuklo vrijeme, smještali su ih u riznicu duha i kulture. Možda taj dar najbolje izražava stih:

I pad je let...

Poput korifeja nadrealnih vizija od Boscha do Dalija, Duško je vidio ono što većina nas nije. Dovoljno u prilog ovome govore stihovi, koje navodim po sjećanju:

Bije bura s Biokova
napinju se pluća kuća
jedan tren da budu ptice
onda večno podmornice...

Namjerno nisam citirao iz knjige, nego naveo onako kako sam ove stihove upamtio, sa punom sviješću o silnom dojmu koji su na mene ostavili kad sam ih prvi put čuo. Toj uzbudljivoj slici koja povezuje prirodu i čovjeka, elementarno i istorijsko, tragičnost čovjekovog iskustva i njegove sudbine, ljepotu ljudskih vještina, umjetnosti i slobode... do dana današnjeg se nisam načudio. Ko dobro čuje i dobro vidi, ima bistar um i čisto srce, sve to može jasno vidjeti i osjetiti...

Od vremena koje pominjem proteklo je, bezmalo, pola stoljeća. Bilo je važnih i vrijednih poziva koji su mi mijenjali život, ali to uzbuđenje koje me je obuzelo nakon Duškovog poziva, nije nadmašeno. 

___

* Tako mišljah, dok me nisu upozorili Predrag Finci i Gorčin Stojanović, da je pravi autor koncepcije emisije Na ti, filmski i televizijski reditelj, dramski pisac i pozorišni kritičar, Velimir Stojanović. Hvala im za ovu ispravku.