Zubčević: Vrijeme ruža

Sentimentalna ekskurzija u bolju prošlost

Štafeta mladosti 1948, plakat, detalj

25. maja se decenijama, tradicionalno, obilježavao i u pravom svečarskom ozračju praznovao Dan mladosti, zvanični rođendan druga Tita, koji i nije rođen na taj dan, niti je to neko krio. Dan mladosti i Titov rođendan slavljeni su zajedno 25. maja. Putovala je Štafeta mladosti od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, nosili su je mladi i stari svih nacionalnosti, kako bi to rekli današnjim jezikom, ali Dan mladosti je bio dan samo jedne nacionalnosti - Dan Jugoslovenki i Jugoslovena, dan radnih ljudi i građana Jugoslavije, najuspješnijeg državnog projekta i društveno-političkog sistema na ovim prostorima svih vremena. Putovala je Štafeta, cestom, zrakom, vodom, i vatrom bi da je trebalo. U svakom gradu Štafeta je dočekivana u ešalonima, uz pjesmu i veselje na sve strane, jer slobodno po zemlji idemo, a velike pamtili smo dane.

Na dolazak Štafete u gradu su organizirane brojne kulturno-umjetničke i sportske svečanosti. U Domu mladih u Sarajevu, naprimjer, gdje bi Štafeta redovno ostajala na konaku, dešavali su se i muzički i filmski maratoni, do zore, kao bdijenje. U amfiteatru Doma mladih sam gledao, na jednom od tih maratona, i film Coca-Cola Kid nedavno preminulog Dušana Makavejeva. Bilo je oko tri ujutro, iscrpljen i pospan, otišao sam da se uz film malo “odmorim” od muzike. Međutim, film me nije uspavao već razbudio. Jednog jutra, drugog maratona, neke godine, poznih osamdesetih, u svitanje se održavao pravi jam session. Gomila muzičara. Sjećam se da je bubnjeve svirao i Điđi Jankelić, vjerovatno uz Borisa Leinera jedan od inventivnijih bubnjara na nekadašnjoj jugoslovenskoj rok sceni, bilo ih je još ali ova dvojica su bila totalno drugačija od drugih. Sjećam se da se i Alen Islamović prihvatio mikrofona i otpjevao Vojnika sreće (Soldier of Fortune, Deep Purple). Naravno da Alen nije imao ni boju glasa, ni stil pjevanja, ni frizuru kao David Coverdale, ali je dobro, na slogove kao i obično, otpjevao, a bilo nam je i zabremedet da i ovi naši slušaju i pjevaju ok muziku. Nama tinejdžerima je tada to bila ok muzika. A po tome šta ko sluša formirale su se raje, prijateljstva, čitav mali vrijednosni sistem. Kasnije sam se u JNA, još uvijek tinejdžer, navikao na podjelu na one koji slušaju stran(sk)u i one koji slušaju domaću muziku. Tu sam prvi put opazio, za svoj račun, da svijet nije onakav kakvim ga vidim.

Trebao sam se već tada zabrinuti - jer je na soundtracku primitivizma, kao na tenku, đavo odnio u vražiju mater Jugoslaviju tako brzo, prebrzo, kao što se dešavaju velike katastrofe - dok shvatiš šta se dešava, već je sve gotovo. Ali nisu rasturili Jugoslaviju i zaratili samo oni što su slušali domaću muziku, naprotiv. Jugoslaviju su rasturili, između ostalih, i moji profesori sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Isti oni koji su nam predavali Hegela i objašnjavali zašto nacija ne može biti osnovnom supstancom države. Profesori koji su uživali svoje pozicije, akademici sa svim privilegijama, potrošeni, jalovi, impotentni starci željni svježeg mesa, mladosti, povampirili su se osjećajući moć kao novu mladost, novi život. I poslali nas sve u rat, a mnoge u smrt. I danas, oni koji su još živi i rade, drže katedre, poput zombija, i vjerovatno i danas pričaju svojim studentima o Hegelu, Apsolutnom duhu i vremenu, sa svim protagonistima koji vade kestenje iz vatre istorije za Apsolutni duh.

Živo se sjećam profesora Alekse Buhe, profesora istorije filozofije od Kanta do Nietzschea. Nasmrt dosadan predavač bez šarma i karizme, mrtvačkim glasom je, kao da priča sam za sebe, u osam ujutro na predavanju monotono vazio o jednom, a u osam naveče na dnevniku o drugom. Dugo sam razmišljao o tom profesoru da bih na kraju zaključio ono što sam pomislio kad sam ga prvi put vidio na televiziji kako zagovara prvo prava naroda, pa ćemo kao tek onda “moći razgovarati o pravima građana” - to je samo jedan seljak koji je pročitao puno knjiga. Nimalo obrazovan, imajući u vidu Hegelove kategorije obrazovanja i obrazovanosti. Otišao je iz rodnog sela ali je ostao isti seljačić koji je bio i onaj dan kada se prvi put zvanično prezuo. Nemam ništa protiv opanaka, ali poneki opanak ima tako puno toga protiv cipela i patika da me to već decenijama uznemirava.

Dani mladosti su još živi u mom sjećanju i neodoljiva su uspomena. Naravno, bio sam dječak, mladić, poput drugih, opijen sviješću o vlastitom postojanju. Jedino što me “pripremilo” za budućnost i sve ono što dolazi su partizanski filmovi koje smo gledali na televiziji i koji su istorijski precizno i umjetnički plastično ispričali nezaboravnu priču o nacistima, ustašama i četnicima. Uvjerio sam se, brže nego što bi iko pomislio, da četnici i ustaše, prikazane u filmovima, nisu nimalo bolji, naprotiv. Zla krv i pogano sjeme, oči su im čak krvavije a zubi duži u stvarnom svijetu danas, nego u onom, skoro zaboravljenom, kinematografskom.

Danas, na Dan mladosti, kolaboracionisti, kolaboratori, apologeti i svi ostali derivati fašista nude alternativni pogled na istoriju. Razroka perspektiva koja svijet želi da vidi naopako i gdje se nacionalni patuljci bucaju u prsa “čašću”, “slavom”, “božijim pravom”. Kada se sa bilo koje distance i iz bilo kojeg ugla pogleda, bez oftalmoloških hendikepa, istorija u posljednjih sto ili sto pedeset godina vidjet ćemo uvijek isto - okupatori su nam više izgradili i napravili nego mi sami sebi (osim u slučaju partizana). Naprimjer, Austrougarska je izgradila brojne škole, fabrike, infrastrukturu i šta sve ne, za svojih tridesetak godina okupacije. NDH, četnici, i svi drugi fašisti, su gradili samo sebi spomenike, konc-logore i slične infrastrukturne projekte. I ništa osim toga. Partizani su za četrdesetak godina izgradili većinu onoga što je uopšte izgrađeno na ovim prostorima. Infrastruktura - izgradnja praktično skoro svega iz temelja, sa ledine. Industrija i tehnologija - pravili smo mlazne motore i supersonične avione prije 40 godina, danas ne pravimo ni bicikla. Obrazovanje - malo gdje je čoban sa zabačene crnogorske planine mogao postati psihijatar u nekom glavnom gradu a poslije i političar, ratni vođa, nadriljekar, osuđeni ratni zločinac, doživotni robijaš. Ono što je u Americi takozvani “američki san” u Titovoj Jugoslaviji je značilo da sin obućara postane dekan mašinskog fakulteta, izniman dekan mašinskog fakulteta. Primjera je bezbroj, oni govore istoriju Jugoslavije bolje od bilo koga. Besplatno obrazovanje, zdravstveno osiguranje. Svi su imali šansu puno veću nego danas.

Šta su nacionalisti sagradili za svojih, evo, trideset godina? Vjerske objekte, tržne centre, i privatne fakultete za svoje partijske kadrove i instant diplome, kako bi se infrastruktura moći i bešćutne ujdurme mogla do kraja realizirati i dobro funkcionisati. Jedina infrastruktura koju su sagradili (nacionalisti) u zemljama, bivšim republikama i pokrajinama Jugoslavije je de facto kriminalna, infrastruktura kriminala zakrinkana kao nacionalistička ideologija, sa izuzetkom Slovenije.

Ovi današnji vjernici, patrioti, sinovi i kćeri nacije, moralisti i propovjednici, političari, hodže i popovi, svi lopovi, nisu u stanju održavati ono što su Jugoslaveni izgradili. Ova današnja garnitura protagonista života i smrti, kao i oni koji su srušili Jugoslaviju i počeli rat, i obratno, ljetovali su na moru zahvaljujući socijalizmu, obrazovali se i liječili. Danas plaćamo zdravstveno osiguranje kao reket. Usluga i pomoć do koje dođemo, ako dođemo, je neblagovremena, loša i nezdrava. Nažalost, skoro svi smo se uvjerili u to.

Danas, na Dan mladosti 2019. ne možemo ni sanjati da u današnjim demokratijama ostvarimo bar dio onoga što smo imali po rođenju u Jugoslaviji. Fašisti će reći da to nije bilo realno i da je zbog kao toga došlo do rata. Da je socijalizam bankrotirao itd. Međutim, imali smo najbolji od svih postojećih socijalizama, a završili smo u brutalnom bratoubilačkom ratu. Drugi kojima je bilo gore prošli su bolje i danas su za nas Zapad, kao što smo mi nekad bili za njih. Banalna ali dovoljna logika za uvid u stanje stvari, u to gdje smo danas i ko su ovi što nas evo decenijama vode u njihov prosperitet i bolje sutra, a našu propast, loše danas i lošije sutra.

U vrijeme mladosti Dan mladosti je bio divan, razmišljajući danas o tome. Veliki slet, u mnogim zemljama razglednica totalitarizma kod nas je bio lijepo lice društva, i države. Lako podnošljive države. Bilo je to vrijeme kada su hodže i popovi obavljali svoje službe možda iskrenije i čestitije nego danas, ali nisu paradirali po televizijama, nisu organizirali javne skupove, nisu proglašavali svecima i blaženima ratne zločince i koljače, ili njihove saradnike i pristaše.

Nema potrebe biti posebno romantičan kada se razmišlja o Jugoslaviji i Danu mladosti. To je samo po sebi ipak bilo jedno veoma romantično vrijeme. Vrijeme lijepih uspomena. Vrijeme bolje kulture, boljih sportista, vrijeme boljih doktora i poštenijih sudija.

Bilo je to bolje vrijeme. Bilo je to vrijeme ruža što rasle su za nas, kad smo samo znali za sunca sjaj. Bio je to svijet stvoren radi nas, a ne kao danas ovaj mrak pod svjetlima reflektora, i avlija i njen sjaj.

Jugoslovenski san je postao stvarnost, koju su nasilno pretvorili u beskrajnu noćnu moru. Nije razvidno da li će se ovaj košmar zla i pohlepe, podobnosti i nestručnosti, ikada završiti. Zato je i ljepše i bolje sanjati ono što je bilo i tako se natapati osjećajem smisla i ljepote koji nam danas prečesto nedostaje. Sanjajući tako, nosimo plamen istine, kao štafetu, čuvamo da se ne ugasi, da se ne zaboravi. Sanjati bolje vrijeme, prošlo ili buduće, svejedno je ljepše i bolje nego živjeti košmar.

Sanjamo, na kraju, nešto što smo već imali. Kao ono što smo voljeli a tragično i neobjašnjivo izgubili. Ali nije to nostalgija za prošlim vremenom, pustom mladošću koja radost i lijepo vidi bez da otvori oči.

Niti je mrak ikada tako strašan da ne vidimo osmijeh drugog, ili ružu.

Bilo je to vrijeme u kojem smo znali sreću nać’. Bilo je te vrijeme ruža što cvale su za nas, dragi moji, kad smo samo samo znali za sunca sjaj. Bio je to svijet stvoren radi nas. Svijet u vrijeme ruža.