Zubčević: Vidite li ovaj grad?

Danas smo samo posmatrači, statisti u vlastitom životu i istoriji. Drugi rade šta hoće, i nama i Sarajevu i Bosni.

E. Zubčević, ulaz u Jajce kasarnu

Jajce kasarna na Vratniku, originalno nazvana Kasarna Prinz Eugen po zloglasnom ratnom zločincu Eugenu Savojskom koji je u svoj vakat prodro u Bosnu i popalio mnoge gradove uključujući Sarajevo. Pisao je Eugen u svom ultimatumu vlastima u Sarajevu 22. oktobra 1697.: “Ova naša opomena učinjena je u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi, jer je pripravljena i teška artiljerija.”

Da bi u svoj dnevnik kasnije zapisao: "Turci su već bili sklonili najvrednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu razne robe. Pred večer je grad planuo. Inače se nalazi na širokom prostoru i potpuno je otvoren, ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Naš jurišni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon što su pobili svu silu Turaka."

Andrić je pisao: "To je bio i kraj njegovog prodiranja u tursku carevinu, ali ujedno i kraj razvitka cvatućeg grada Sarajeva. Sarajevo je spaljeno, stanovništvo svih vera razbeglo se ili je pobijeno ili odvedeno u ropstvo. Grad se više nije nikad potpuno oporavio od tog udarca ni dostigao stari stepen bogatstva i lepote. Zajedno sa carevinom koja ga je osnovala, Sarajevo je početkom XVIII veka zapalo u letargiju sporog dotrajavanja."

U Drugom svjetskom ratu nacisti su svoju zloglasnu 7. dobrovoljačku SS diviziju koju su činili dobrovoljci iz NDH, Banata, Mađarske i Rumunije nazvali Prinz Eugen. Silu za genocid i borbu protiv jugoslovenskih antifašista.

U kolektivnom sjećanju Sarajlija ne postoji kasarna Prinz Eugen, već samo Jajce kasarna. Prije rata to je bila kasarna JNA, a svoju vječnu slavu je stekla zahvaljujući završnim scenama iz filma Valter brani Sarajevo Šibe Krvavca. Inače, u Drugom svjetskom ratu Šiba je bio dječak-kurir narodnog heroja Vladimira Perića Valtera. Scena odlazećeg nacističkog zapovjednika nakon svih propalih pokušaja otkrivanja i hvatanja Valtera, poslije neuspjele operacije Laufer: Sve ove godine pokušavama da saznam ko je Valter, i upravo sada kada odlazim sam saznao… "Vidite li ovaj grad? To je Valter."

Valter je poginuo u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva. Nakon višednevnih žestokih borbi, Sarajevo je oslobođeno na juriš u ranim satima 6. aprila 1945. Oslobodili su ga, naravno, partizani svih naroda i narodnosti. A partizane pamtimo kao jedine domaće antifašiste i borce protiv nacista i fašista, domaćih izdajnika, u Drugom svjetskom ratu.

A onda je došao novi rat u Sarajevo. Jajce kasarna je stradala na samom početku. Granatirana je bjesomučno, gorjela je ali je ostala stajati. Propadala je kasarna skoro trideset godina a Oružane snage BiH su je čuvale sve do ovog proljeća kada je objekat preuzela Gradska uprava odnosno JP Sarajevo doo. Čuvali su vojnici praznu ruševinu koju smo znali kao Jajce kasarnu. U šali su prilikom smjena govorili da rade primopredaju oraha, jer je jedan stari orah najveća vrijednost u čitavom kompleksu. Na platou Jajce kasarne stajale su uspravno i lipe, čak starije od starog oraha, i od same kasarne.

Kada su u martu Gradska uprava i JP Sarajevo preuzeli objekat prvo i jedino što su uradili je da su posjekli sve drveće koje je “blokiralo” pogled iz grada na ono što je ostalo od kasarne. Preživjele su lipe oba svjetska rata, i opsadu Sarajeva. Mnogi su Vratničani u ratu odoljeli iskušenju da posijeku drveća na platou kasarne. Malo je koje drvo iza borbenih linija preživjelo opsadu Sarajeva. Lipe Jajce kasarne su preživjele sve ratove i nedaće, ali eto nisu preživjele ni sedam dana JP Sarajevo ove Gradske uprave.

Mediji su tada izvještavali o “čišćenju” platoa i kasarne, a zapravo se radilo o sječi stabala i kaskaderskom pothvatu nekih medija koji su propustili postaviti pitanje zašto je posječeno drveće? Na plato je postavljeno nekoliko reflektora, bolje reći improvizirana rasvjeta, pa sada građani mogu fino vidjeti Jajce kasarnu iz grada. Nema više drveća koje je “smetalo” i “blokiralo” pogled.

JP Sarajevo još uvijek “ne zna” šta će sa objektom. Drveće su već eliminirali. Sama kasarna je tako teško oštećena ratnim dejstvima, vatrom i kišom, pa je obnova vjerovatno preskupa i neisplativa.

Šta je Gradska uprava naumila sa kasarnom nije poznato, ali se da zamisliti. Dovoljno poznajemo vlasti u ovoj zemlji da znamo da im namjere nikada nisu čiste i časne i da se iza svakog “projekta” krije neka “igranka”. Napad na Jajce kasarnu izveden je u tišini, za razliku od neuspjelog napada na Državnu bolnicu prije nekoliko godina. A i meta napada je ovaj put lakša, nebranjena.

U ovom času, sve je to manje bitno i ne previše bolno, jer otupjeli smo na drskost i bezobrazluk političara. Naše su uši sve tvrđe za njihove priče jer znamo da niko ko zaista voli svoju zemlju ne može je tako bjesomučno pljačkati, kao što čine domaći političari sve ove godine. Kao što znamo da oni koji vole ovu zemlju ne mogu ni zamisliti da koaliraju sa onima koji ovu zemlju mrze. Političarima takva vrsta saveza nikada nije predstavljala problem. Neprijatelji Sarajeva i Bosne nisu neprijatelji bošnjačkih političara. Naprotiv, to su im najbliži i najvažniji saradnici i politički partneri u ovom što danas imamo kao Bosnu i Hercegovinu.

Ne vidim više lica političara koji lažu građane gledajući ih u oči. Ne čujem i ne vidim više partijske mucavce, nemušte poslušnike koji nam pričaju priče u koje samo budala može povjerovati. Sve to o čemu huče i buče, sve to sada više nije važno. Standardnom politikom svršenog čina dovedeni smo opet u situaciju u kojoj možemo samo plakati, a plakali nismo ni kada su nam se teže i gore stvari u ovom gradu dešavale. Nismo plakali, borili smo se.

Danas smo samo posmatrači, statisti u vlastitom životu i istoriji. Drugi rade šta hoće, i nama i Sarajevu i Bosni.

Ne, ne pišem ove redove da bih rekao kako su političari loši, nema zaista potrebe da pišemo o onome ono o čemu svi mi koji to hoćemo, sve znamo.

Žao mi je tog drveća kao palih saboraca. Proveo sam djetinjstvo oko te kasarne, preskakao njene zidove. Vojnici su nas slali na Mejdan da im kupujemo žilete, pitralone, cigare i davali nam za nas djecu dobre bakšiše od kojih smo kupovali boze i sladolede. Sa munare Bijele džamije gledali smo kako izgleda kasarna odozgo. Ispod same kasarne i danas je najljepši pogled na Sarajevo, isti - ista slika kao u završnim scenama u filmu o Valteru.

Valter je poginuo na dan oslobođenja Sarajeva. Ostali Valteri su izgleda poginuli u posljednjem ratu. Čini se kao da nije ostao nijedan koji bi se borio za Sarajevo danas.

Svi mi koji smo proveli čitav život u Sarajevu, ne možemo a da ne osjećamo tugu zbog Sarajeva koje smo voljeli i koje ćemo uvijek voljeti. Skoro svi mi možemo samo posmatrati grupno silovanje Sarajeva koje se pred našim očima dešava. I šta ćemo svi mi učiniti u vezi s tim? Ništa!

Nakon svih ovih godina, sreće i mladosti, tuge i radosti, Opsade… nakon svih ovih godina u kojima volim svoj grad kao najljepšu djevojku, sada nakon svih ovih godina znam.

Vidite li ovaj grad? To nije Valter.