Zubčević: Tri fakture iz Sarajeva

Nemam ništa lično protiv protagonista muzički anahronih pojava ali protiv Bregovića imam skoro sve što se uopšte može imati protiv.

Julian Nyča

Ljeto u Sarajevu je počelo revijom koncerata pretpotopnih regionalnih bendova a od učesnika programa mogla bi se napraviti postavka za neku estradnu ex-yu inačicu muzeja Madame Tussauds. Pravo malo društvo oronulih voštanih estradnjaka. Pod parolom borbe za turizam predstavljeni su bendovi koje više ni u njihovim gradovima ne slušaju, a pogotovo da neko dođe u Sarajevo radi takvog programa. Uostalom, u ovih tridesetak godina ti su muzičari nastupali ovdje doslovno bezbroj puta. Slušali smo Bajagu i druge predratne bendove a evo slušat ćemo i Bregovića, opet. I sve to finansirano novcem poreskih obveznika, naravno bez da iko pita građane šta bi oni slušali. Vjerovatno bi skoro svaki Sarajlija mogao napraviti bolji program; ili ne daj bože da se ponudi nešto novo, što nikada prije nismo ni čuli ni vidjeli na sceni. Sve skupa izgleda kao nekakav bizarni vremeplov, kao krug pakla u kojem se neprestano vrtimo poput bijesnog psa koji pokušava ugristi vlastiti rep. 

Naravno, neka sluša ko god koga hoće, i svako ko voli muziku osamdesetih i mrtvog Bregovića ima na to pravo. Koncerti komercijalne muzike se trebaju organizirati na komercijalnoj osnovi, i ako su već takve face onda to ne bi trebao biti problem. Ali jok! Komercijalna muzika je sponzorirana novcem poreskih obveznika, jer političari koji tim novcem raspolažu ne znaju bolje od toga, a u muziku se razumiju otprilike kao i u politiku. Ono što je katastrofalno je činjenica da estradu tragično brkaju sa kulturom i umjetnošću. Tako da je u toku još jedna faza estradizacije kulture, a sve te silne novce koje skrše u ove i slične događaje, neće uložiti u kulturu i umjetnost, u nešto autentično, u nešto aktuelno, već u takozvanu muziku kojom smo preplavljeni sve ove godine. Kao da nas pokušavaju hipnotizirati da ostanemo zauvijek zarobljeni u međuprostoru i nevremenu.

Nemam ništa protiv Bajage, on je jedna od rijetko čestitih osoba na ex-yu sceni, niti imam bilo šta lično protiv drugih protagonista muzički anahronih pojava, koje su bile anahrone i osamdesetih, ali protiv Bregovića imam skoro sve što se uopšte može imati protiv. 

Muzički, Bregović je plagijator. I ne samo to. On je otac plagijatorstva na ovim prostorima. Bregović je vjerovatno prvi, možda i jedini, registrirao u inostranstvu tradicionalne pjesme kao svoja autorska djela. Zgodno, nema autora koji to može osporiti a nema ni države, odnosno država koje se brinu o vlastitoj baštini. Pa je tako, naprimjer, starogradska pjesma Ružica zaštićena u Universalu kao Bregovićeva kompozicija. Da ne govorimo o romskim pjesmama, Bregovićevim pljačkama i lešinarenju kraja nema. Moglo bi se o tome nadugo i naširoko, detaljno i argumentovano, ali nema potrebe. 

Moralno, Bregović Sarajlija, Sarajlijica kako pogrdno u Bosni zovu Sarajlije, se u vrijeme opsade Sarajeva nije samo pravio lud, već je bio i svojevrsni simpatizer ideologa i nalogodavaca pokolja u Bosni. Za vrijeme Opsade Sarajeva Bregović nije progovorio nijednu riječ protiv zla koje se dešavalo njegovim sugrađanima, jer za njega to nije bilo njegovo Sarajevo pod opsadom, već Alijino Sarajevo pod opsadom, kako je sam rekao. 

Međutim, prvi je skočio kad je počelo NATO bombardovanje u Srbiji. Beograd nije bio Slobin Beograd, već Bregovićev Beograd. Održao je protestni koncert u Solunu. Saveznik tadašnjih dušmana Sarajeva je praktično i sam dušmanin Sarajeva. To očigledno aktuelni gradonačelnik ne može shvatiti, ili preferira dušmane Sarajeva u odnosu na djecu sarajevsku, živu ili mrtvu. To je isti onaj Bregović koji u ratu pita Karadžića: “Kako ide naša stvar?”, a nadriljekar Dabić mu odgovara: “Dobijamo ih 100%”. Ovaj drugi, patološki lažov kao i prvi, nas je možda i dobio, ali ipak nije 100%. Možda će mu aktuelni gradonačelnik i ostali političari koji su odvojili novac građana za ovo svoje sijelo, pomoći da u miru izvuče još koji procenat. 

Bregović, s druge strane, uživa status kao da je heroj Sarajeva. Obavlja preglede u sarajevskim bolnicama po želji kad ga put nanese u Sarajevo, preko reda, preglede koje djeca i bivši branioci Sarajeva čekaju po 6 ili više mjeseci. Zahvaljujući iskompleksiranim Sarajlijicama kojima će Brega zauvijek biti mangup broj jedan, jer kao pravi provincijalci ne znaju za bolje. Umjesto da ga tretiraju prema zaslugama, da ga tretiraju u skladu s onim što Brega jeste – smrad, kako Sarajlije vole nazivati istaknute gadove.

Teško da je ijedan zaista komercijalni koncert Bregović održao poslije rata u Sarajevu, ne računajući povratničku tezgu Bijelog dugmeta, od Vistafona do Bijele tabije sve su dotirani koncerti. U Sarajevo dolazi samo motiviran fakturama plaćenim iz raznoraznih budžeta. Iako je redakcija Nomada pokušala saznati koliko je Grad Sarajevo uložio u ovaj koncert, a koliko ostale instance (Kanton Sarajevo, Turistička zajednica KS, Općina Stari Grad, Općina Novi Grad) budžet je ostao tajna, ali ostaje činjenica da je ovaj koncert podržan kao da se radi o državotvornom projektu. Sigurno je uloženo približno isto, ako ne i više novca nego što je potrebno da se organizira koncert Boba Dylana ili Toma Waitsa, ako već preferiramo starije muzičare. Zbog takvih koncerata bi mnogi došli u Sarajevo, zbog regionalnih “zvijezda” osamdesetih niko, kao što niko i nije, niti će. 

Ono što mi lično smeta, jeste što će za Bregovića ovaj put biti spremna Bijela tabija, a mi ostali koji decenijama u ovoj zemlji organiziramo koncerte mimo političara, mi preostali ostali čekamo sedmicama, mjesecima da dobijemo odgovor za najam nekog prostora, javne ustanove koju vodi neki partijski službenik koji prije tog posla nije organizovao ni rođendan u krugu porodice a kamoli nešto konkretnije, ali, eto, dalo mu i zapalo ga da vodi ustanovu i određuje ko može a ko ne može svirati u Sarajevu. 

Ali ne smeta ni to toliko koliko boli nedostatak osjećaja zdravog samopoštovanja koje naši polupismeni i gluhi političari demonstriraju u naše ime, razarajući tako društveno tkivo ove jadne zemlje i ovog grada, dodatno izluđujući i obmanjujući građane. Doći će i proći Bregović, opet. Džepova punih našeg novca otići će u voljeni Beograd i nastaviti pričati kako je “Sarajevo čudo od selendre”. Nakon svih godina, uz pomoć ovdašnjih političara, konačno će izgleda imati pravo. 

Sarajevo se drastično provincijalizira svaki put kad se političari prihvate organizacije koncerata i sličnih sijela, umjesto da se bave onim što je njihov posao. Ali avaj, ne mogu sve i da hoće, jer ne umiju. Da išta znaju o svom poslu valjda bi to do sada neko primijetio. Ovako, ostaje nam da se spremimo za još jedno silovanje, a nakon toga će nam političari pričati da je to bio spektakl i da smo zapravo sami krivi što nismo uživali.