Rođendan
Odlučio je!
Odredio je datum. Ostalo mu je petsto dana. Možda dan manje ili više. Pokušao je izračunati koliko tačno, ali iz nekog razloga račun je stalno ispadao drugačiji, pogrešan. Napokon je odustao, zadovoljan brojkom petsto. Mnogo je to vremena, ali znao je da će brzo proći. Bila je to prilika, mislio je, da konačno odvoji bitno od nebitnog u svom životu. Vrijeme je iznenada postalo dragocjeno. Svaki dan je bitan, svaki se broji do konačnih petsto.
Otisnuo se rijekom ideja, sanjao i pravio planove o tome šta uraditi sljedeće, kada učiniti nešto od onoga što je oduvijek želio, ili je bar mislio da želi. Nije tu bilo naročitog planiranja; samo je odbacivao ideje kako su dolazile, bez reda, sa svih strana svijesti.
Kao da se nalazio u dvorištu, u klosteru na koji gleda stotine prozora, i na svakom se pojavljivalo neko lice, uglavnom nepoznato, i dobacivalo mu šta treba ili ne smije da čini.
Dječiji soprani pjevali su o neodigranim igrama; djevojački altovi pozivali su da priđe bliže, pod prozore, da mu kao tajnu došapnu nešto veoma važno, samo njemu, iako niko drugi nije bio tu. Žene zanimljivih lica spominjale su sve propuštene romanse, romantične gradove u kojima nikada nije bio, čudna mjesta nepoznatih imena, strane i daleke zemlje. Dva muškarca sa dvije strane nabrajala su sve poslovne poduhvate koje je pod hitno trebao poduzeti, propale i nezavršene poslove koje bi ovog puta trebao početi i završiti drugačije, sjajne prilike za koje ranije nije znao. Bezbrojne konjunkturne ideje smjenjivale su jedna drugu. Starac lijepog i blagog lica, njegovane bijele brade, mirnim glasom je saopštavao – kao da priča prijatelju s kojim dijeli istu klupu u parku dok zajedno hrane golubove što se ispred njih otimaju za zrna kukuruza – da ne žuri, ali i da ne gubi vrijeme, jer svima su nam dani izbrojani, a on je svoj ostatak tek počeo da broji.
Ostalo je još samo petsto dana, pet godišnjih doba, nepunih sedamnaest mjeseci, dvanaest hiljada sati, sedamsto dvadeset hiljada minuta i više od četrdeset miliona sekundi. Koliko je to otkucaja srca? – pitao se podižući pogled prema plavom kvadratu neba iznad sebe. Koliko udisaja? Koliko uzdaha?
Fasade na zidovima klostera mijenjale su boje, a prozori su mijenjali oblike. Pomislio je kako je to lijepo, kao znak, kao potvrda da se dešava nešto magično. Gledao je poznata lica iza zatvorenih prozora: nisu govorila. A i da jesu, vjerovatno ih ne bi mogao čuti. Svi oni koje je volio izgledali su tužni. Neki su plakali. Majka je plakala, a otac – s kojim se nije stigao ni pozdraviti ni oprostiti – gledao je zbunjeno, odsutan, zamišljen. Brat je pušio, nestajući u dimu koji se odbijao od prozorskog stakla. To bi bila dobra fotografija, pomislio je. Neki stari znanci, dokazani neprirodni neprijatelji zadovoljno su ga gledali uživajući u prizoru.
Iznenada, svjetlo se promijenilo: sve je postalo tamnije. Zalutali kumulus sakrio je sunce. Prelazeći pogledom preko prozorskih okvira opazio je neosvijetljen prozor, i u tom mraku oči – ili mu se samo učinilo. Naprezao se da razazna da li ga zaista neko gleda.
Zabludjeli oblak užurbano je odmakao, otkrivši sunce koje je zasjalo punim krugom i osvijetlilo mračnu sobu u koju je on zurio. Vidio je svoje sinove. Radosni ushit prekinula je oštra bol od koje mu se pomračila svijest. Pogled mu se zamaglio i više nije vidio oči koje ga gledaju. Trepnuo je, a suze su mu jurnule niz obraze. Ponovo je ugledao njihova nevina lica. Osjetio je muku, i bol koja ga je gušila. Grlo mu se stezalo; uzalud je pokušavao progutati tu bol. Uhvatio se za srce, za rebra koja je mislio da kriju srce. A onda je sve nestalo.
Nije više bilo ni zidova, ni prozora. Dječiji soprani su utihnuli i nije se čula pjesma o neodigranim igrama. Djevojački altovi više ga nisu dozivali pod prozore, niti su imali išta da kažu baš njemu – iako nikog drugog nije ni bilo tu. Nestale su i žene zanimljivih lica, zajedno sa romansama u gradovima nekih stranih i dalekih zemalja u koje nikada neće stići. Muški baritoni su takođe utihnuli. Niko više nije govorio o prilikama i loše obavljenim poslovima, koje bi sljedeći put mogao početi i obaviti bolje i pametnije.
Nije bilo ni staraca na klupi. Ostao je samo jedan plavi golub.
Gledajući ga netremice treptao je učestalo, a ubrzo je naglo odletio.
Pratio je pticu pogledom sve dok tačka u koju se pretvorila nije iščezla na horizontu.
Ostao je sam.
(nastavit će se)
Ilustracija: William Blake, “A Man and Two Children beside an Open Grave”, ilustracija za poemu “The Grave” Roberta Blaira, akvarel, 1805. (detalj)