U Sarajevu je 13. aprila 2019. godine preminuo istaknuti teatrolog i književnik Tvrtko Kulenović.
Profesora Tvrtka Kulenovića prvi put sam vidio 1990. godine, kada sam nakon dvanaest sivomaslinastih mjeseci postao student književnosti, pa umjesto predavanja o bojnim otrovima i nagaznim minama, ali sa pažnjom vojnika na mrtvoj straži, konačno slušao priče o knjigama i ljudima. I tek što sam završio sa grčkim ratovima, moju čitalačko-spisateljsku obuku prekinuo je rat u Sarajevu.
Najvažnije i najupečatljivije predavanje odslušao sam 1992. godine u opkoljenom gradu. Profesor je ovaj put govorio sa radija, a ja sam sjedio na rubu kade, u kupatilu, gdje sam se sa svojom porodicom sakrio od prvih granata. Odzvanjao je njegov glas udarajući o pločice. Obratio se nama, svojim studentima, izvinjavao se za rat, a u svoju odbranu napomenuo tek jednostavnu činjenicu, da nas „nikad i nije učio da je život lijep“. Profesor Tvrtko Kulenović je, siguran sam, bio jedan od glavnih razloga zašto sam ostao u ratnom Sarajevu. Danas je sve manje onih koji nas i u miru mogu i žele zadržati. Onih koji se izvinjavaju – više nema?
Godine 1994. upisao sam Akademiju scenskih umjetnosti i ponovo, na moju sreću, dobio priliku da slušam Tvrtka Kulenovića. Bila je to jedina „humanitarna pomoć“ koja mi je tog časa trebala; dok su se drugi tukli za konzerve i cigarete, nama je profesor nesebično dijelio smisao i utjehu. Pamtim kako nam u nezagrijanoj prostoriji priča o Indiji, a rečenicu započinje sa – „Jednom kad odete tamo, videćete…“ To njegovo jednostavno i iskreno vjerovanje, moć da nas riječima izvuče iz opsade, stavi na sigurno, djelovalo je poput opijata. Pretvorio sam se u književnog ovisnika, a savršeni diler sjedio je preko puta mene i onim svojim smiješnim pokretom pušača početnika, prinosio cigaretu ustima i dimom ukrašavao riječi.
Stanovali smo u istom kvartu, pa bi se ponekad sreli na ulici. Osjećao sam nelagodu kada bi me vidio u vojničkoj uniformi i ne znam da li zbog maskirnog platna ili nečeg posve drugog, ali imao sam povremeno osjećaj da me ne prepoznaje, da mi se ne sjeća imena, da u meni vidi nekog potpuno drugog vojnika. Nekog Španca, mladića iz nekog drugog rata, iz nekog drugog grada.
Jednog sam ga vidio kako sa svog balkona dovikuje osobi iz susjedne zgrade – „Ajde, gotov ‘leb!“ Njegova ekavica rasula se dvorištem kao granata punjena ljepotom, meni je napravila osmijeh/ožiljak. Volio sam te sitne pobjede naivnog prkosa i ljudskosti, očit znak da sam „na pravoj strani“. Iz Tvrtkovog hljeba „h“ je izbačeno kao što će, u godinama koje su bile pred nama, ljubitelji „zdravog života“ protjerivati gluten iz nagomilane hrane. Deus ex Kuhinja je znao sve.
Sjećam se i našeg susreta u blizini Vojne bolnice. Jesen je druge ratne godine i ljudi koračaju sporije, ne samo zbog drva i vode u kanisterima što ih tegle u rukama.
– Kako ste? – postavljam profesoru to teško i besmisleno pitanje, a on priča o književnosti, o drugima, i prvi put osjetim kako je ljut na riječi. Zato me ne iznenadi njegova rečenica kojom kratko opisuje stanje svog bolesnog brata.
– Zoranu je pun k…. rata! – kaže profesor.
Par decenija kasnije, aprila 2019. godine, osjetim neopisiv strah jer ne znam ko bi nam pravio ‘leb u sljedećem ratu; grad se polako pretvara u piščevog brata, ali ko će da nam opsuje kako treba?!
Jednom kad odete tamo, vidjećete…