Đerković: Živi, mrtvi i oni koji plove

Ode Borka...

Kotor

Roditi se u Kotoru, najskrivenijem ćošku bijeloga svijeta (kako se nama bokeljskim mornarima on čini), znači da još uvijek nisi izišao iz majčine utrobe. Gradski "miri", strmo planinsko zaleđe, sve to te toliko pritišće da ti nema druge, no da ideš glavom. Mnogo kasnije, u ono doba baruta, u ondašnjem Beogradu osnovati Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) bilo je toliko suludo, da je na kraju i uspjelo. Gradu koji više nije znao kuda će još od onog momenta kada su onako veselo ispratili tenkove na Vukovar, prijeko je trebao takav prostor. Takva žena.

U moru toliko samozvanih branilaca kulturnih i urbanih vrijednosti u prijestolnicama balkanskog trougla (Sarajevo/Zagreb/Beograd), tih devedesetih stajala je tu kao svjetionik žena sa mjestom, logikom i promišljanjem koje Sarajevo (shodno mentalitetu grada u zlatnoj dolini) nažalost nije te sreće imati, dok Zagreb to nije želio svojevoljno, klackajući između težnje skinuti kompleks bečkog predgrađa ili prihvatiti psihosomatsku konstituciju dinarskog mentaliteta.

Borka kako joj i samo ime kaže je išla glavom. Borka je staro slavensko ime, izvedeno od riječi "borba" i izražava želju roditelja da im dijete bude borbeno. Želju im je, vala, ispunila do svog zadnjeg momenta.

I jopet taj FB je čudo kada netko umre… ne prođe ni čestitih 24 sata, kad eto se vade selfiji, kako bi se u tom žalobnom trenutku iskazao što prisniji odnos sa osobom koja nas je napustila. Borka, stojna žena bila je čista antiteza navedenom. Šutljiva, gorda i radna, prije četiri godine u povodu 20. obljetnice rada CZKD postavila je izložbu "Živi, mrtvi i ostali". Nije tu bilo fotografija sa ovijem ili onijem, izložba se sastojala od bijelih zidova na kojima je (uvidom u programe, štampane materijale, sjećanja, račune i prepiske pronašlih u arhivi Centra) bio spisak imena osnivača, suradnika, učesnika, pomagača, majstora, slučajnih i namjernih prijatelja. Samim tim je preduhitrila (kao što je preduhitrila i kazneno bombardovanje Beograda, kada je sa sirenama za uzbunu otvorila CZKD), sve one gore navedene koji će se nje selfijima odjednom sjetiti sad kad nije tu. Taj postav imena nekoliko stotina ljudi sa kojima je (pro)živjela svoju borbu za ljudskost, je svojevrsna spomenička intervencija u društvu u kojem spomenik služi za potkusurivanje, a ne za ono za što u stvarnosti i treba da služi, za spomen. Za spomen "ljudima koji u svojim životopisima imaju zajedničko da su slobodni ljudi, da su ljudi koji su se svjesno odvažili da kažu što misle u pravo vrijeme" kako je jednom rekla.

Kada brod na izlazu iz bokokotorskog zaljeva prođe pored otoka Mamule, sa lijeve strane je predivna plaža Žanjice, sa desne moja tragična Prevlaka, a drito je otvoreno more.

"Postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji plove."
PLATON

Mirno ti more, Borka...