Puhovski: Zastupnike na svim nivoima treba birati direktno

"Treba uvesti izravni izbor zastupnika od gradske četvrti, a predsjednika birati u parlamentu."

Žarko Puhovski

Vlada je odustala od izmjene izbornog zakonodavstva, osim Zakona o lokalnim izborima, ali parlamentarne stranke nisu. Iako je Ministarstvo uprave u svom planu zakonodavnih aktivnosti najavilo i izmjene Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor i Zakona o izbornim jednicama, toga u Vladinom planu zakonodavnih aktivnosti nema. To nije omelo nekoliko opozicijskih parlamentarnih stranaka da predlože svoja rješenja za, kako one smatraju, poboljšanje izbornog sustava u Hrvatskoj. O tom smo sustavu, njegovim slabostima i mogućim rješenjima razgovarali s profesorom filozofije politike Žarkom Puhovskim. 

 

Narod kao zombi

NL: Objavljena je još jedna inicijativa za promjenu izbornog zakona, ona GLAS-a. Kako komentirate takav interes za promjenu izbornog zakona, i od referendumskih inicijativa i od parlamentarnih stranaka?

Puhovski: Čitava diskusija se tipično za hrvatske prilike odvija na samoj površini problema. Bitni problem suvremenog parlamentarizma uopće se ne dotiče, a to bi trebala biti strategijska osnova za eventualne odluke o promjenama izbornog sustava. To znači sljedeće: u biti parlamentarizma je to da na svakim izborima dolazi do jedne vrste parlamentarnog genocida, parlament ukida, »ubija« narod u idućem razdoblju i preuzima njegovo mjesto. A narod ili puk se kao nekakav zombi pojavljuje u demonstracijama, referendumima, istraživanjima javnog mnijenja.

Novija pojava, zadnjih nekoliko desetljeća, je Vladin genocid nad parlamentom jer kada se u modernim sustavima konstituira vlada, izvršna vlast preuzima kontrolu nad parlamentom. Danas više ne važi jedna od tri klasične funkcije parlamenta, a to je kontrola izvršne vlasti. Izvršna vlast kontrolira parlament. Ostaju dvije funkcije parlamenta, zakonodavna i kongres mnijenja, što je suzilo funkciju parlamenta i određuje politički smisao izbora. Odatle slijedi kakav bi izborni sustav trebao biti.

NL: Međutim, mi nemamo raspravu o izbornom sustavu.

Puhovski: Nemamo ni o parlamentarizmu, što mi se čini bitnim, pa onda nemamo ni o izbornom sustavu.

NL: Sve rasprave o izbornom zakonu vode se u okviru postojećeg izbornog zakona uz neke korekcije, jedini otklon od toga je prijedlog GLAS-a.

Puhovski: GLAS nije načisto zastupa li njemački model personalizirane razmjerne izbore, ili zastupa doista kombinirani sustav, ali barem su nešto pokrenuli. Treba krenuti od najniže razine. Nigdje u Europi ne postoji razmjerni sustav od razine mjesne zajednice, odnosno četvrti, pa nadalje. Prvo načelo bi moralo biti da svi izbori na razini lokalne, regionalne samouprave trebaju biti striktno većinski jer nema nikakvog smisla stranačko natjecanje listama, one neka kasnije prebroje koliko koja stranka ima mandata. Radi se o osobama koje na lokalnoj razini znaju susjedi i koji će ih birati neovisno o političkim afilijacijama.

Treba ukinuti neposredan izbor načelnika, gradonačelnika i župana jer to izaziva potpuni poremećaj u sustavu, i vratiti se na to da ih biraju predstavnička tijela. Da bi se onemogućilo dosta često pretrčavanje, treba vratiti stari demokratski element opoziva odbornika kako bi ih se spriječilo da olako pretrčavaju.

 

Svakome dva glasa

NL: To bi bilo moguće zato što su oni izravno birani.

Puhovski: Tako je. Načelo je jednostavno: opoziv prolazi ako je broj ljudi koji su se za njega izjasnili veći nego broj ljudi koji su glasali za izbor. Nakon toga, budući da postoji veoma širok zahtjev za personaliziranim izborima i budući da doista, osim jednom, nisam imao svog predstavnika u parlamentu, trebalo bi ići na mješoviti sustav, pri čemu je pitanje za raspravu bi li se išlo na kombinirani ili personalno-razmjerni, pri čemu sam skloniji kombiniranom.

To bi značilo da se Hrvatska podijeli u, recimo, 60 jednomandatnih jedinica, a drugih 60 se bira s lista gdje bi čitava Hrvatska bila jedna izborna jedinica. Svatko bi imao dva glasa: jedan za konkretnog predstavnika, drugi za listu; jedan personalni, drugi svjetonazorski. Za liste bi glasali svi državljani, gdje god da žive, a u jednomandatnim jedinicama oni koji imaju prebivalište u Hrvatskoj. Taj prijedlog sam prvi put iznio 2001. godine.

Uvelo bi se i elektroničko i dopisno glasanje. Time se izbacuje i tzv. predstavnike dijaspore i posebne predstavnike manjina. Za zaštitu manjina bi se trebalo vratiti jednoj od rijetkih demokratskih odredbi hrvatskog Ustava iz 1974. godine iz članka 380. gdje se formira poseban odbor za međunacionalne odnose koji bi imao posebne ingerencije da traži zaustavljanje nekih odluka Sabora ako bi ih smatrao pogubnima po interese manjina do odluke Ustavnog suda. To bi po mome sudu bila puno efikasnija zaštita manjina od ove sada.

NL: Drugim riječima, bilo bi potrebno promijeniti i Ustav, zbog tri zastupnika iz dijaspore, i stvoriti drugačiju arhitekturu zaštite nacionalnih manjina na državnoj razini jer ne bi imali svojih osam zastupnika.

Puhovski: Tako je. Ovim se omogućuje da sustav bude konzistentan, iz jednog načela, što još ne znači da je dobar, ali je barem jednostavniji. Uklanjaju se razne primjedbe da je netko izabran s manjim brojem glasova od ostalih zastupnika, pri čemu hoću upozoriti na to da je u referendumskoj inicijativi posebno naglašavano pitanje predstavnika, recimo, srpske manjine.

Nitko nije rekao da je zastupnik dijaspore koji je dobio najviše glasova, Glasnović, dobio otprilike 80 posto glasova koje je dobio Pupovac. Načelno bi trebalo postići jednakost izbornih kriterija, a to bi se na ovaj način postiglo. Dodatni element zaštite bio bi odbor za zaštitu manjine i eventualno nešto drugo za zaštitu ljudi iz dijaspore, ali za to već postoji poseban ured.

Zadnja razina, da se kompletira sustav, bila bi da se predsjednika bira u parlamentu, recimo, dvotrećinskom većinom. Imali bismo sustav koji funkcionira konzistentno. Sve personalizirane funkcije koje su značajne kao što su predsjednik države, predsjednik Vrhovnog suda, ustavni suci, glavni državni odvjetnik, guverner HNB-a i tako dalje, trebale bi imati dugi mandat, na primjer sedam godina, ali bez ponavljanja, tako da se izbjegnu priče da netko zbog reizbora radi ovakve ili onakve stvari.

 

Kako nema nikakav drugi, Plenković je napravio svjetonazor iz stabilnosti

NL: Spomenuli ste stabilnost i premijski sustav koji je simpatičan predsjedniku Vlade i HDZ-a. Iz njegove vizure to mi se čini logičnim s obzirom da je stabilnost promovirao kao ključnu vrijednost svog mandata. Možda je riječ o probnom balonu, a možda će se o tome i ozbiljno razmišljati. 

Puhovski: Bojim se da je to tema koja će se na mnogim mjestima u Europi početi rehabilitrati s obzirom na poplavu stranaka koje su zapravo nepodobne za vlast i koje ne žele naročito vladati. To su stranke koje se okupljaju recimo oko Beppe Grilla, Živi zid kod nas, a koje kada dođu na vlast, kao primjerice sa Šarecom u Sloveniji, naprave institucijski kaos jer naprosto nisu u stanju izaći na kraj s polugama vlasti. Pokušat će se sprečavati populiste da dođu na vlast tako što bi se starim velikim strankama davali neki dodaci. Te teme se razmatraju i u nekim drugim državama, ovih dana u Njemačkoj.

Cijena je malo previsoka jer ukida bitni konstituens demokratskog modela, a to je načelo jednakosti. Za gospodina Plenkovića je logično to što traži. Kako nema nikakav drugi svjetonazor, on je napravio svjetonazor iz stabilnosti, sve drugo je za njega drugorazredno. Logično je da se ta većina želi još malo »podebljati« što, nadam se, neće proći, ali neće proći zato što nije moguć nikakav dogovor s opozicijom. SDP ne postoji, a ni jedna druga stranka nema koncepciju koja nadilazi dnevne viceve u parlamentu.

 

Zakašnjela moda

NL: Vlada je uglavnom odustala od promjene izbornih zakona u ovoj godini, jedino što joj je ostalo u programu je Zakon o lokalnim izborima i glavna promjena trebalo bi biti uvođenje preferencijalnog glasa i na tim izborima.

Puhovski: Referendumski prijedlog o preferencijalnom glasu je neuko argumentiran jer bi se na nacionalnoj razini odnosio na dvije stranke – SDP i HDZ – jer samo oni mogu imati više od tri izabrana zastupnika u jednoj izbornoj jedinici, eventualno IDS. Ako se želi personaliziranje, treba ići na većinski sustav na svim razinama do nacionalne, a na njoj na mješoviti. Drugo je naprosto krpanje i stvaranje privida da se nešto radi preferencijskim modelom koji ne mijenja poziciju u kojoj vodstvo stranke ima veoma odlučan predizbor. Naravno da bi stranke i u većinskom sustavu postavljale svoje ljude.

Ali, ako bismo imali 60 izbornih jedinica i realnu situaciju da bi se s 10-15.000 glasova moglo pobjeđivati, to bi značilo da bi ne tako mali broj neovisnih kandidata imao šansu i stranke bi morale paziti koga postavljaju kao svog kandidata. Stvar s preferencijskim glasovima je jedna vrst zakašnjele mode koja, kao i mnoge druge kod nas, dolazi prekasno, kada se drugdje više ne nosi, a zapravo ne rješava ključni problem.

NL: Model od 60 plus 60 zatupnika bi umanjio prezidencijalizam u strankama, a mnogi prigovaraju da je postao pretjeran. Stranke bi morale u izborne jedinice delegirati jake ljude sposobne pobijediti, a oni bi imali veoma čvrst mandat koji je izravno povezan s biračima.

Puhovski: Ti ljudi bi, od razine mjesne zajednice do nacionalne razine, morali imati prebivalište u svojoj izbornoj jedinici. Za mene kao građanina bi to značilo da imam svoga predstavnika u općini, gradu, mjesnoj zajednici, parlamentu, što sada nemam. U engleskim romanima ćete naći 300 godina dugu tradiciju da kada se netko naljuti, piše pismo svom zastupniku u parlament. Ja nemam komu pisati jer nemam svog zastupnika. To bi stvorilo i osjećaj odgovornosti za konkretan djelić izbornog tijela koje je nekoga izabralo u parlament ili gradsku skupštinu.

 

Raspodjela izbornih jedinica je nepojmljivo rogobatna i pristrana

NL: Spomenuli ste jednakost. Problem s neusklađenošću veličina izbornih jedinica postoji godinama. Devet godina prošlo je otkako je Ustavni sud priopćenjem upozorio na taj problem, ništa se nije napravilo i birači iz X. izborne jedinice doista mogu prigovarati jer njihov glas vrijedi manje nego onaj birača u IV. izbornoj jedinici. Dakle, u devet godina ništa se nije napravilo, a tako će očito i ostati. 

Puhovski: Raspodjela izbornih jedinica je toliko nepojmljivo rogobatna, nepojmljivo pristrana sa stajališta interesa HDZ-a, toliko nepojmljivo neodrživa sa stajališta hrvatskog političkog sustava da je sasvim jasno da bi bilo kakvo zadiranje u toj zakon dovelo do njegovog raspada. Moralo bi se pisati novi. Ideja da su dijelovi Zagreba u istoj izbornoj jedinici s Primorjem je mogla pasti na pamet onima koji su kuhali taj nekakav gerrymandering, ili, valjda bi se tako reklo, vladomandering, da bi olakšali svojoj stranci opstanak na vlasti.

To je toliko pogrešno da to naprosto nije moguće popravljati. Konzekvencija je ustavna kriza koja u Hrvatskoj nije dobila razmjere krize i već gotovo puno desetljeće iskaz Ustavnog suda tretira se kao moje ili vaše privatno mišljenje. Što je još važnije, niječe se pravo na jednakost u razmjerima koji se mogu iskazati dvoznamenkastim postocima. To očito nikoga ne smeta jer bitno ne utječe na raspored stranaka, a sve drugo se očito smatralo nevažnim jer čim se pojavi neko principijelno pitanje, ono se skida s dnevnog reda jer »nije vrijeme za to«, a to da »nije vrijeme za to« se ponavlja već godinama.

 

Precijenjena uloga

NL: Često se može čuti da je za sadašnje stanje u politici, državi, društvu kriv izborni sustav, odnosno izborno zakonodavstvo i teza je da čim to popravimo, sve će biti dobro i izliječeno. Je li izborno zakonodavstvo toliko odgovorno za stanje države i društva?

Puhovski: Uloga izbornog zakonodavstva se precjenjuje, a to je krenulo iz tabora stručnjaka, prije svega s Fakulteta političkih znanosti, koji su od 90-ih nadalje razvili narativ prema kojem je izborni sustav određivao pobjedu, od prvih izbora nadalje. Prigovaralo se da su prvi izbori 1990. bili po većinskom sustavu, a drukčiji nisu ni mogli biti jer smo imali vijeća općina ili udruženog rada koja su bila takva da nisu mogla biti nikako drugačije izvedena nego po većinskom sustavu. Od tada se razvila teza da izborni sustav bitno odlučuje o ishodu izbora i da je stabilnost ključna osobina koju treba jamčiti izborni sustav.

To je kulminiralo sramežljivim, usputnim spominjanjem premijskog sustava koji iz te stabilnosti čini jednu vrst skandala, povrede jednakosti jer predviđa da bi relativni pobjednik dobivao još nekoliko desetaka mjesta u parlamentu da mu se osigura komforna većina. To se pokušavalo u Grčkoj, Italiji, pa i Kraljevini Jugoslaviji nakon šestojanuarske diktature. To je krajnja konzekvencija fiksacije na stabilnost kao najvišu vrijednost. Ona je sigurno važna, ali kod nas se ona nije pojavila kao veliki problem. Kod nas su vlade, osim Oreškovićeve, bile više-manje stabilne, a za Oreškovićevu je skandal da je uopće i postojala.

Radi se o precjenjivanju izbornog sustava i precjenjivanju vrijednosti stabilnosti i to je onda dovelo do toga da u nedavnom prijedlogu referenduma imamo potpuno neuke priče prema kojima se Ustav treba promijeniti tako da se u članku 72. odredi da predstavnici manjina ne bi imali neke ovlasti koje imaju svi drugi zastupnici, što je vrlo neobično. Potpuno neobično je da se tek u članku 81. Ustava nabrajaju ovlasti Hrvatskog sabora. Ne može se u članku 72. reći da neki zastupnici nemaju ovlasti, a one se određuju tek u članku 81. To je dovelo do potpuno amaterske intoksikacije rasprave o ovoj temi i zbog toga se to s jedne strane ljudima čini prekompliciranim, a s druge strane, onima koji nešto znaju se čini nepristojnim da se u ovako amatersku razinu uopće pačaju.

 

Tekst je objavljen u riječkom Novom listu.