Zašto se ne vjeruje naučnim dokazima?

Niz aktuelnih istraživanja, izdvojilo je četiri glavna faktora koja utiču na (ne)prihvatanje naučnih dokaza.

Povjerenje koje dio javnosti ima prema nauci na klimavim je nogama. Mnogi ljudi - uključujući političare, čak i predsjednike država - javno izražavaju sumnju u valjanost naučnih dokaza. U međuvremenu, naučne institucije i časopisi izražavaju zabrinutost zbog izraženog nepovjerenja javnosti prema nauci. Kako je moguće da nauka, čiji rezultati prožimaju sve aspekte našeg svakodnevnog života, čineći ga na mnogo načina ugodnijim, izaziva tako negativne stavove među određenim dijelom stanovništva? 

Brojni istraživači smatraju političku ideologiju glavnim krivcem skepticizma. Sociolog Gordon Gauchat dokazao je da su politički konzervativci u Sjedinjenim Državama nepovjerljiviji prema nauci, taj trend je započeo 70-ih godina prošlog stoljeća, a niz aktuelnih istraživanja koja su proveli socijalni i politički psiholozi dosljedno je pokazao da se, kad je u pitanju sumnjičavost prema klimatskim promjenama, ona nalazi među onima na konzervativnoj strani političkog spektra. Međutim, postoji tu i nešto više od puke političke ideologije.

Isto istraživanje koje je posmatralo uticaj političke ideologije na stavove o klimatskim promjenama, utvrdilo je da politička ideologija nije uzrok skepticizma kada je riječ o drugim kontroverznim temama. Rad kognitivnog naučnika Stephana Lewandowskog, kao i istraživanje koje je vodio psiholog Sydney Scott, nije utvrdio vezu između političke ideologije i stavova koja pojedinci imaju prema genetski modificiranoj hrani ili vakcinama, za koje vjeruju da uzrokuju autizam.

Moje kolege i ja nedavno smo objavili niz studija koje su se bavile povjerenjem ispitanika prema naučnim dokazima i naučnim skepticizmom. Iako sigurno nismo prvi koji gledaju dalje od političke ideologije, u literaturi smo zabilježili dva važna nedostatka. Prvo, religioznost je do sada bila podcijenjena kao preduslov naučnog skepticizma, možda zato što se političkoj ideologiji pridavala prevelika pažnja. Drugo, trenutnim istraživanjima nedostajalo je sistematsko istraživanje o različitim oblicima skepticizma. Pokušali smo ispraviti oba propusta.

Ljudi mogu biti skeptični prema naučnim dokazima iz različitih razloga te smo identifikovali četiri glavna faktora koja utiču na prihvatanje naučnih dokaza odnosno sumnjičavost prema njima: politička ideologija, religioznost, moral i obrazovanje. Ove varijable imaju tendenciju da su u korelaciji - u nekim slučajevima prilično jakoj - što znači da su potencijalno konfuzne. Da bi ilustrovali, uočeni odnos između političkog konzervativizma i povjerenja u nauku mogao bi u stvarnosti biti rezultat i druge varijable, npr. religioznosti. Kada se svi ovi faktori ne uzimaju u obzir u isto vrijeme, teško je pravilno procijeniti koliki je uticaj svakog od pojedinačnih faktora.

Dakle, istraživanje smo proveli na uzorku ispitanika iz Sjeverne Amerike (uslijedit će velika međunarodna studija skepticizma u Evropi i šire) koji su trebali ocijeniti u kojoj mjeri se slažu sa izjavama o klimatskim promjenama (npr. "Emisije CO2 izazivaju klimatske promjene"), genetskim modifikacijama (npr. "Genetska modifikacija hrane je sigurna i pouzdana tehnologija") i vakcinama (npr. "Vjerujem da negativni neželjeni efekti vakcine prevazilaze prednosti vakcinacije"). Također smo mjerili nivo povjerenja koje učesnici istraživanja imaju prema nauci, dajući im zadatak da navedu koliko državnog novca treba potrošiti na nauku, u poređenju sa drugim sektorima. Procijenili smo utjecaj političke ideologije, religioznosti, morala i obrazovanja na odgovore učesnika.

Politička ideologija nije imala značajniju ulogu kada je riječ o većini rezultata. Jedini oblik skepticizma koji je dosljedno izraženiji među političkim konzervativcima u našim studijama bio je, što ne iznenađuje, skepticizam o klimatskim promjenama. 

Sumnjičavost prema genetski modificiranoj hrani nije bila povezana sa političkom ideologijom ili religijskim uvjerenjima, ali je bila u korelaciji sa obrazovanjem: što su ispitanici imali lošiji rezultate naučne pismenosti, to su bili sumnjičaviji o pitanju sigurnosti konzumiranja genetski modificirane hrane. 

Sumnjičavost prema vakcinama također nije imala nikakvu vezu sa političkom ideologijom, ali je bila najjače izražena među religioznim ispitanicima, sa posebnim naglaskom na njihovu moralnu zabrinutosti koliko su vakcinacije prirodne.

Šta smo primijetili kada se radi o generalnom povjerenju prema nauci i našoj spremnosti da jače podupremo naučne dokaze? Rezultati su bili sasvim jasni: povjerenje prema nauci je daleko najniže među vjernicima. Ali i ovdje opet primjećujemo da politička ideologija nije imala značajniji uticaj na dobijene rezultate.

Iz ovih studija treba naučiti nekoliko lekcija o aktuelnoj krizi povjerenja koja pogađa nauku. Naučni skepticizam nije toliko u vezi sa političkom ideologijom, s izuzetkom pitanja klimatskih promjena, koje je politički motivisano. 

Pored toga, rezultati ukazuju na to da naučni skepticizam ne može jednostavno biti eliminiran povećanjem nivoa obrazovanja pojedinca, jer je njegov uticaj mali, osim u slučaju genetski modificirane hrane.

Neki ljudi nerado prihvataju određene naučne nalaze iz različitih razloga i prvi korak u borbi protiv skepticizma ili borbi za povećanje povjerenja u nauku, jeste prihvatiti da sumnjičavost prema nauci dolazi u različitim oblicima.

 

Autor teksta Bastiaan T Rutjens je asistent na odjelu za psihologiju Univerziteta u Amsterdamu, u Holandiji. Tekst je preuzet sa Aeon, uz prevod redakcije.