Zašto se grozimo vlastitog glasa?

Da li poželite začepiti uši kada čujete snimak vašeg glasa? Niste jedini.

Većina ljudi se zgrozi kada čuje kako zvuči snimak njihovog glasa. Zapravo, to je tako uobičajana pojava da za to postoji i pojam: suočavanje sa zvukom vlastitog glasa.

Ali, zašto je ovaj problem suočavanja sa zvukom vlastitog glasa tako čest dok o glasovima drugih ljudi skoro uopće i ne razmišljamo?

Uobičajeno objašnjenje, koje često daju mediji, je da mi vlastiti glas čujemo dok razgovaramo s drugima i primamo zvuk koji do nas stiže vanjskim putem, putem strujanja zraka koje dopire do naših ušiju i preko zvuka koji se interno prenosi kroz naše kosti. Ovaj protok zvuka putem kostiju stvara dosta niskih frekvencije koje ne čujemo kada čujemo zvuk koji se prenosi isključivo zrakom. Dakle, kada čujete svoj snimljeni glas bez tih frekvencija, frekvencija vašeg glasa zvuči više - i drugačije. Uglavnom, zaključak je da naš snimljeni glas ne zvuči onako kako očekujemo, te nam se zato ne sviđa.

Dr. Silke Paulmann, psiholog na Univerzitetu u Essexu, kaže: "Pretpostavljam da činjenica da nam naš glas zvuči viši od onoga što mi mislimo dovodi do toga da se zgrozimo kada čujemo snimak vlastitog glasa jer on ne ispunjava naša očekivanja. Naš glas ima ogromnu ulogu u formiranju našeg identiteta i pretpostavljam da niko ne želi prihvatiti spoznaju da nije ono što misli da jeste."

Spoznaja da zvučimo poput Mickeyja Mousea više nego što mislimo može, zaista, strašno razočarati.

Ipak, neke su studije pokazale da je ovo možda samo djelomično objašnjenje.

Naprimjer, u jednoj studiji iz 2013. godine zatraženo je od sudionika da procijene privlačnost različitih snimljenih glasova. Kada je u te snimke tajno uključen i snimak njihovog vlastitog glasa, sudionici su davali znatno više ocjene vlastitom glasu kada ga nisu prepoznali.

Štoviše, potpuno objašnjenje može se naći u nizu studija objavljenih mnogo prije nego što su se pojavile brojne tvrdnje koja nude objašnjenja zasnovana na zvučnoj frekvenciji i očekivanjima.

Kroz svoje eksperimente, psiholozi Phil Holzemann i Clyde Rousey još su 1966. godine zaključili da se problem suočavanja s vlastitim glasom ne pojavljuje samo zbog razlike u očekivanoj frekvenciji, nego i zbog zapanjujućeg otkrića šta sve vaš glas može pokazati. Ne samo da zvuči drugačije nego što očekujete, nego putem onoga što nazivamo "vanlingvističkim signalima" otkriva aspekte vaše ličnosti koje možete u potpunosti doživjeti samo kada čujete snimak vlastitog glasa. To uključuje aspekte poput stepena anksioznosti, neodlučnosti, tuge, ljutnje itd.

"Zbunjenost i obrambena reakcija dolaze kao odgovor na iznenadno suočavanje sa svojstvima koje prenosi glas a koja subjekt nije namjeravao izraziti, a do tog trenutka i nije bio svjestan da ih izražava", tvrde ovi psiholozi.

Njihova sljedeća studija pokazala je da su osobe koje su dvojezične, a drugi jezik su naučile nakon svoje 16. godine, pokazivale veću nelagodu prilikom slušanja snimke svog glasa na jeziku koji im je maternji – što je činjenica koju nije lako objasniti putem nedostatka zvučnih frekvencija koje se prenose putem kostiju.

Složenost vokalne koordinacije je ogromna i jednostavno nemamo potpunu, svjesnu "online" kontrolu. Kada govorimo o ljudskom tijelu, najveći omjer između živaca i mišićnih vlakna nalazi se u našem grkljanu. Štoviše, kada slušamo snimku našeg glasa, nemamo nikakvu kontrolu nad našim govorom kao što je to obično slučaj, tako da nam se čini da se naš vlastiti glas potpuno “odmetnuo” od nas.

Marc Pell, neuroznanstvenik na Univerzitetu McGill, specijalizirao se u oblasti komuniciranja emocija. On je potvrdio rezultate studija koje su proveli Holzemann i Rousey, te tvrdi: "Kada čujemo snimku na kojoj je izoliran zvuk našeg glasa koji je tako odvojen od našeg ponašanja, prolazimo kroz automatski proces vrednovanja vlastitog glasa na način na koji redovno vrednujemo glasove drugih ljudi. Kada uporedimo vlastite utiske o svom glasu s tim kako nas drugi ljudi vjerovatno vrednuju na osnovu zvuka našeg glasa, većina nas se uznemiri ili bude nezadovoljna načinom kako zvuči jer se utisak koji tada stičemo o vlastitom glasu ne uklapa u osobine koje obično želimo prikazati drugim ljudima."

Dakle, iako nas može iznenaditi činjenica da je frekvencija našeg glasa više nalik onoj Mickeyja Mousea, zapravo nas daleko više uznemiruju vanlingvistički sadržaji koje naš glas otkriva. Ipak, malo je vjerojatno da su druge osobe na isti način iznenađene visokim frekvencijama našeg glasa. Osim toga, druge osobe ne razmišljaju o vašem glasu na isti način kao vi. Obično nismo kritični prema glasovima drugih ljudi, tako da su velike šanse da o tome kako zvuči vaš glas razmišljate isključivo vi.