Zabranimo aplauz!

“Ako već moramo imati reakciju publike, ona bi trebala biti mnogo manje divlja nego što je danas…"

Glenn Gould

“Nastup nije takmičenje već ljubavna afera”, izjavio je svojevremeno Glenn Gould vjerujući kako je javna koncertna izvedba zastarjela, smatrajući je silom zla u svijetu muzike.

Ovaj Kanađanin bio je jedan od najznačajnijih pijanista 20. stoljeća, a njegova ekscentričnost, od specifične interpretacije do životnog stila i ponašanja, učinili su da nerijetko bude nepravedno zanemarivan i osporavan. Pored brojnih neobičnosti u Gouldovom životu i karijeri, interesantno je da je cijeli život, od prvih časova do posljednjih nota koje je odsvirao ili snimio, proveo na istoj drvenoj stolici koju mu je napravio otac. Ta stolica je uticala čak i na Gouldovu tehniku sviranja, jer je dizajnirana da se za klavirom sjedi u nižem položaju nego je uobičajeno, omogućavajući Gouldu da na taj način ima veću kontrolu nad klavijaturom.

Vjerujući kako publika ne osjeća empatiju, ni muzičku ni bilo koju drugu, te da tokom koncerta neprestano iščekuje grešku izvođača, promovirao je vlastiti plan za ukidanje aplauza (Gould Plan for the Abolition of Applause and Demonstrations of All Kinds – GPAADAK). U magazinu Musical America, 1962. godine, objavio je članak pod naslovom “Zabranimo aplauz!” a samo dvije godine kasnije, u svojoj 31. godini zauvijek je prestao nastupati.

Ugođaj tihe koncertne izvedbe, prvenstveno klasične muzike, često zna biti narušen zvucima iz publike – škripom stolica, kašljanjem, kihanjem, otvaranjem torbica, danas i mobilnim telefonima i blicevima, dok aplauz u pogrešnom trenutku, zna potpuno uništiti magiju izvedbe, a Glenn Gould je svojim izvedbama stvarao upravo čaroliju.

Upitan u jednom razgovoru zašto ne voli aplauze, Gould je rekao kako se neki muzičari previše oslanjaju na trenutačne masovne reakcije. “Ako već moramo imati reakciju publike, ona bi trebala biti mnogo obuzdanija nego što je danas… Aplauz mi ništa ne kazuje a kao i drugi muzičari, i ja uvijek mogu izvesti nekoliko muzičkih trikova na kraju izvedbe kako bi dobio 10 decibela glasniji aplauz.”

Pretjerana, entuzijastična reakcija javnosti ili "trenutačni izliv adrenalina", kako je sam kazao, razlog je drastične odluke u Gouldovoj karijeri – potpunog prestanka nastupanja. Glenn Gould je kao dosljedan umjetnik i filozof muzike prestao nastupati na vrhuncu karijere. Do kraja života posvetio se studijskim snimanjima, i vjerovatno je jedan od prvih muzičara koji je zagovarao intervencije u postprodukciji kako bi se snimak, odnosno izvedba približila savršenstvu u smislu da ja vjerna umjetničkoj zamisli muzičara i interpretaciji djela, što je podrazumijevalo i inovativne načine u samom procesu snimanja i “miksanja”. Vremenom se zbližio sa svojim majstorom zvuka u toj mjeri da mu je čak ponudio da se zvanično pobratime, ali je odustao kada je shvatio da će brat ton-majstora postati i njegov brat.

Gould je u svojoj karijeri snimio desetine albuma a njegov repertoar čine djela mnogih kompozitora – Bacha, Handela, Beethovena, Mozarta, Haydna, Brahmsa, Straussa, Schumanna, Scriabina, ali i savremenih kompozitora Arnolda Schoenberga i Paula Hindemitha. Za svoju muziku dobio je pet nagrada Grammy uključujući i posthumno dodijeljenu nagradu za životno djelo 2013. godine.