Cvijetić: Update fotografije na viberu

„Nije to ni priča. Ni opričak“, Vladimir Vukomanović, BAJKA O SMRTI

(„Nije to ni priča. Ni opričak“, 
Vladimir Vukomanović, BAJKA O SMRTI)


1. 
Koji su ubijeni vezanih očiju.
Sad trljaju oči.
Sad trljaju oči.
Sad trljaju oči
Od raspalih marama.


2. 
Hladnovodni dio utrobe.
Gdje joj se raštrikavao rak.

Kao mokra krsna košulja
Sa zaostalom iglom u okovratniku

Ne troši nezarađene riječi, rekla je

Nanosi tami
Udarce otvorenim očima.

Napuni praporce žitom pa provjeri
Koliko sićušno zvoncaju laste o strehu.

Riječ se najednom sjeti onoga tko ju je napisao.
Torica tako upamti
Ljepitelja svojih korica,

Kako uplašen na klupi
Zašaptanih usana, čeka za nju
Naručen citostatik.

 
3.
U prepisci s Bernard-Henrijem Lévyjem, još 2005. M. Houellebecq pominje dvije zanimljivosti:

a) Cioranove bilješke, u kojima slavni Rumunj piše o JAVNIM umiranjima slobodoumnih aristokrata u XVIII stoljeću, na trgovima. Svjetina je neumorno čekala da umirući na izdisaju kaže nešto mudro, ili da se pak prepadne nadolazeće smrti i upiša od straha pred svima.

b) „...Baudelaire napominje da je velik samo onaj čovjek koji svoju veličinu nosi uprkos svim svojim sunarodnjacima zajedno...“, piše Houellebecq.

No, mogu zamisliti upišanog Baudelairea.
Mogu i upišanog od straha Bernard-Henrija Lévyja.
Ali, i Houellebecqa - kako krišom čita Ciorana, pred prepisku.


4.
Moj se sin i ja igrali dozivanja angela.
Meni grljanik suh pa cijukam umoran,
On u utrobi moje žene već devetnaest godina.

Pa mu već i šapat piskav
Kao da mjaučemo u vodi, prvi bačeni.

Ali jedan nas čuo, kaže bajkin opričak.


5.
Kad mornar umre na moru, na brodu, tijelo moraju predati moru
ili oceanu, pa mu za noge vežu kamen, umotaju ga u jarbolsko platno i
predaju talasima.
I, on stoji uspravno. Na dnu.

Ima i jezero na granici Bolivije i Perua, (o kojemu mi piše redateljica L.I.) koje su još Inke zvale TITIKAKA.
Legenda Inka kazuje da je iznad Titikake takva duga, da koja djevojčica ispod prođe – odmah postaje dječak.

I tu su roditelji dovodili kćerke, bacali ih u vodu, tjerali da plivaju pod dugom, da postanu ratnici... Jezero je lijepo, kažu, od ljepote udavljenih djevojaka...

To samo o dnu i površi, kasnije o vodenicama.


6.
U ljude koji su ubijali, kao u sobi na koju nitko ne kuca, nadire vlaga.
Grbovi na vinima, gomile šapica ušparanih neostavljanjem tragova. Sve provlaži.
Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.
Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.

Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras.
Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika.
Horacije mu priđe i čučne kraj njega.
Treba ispričati priču, ali likvorom u lavoru lubanje vlada oseka.
On šuti.
Ide vlaga oljuštivati zid.


7.
Krila mu prodrhte.
Čim ima imalo krvi u cipelama.
Mirno je gleda.
Dama je, čini se, pijana.

Naručila je – srneća krila.
Konobar se pak na trenutak okrenuo...“Nema toga.“


8.
Svaki je šinjel napustio moga oca.
Gajilišne topline, vruće vrtlarske rukavice.
Troja je puna napuštenih cirkuskih konjića.

U ladici, uz krevet, nalazim tatinu bilježnicu s rasporedom Đokovićevih teniskih
mečeva.
Breton je rekao – kasno si upao u ovu knjigu.

 
9.
U Mishiminu filmu PATRIOTIZAM, prije sepukua (ritualnog harakirija), poručnik Šinđi i njegova mlada žena Reiko vode ljubav.
Ona je od njega dobila dozvolu, i to na vlastitu molbu, da se i sama ubije odmah nakon njega.

Oplođena.
Nikad razvezan herbarij.
Samurajskom sabljom peglana zavlažena posteljica.


10. 
Daytonski mir tu noć potpisan.
Mi nismo ništa znali.
Nije nam javljeno.
Ujutro oni izašli iz rovova, slave, dovikuju, pucaju u zrak.
Mi se zgledamo isprepadani.

Mirno i staloženo nanišanim.
Skinem najveselijeg.

E, taj. 

Svaku mi noć dođe preko plota u vrt.
I pjeva li pjeva, bože blagi, k'o da sam ga promašio.

 

NOMAD - Darko CVIJETIĆ:
Spomenkice
Esej o zvonu punom vode
Volandova obljetnica