Finci: U aprilu, prošle godine

Na vijest o smrti glumca Miše Janketića (1938-2019).

Poslijepodne odlučismo da odemo u restoran na Dunavu. Lijep dan, jest ćemo vani, imaju odličnu riječnu ribu, a i kolači su dobri. Tašo će da vozi, Dragana da ga upozorava na sve odreda, nas dvoje ćemo sjesti pozadi, a Svjetlana će nas sačekati odmah u sljedećoj ulici, Miša rijetko izlazi, ne može ni danas. Svjetlana i ja neprekidno pričamo, nismo se vidjeli dugo, dugo, nismo ovako dugo pričali još od Dramskog studija. Išli smo prvu godinu zajedno, spominjem da je Svjetlana krasno kazivala monolog iz Anouilheve Antigone, ali je onda ona kao nadarena balerina dobila stipendiju u Moskvi, velika čast koja se ne propušta. Ja sam završio Dramski studio, ubrzo se prestao baviti glumom, Svjetlana se vratila u Sarajevo, sada već zrelija, toliko lijepa da nisam vjerovao da me je jedan dan takva ljepotica pozdravila, i ona završila Dramski studio i onda jedan dan saznam: udaje se. I ode iz Sarajeva u Beograd. Znao sam, naravno, tko joj je muž, jer sam ga gledao najprije nekoliko puta na televiziji, u drami Filipa Davida Zlatna vrata, onda poslije u jednoj komediji u kojoj je igrao „razmetnog sina”, mislim da se zvala Peta strana svijeta rađena po tekstovima Brane Crnčevića. Mišo je bio toliko markantan i imao tako fascinantnu tehniku govora da su svi ubrzo upamtili njegovo ime: Miša Janketić. A govorio je slično najvećem Laurenceu Olivieru, udahne i onda izgovori ogromnu, dugu tiradu bez zastoja, u visokom registru, sa takvim patosom koji trajno ostaje u njegovom gledatelju. Uz ovu neosporno vrhunsku tehniku, Miša je u cijelom biću, u načinu kako je igrao svoje uloge, iskazivao jednu prvobitnu ranjivost, osjećaj gubitka, koji je vjerojatno bio potaknut njegovim teškim djetinjstvom, njegovim gubitkom oba roditelja u Drugom svjetskom ratu i odrastanjem u domu, u kojem se već isticao kao nadareno dijete, pa bi se na školskim priredbama popeo na stolicu i zapjevao „Siroče sam jedno ja”, a cijela sala bi zaplakala...

Poslije sam ga gledao u filmovima, na sceni kao Hugoa u Sartreovim Prljavim rukama, a u režiji Bore Draškovića. Hoederera je igrao Ljuba Tadić. Njih dvojica su igrali i u zabranjenoj predstavi Kad su cvetale tikve, a ja sam ih opet gledao u sjajnoj adaptaciji Zločina i kazne, u režiji Miroslava Belovića. Nikada, ni danas ne bih mogao reći koji je bio bolji, jer su obojica bili izvrsni. Oni su toliko bili svoje uloge, da kada sam prije koju godinu ponovo čitao ovo djelo Dostojevskog Porfirija Petroviča sam vidio kao Ljubu Tadića, a Raskoljnikova zamišljao kao Mišu Janketića. Ljuba Tadić je umro ima nekoliko godina, a danas, kada je ovaj svijet napustio i Miša pomislih da je sada moguće bolju glumačku podjelu napraviti na onom, nego na ovom svijetu. 

Svjetlana mi je pričala kako joj je jedan pametni sarajevski glumac još dok je bila mala rekao da će jednom imati „puno djece”, ona se smijala, a onda ona i Miša dobili četvero, od njih je troje već napravilo lijepe baletske, odnosno glumačke uloge, pa su baš postali poput onih slavnih, velikih glumačkih obitelji kakvima se diče zapadni teatri. U povratku nas Svjetlana pozva na piće, ali već je odmakla noć, za rakiju bilo prekasno, za kavu prerano, „drugi put”, pa se ne popesmo do njenog i Mišinog stana. A silno sam htio upoznati velikog Mišu, pozdraviti se s njim, reći mu koliko ga kao glumca cijenim, a pošto sam čitao njegovu spomenicu, da kao i Danilo Kiš mislim da je bio i „rođeni pisac”. Ništa mu to ne rekoh, pa da to barem ovako, sada kažem.