Teodor Romanić (1926-2019)

U Sarajevu je u 94. godini preminuo istaknuti dirigent, profesor i akademik.

M. Poturović: T. Romanić

Sinoć je u Sarajevu u 94. godini preminuo dragi profesor, akademik Teodor Romanić. 

Profesor Romanić, rođeni Bjelovarčanin, postao je Sarajlija 1956. godine, kada dolazi na novootvorenu sarajevsku Muzičku akademiju, gdje je radio u zvanjima od asistenta do redovnog profesora na predmetima Dirigiranje, Sviranje partitura, Orkestar i Operni studij. Bio je dekan Akademije u dva mandata te direktor sarajevske Opere i Filharmonije. Tokom karijere dirigirao je brojne operne izvedbe i simfonijske koncerte u zemlji i inozemstvu. Iz njegove klase izašao je veliki broj aktivnih i uspješnih dirigenata i nastavnika. Komponovao je, objavio četiri knjige, dvije o dirigentskoj praksi, o sviranju partitura i o muzičkom životu Sarajeva. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. 

Profesor Romanić je prije svega bio sjajan čovjek, veliki umjetnik i profesor koji je brinuo za svoje studente. Volio je život i muziku. Bio je aktivan do svojih kasnih sedamdesetih godina, kada su ga stigli problemi sa kretanjem te nije volio napuštati svoj dom. 

Za vrijeme opsade Sarajeva ostao je u gradu i neumorno radio na Akademiji, u Operi i Filharmoniji. 

Sjećam se prvog susreta sa profesorom, 1997. godine. Ja koja ne znam šta hoću i on koji vidi šta mogu. Bio je stalna podrška i neiscrpan izvor informacija. Nas šest u generaciji, bili smo najbrojnija dirigentska klasa ikada na Akademiji. Iako je Akademija primala samo dva studenta na odsjek dirigiranja te godine, on je insistirao da nas prime sve, da ćemo biti potrebni za budućnost klasične muzičke umjetnosti ranjene zemlje. Svi smo i dalje tu. Bavimo se muzikom i obrazujemo nove generacije mladih umjetnika i ljubitelja klasične muzike. Bio je ponosan na sve naše uspjehe. Hrabrio nas je da idemo na majstorska predavanja, da se nastavimo obrazovati. Već tada, 2001. godine, na kraju studija, govorio mi je da idem u Beč, kod prof. Lajovica. Tek sam ga 2013. poslušala. Uvijek sam smatrala da nisam dorasla bečkim standardima, a on je opet vidio bolje od mene. 

Viđali smo se često i nakon završenog studija, uz obaveznu čašicu rakije, analizirajući simfonije, komentirajući koncerte, planirajući turneje. Nije bio elitist. Smatrao je da svi imaju pravo slušati klasičnu glazbu i u dva navrata smo radili koncertne turneje sa orkestrom Camerata Academica po cijeloj BiH. Već tada nije mogao dugo stajati, pa je dirigirao sjedeći, a često bi dirigentsko mjesto prepuštao meni, na moju veliku radost, ali žalost brojne publike koja je željela gledati velikog Tošu. 

“Nikada ne podcjenjujte publiku! Jednom smo mi (Opera, op.a.) išli s Erom (s onog svijeta, op.a.) u Metković i izbacili smo nekoliko brojeva, da skratimo izvedbu. Nakon predstave, nastavnik muzičke kulture iz lokalne osnovne škole je došao da nam čestita i sa žaljenjem nam rekao da su djeca ostala željna arije Đule. On je učenike pripremao za Eru, slušali su snimke, čitali libreto, a mi smo skratili izvedbu! Nikada ne podcjenjujte publiku!” 

Dragi profesore, hvala Vam za znanje koje ste nesebično dijelili, za godine nepokolebljivog vjerovanja u nas, godine podrške i očinske ljubavi. 

Mirno putujte i vidimo se s druge strane! Voz za Čajniče kreće.