Blažević: Nataša, teći će nam med i mlijeko

Svilene čarape su paučinaste. Ne podnose suhu kožu i zanoktice. Navlači ih u rukavicama.

Cvjetne tapete na zidovima nabrekle. U nepravilnim žutim flekama. Soba je vlažna kutija za šibice. Željezni krevet naslonjen uza zid, pod prozor bez zavjese. Hladno okno rosno. Izvana opkoljeno ružama penjačicama. Nijednog cvijeta. Samo trnje. Zrak je zagušen hladnom tamom i modrom prašinom što se rasipa u Natašinim noćnim izdisajima i jutarnjim potezima češlja. Nasuprot krevetu, kraj vrata, otvoreni drveni ormar i stara psiha s ogledalom. Lakirana hrastovina. Na vješalicama posustale haljine. Preko vrata ormara prebačene svilene čarape oblikovane Natašinim kao trska dugim bedrima, malenim koljenima i uskim stopalima.

Budi se prije svitanja. U očima joj vodena tmina. Teška i čamotna. Tek za rijetkih sunčanih dana iz njih izrastaju dva cvijeta žute perunike. Narančastocrvene žilice tada zaiskre. Ustane i bosim nogama stane na otrcano janjeće krzno. Odraz u ogledalu je mutna silueta. Nataša pred njom zatvara oči. Pali titravo svjetlo. Obuje papuče. Preko spavaćice ogrne kućnu haljinu. Uski hodnik u tišini. Vrata na sobama su zatvorena. Koraci tromi.

U rastvorenom kupatilskom prozorčiću tama. U njoj Nataša razaznaje nakvašeno požeto polje, crne ptice, polomljeno šiblje i jošik. U potoku žubor šumskih kiša. Zatvori prozor i skine se. Vodeni mlaz nad kadom je ledeni vrutak. Haljina i spavaćica na pločicama. Dlačice na vretenastom tijelu narogušene. Bijela, pjenasta koža tek pomuzeno mlijeko. Smoči krpu. Brze vodene kapi slijevaju se niz leđa i među okruglim grudima. Bradavice se ukrute. Dozrele močvarne borovnice. Modra prašina joj se zavukla među dlačice pod pazusima i u rascvjetanom crnom grmu pod pupkom. Skuplja se na mokroj krpi. Na koži crveni tragovi.

Svilene čarape su paučinaste. Ne podnose suhu kožu i zanoktice. Navlači ih u rukavicama. Rasporene su na prstima i bedrima. Iz metalne kutije za keks izvadi iglu i bijeli konac. Nogu podigne na stolicu pred ogledalom. Igla puže kroz tanušnu tkaninu. Za njom neravan trag. Rupe na bedrima krpa crvenim lakom za nokte.

Pojas na haljini stegnut. Struk joj je bijeli poljski slak. Haljine pere u lavoru komadom omekšalog sapuna. Prostire ih pod nadstrešnicom u dvorištu. Ljeti se suše brzo, vrele su i šuštave, a u jesen se iz njih ne da istjerati vlaga. Unosi ih prije mraka i kači iznad peći u kuhinji. Šište u bijelom dimu kao poklopljeni lonci.

Nataša pred ogledalom. Pljuvačkom vlaži crni sasušeni štapić. Njime premazuje trepavice. Svijaju se u žice. Čađave grudice padaju po obrazima. Usne maže crveno. Kosu podigne i učvrsti kopčom. Iz kuće izlazi u zoru, kaputa zakopčanog pod bradom. Pred vratima razbacane blatnjave cipele. Put do ceste u jarugama. Krivuda dok ne izađe na asfalt. Potpetice joj zakuckaju, a jutarnja vlaga se uvuče u kosu i omekša crni premaz na trepavicama.

Autobus čekaju pred seoskom kavanom. Zrakom šaraju zažareni vršci cigareta. Žamor zamire s Natašinim koracima. Pogledi ispod oka i podsmijesi. Šapat iza leđa.

Krcati, rasklimani autobus se zaustavi uz otpuhivanje. Vrata se otvore. Nataša se s mukom progura kroz tjesnac. Oko nje krmeljave oči i umašćeni ovratnici. Buka puna jutarnjeg zadaha. Autobus se  umorno zaljulja po izrovanom platou. Masa se zatalasa. Usisa Natašu kao vodeni brzac. Viri samo nježna ruka čvrsto stisnuta za visoki rukohvat. Pred očima tuđa leđa. Ne vidi kako u prozoru prolijeću slike nefasadiranih kuća i vrelih dimnjaka.

Svako se jutro iskrcavaju na istom mjestu. Ispred osnovne škole. Zidovi u prozorima. Do pola prebojeni mutnom bijelom bojom. Oko kamene biste u dvorištu visoki borovi. Nespretni kao prebrzo izrasla, krakata djeca. Putnici se raspršuju u nekoliko smjerova. Nataša skreće desno, u ulicu koja vodi prema tvornici radnih odijela. S lijeve strane su zatvorene trgovine. Na izlozima rešetke. S desne strane uvenuli drvored.

Tvornicu okružuje visoka željezna ograda obojena u crveno. Uska kapija otvorena. Ulazak nadzire portir. Spojene obrve, brkovi požutjeli od duhana. Na njegov osmijeh Nataša uzvraća blagim kimanjem glave.

Metalni ormarići u hodniku zauzeli cijeli zid, kao prozori na školi. Brave škljocaju, vrata lupaju. Potpetice i glasan smijeh. U Natašinom ormariću zeleni mantil, borosane, velike krojačke makaze i vata.

- Dobro jutro, Nataša! –  Lina je čvrsto grli. Ljubi je u obraz. Trag karmina.
Nataša se nasmije. – Dobro jutro!
- Je li se javio?
- Još ništa. Ni pisma, ni razglednice. Govori tiho.

Oči se zamute suzama.
Lina je povuče za ruku u red za kavu.
Piju je vrelu. Puše brzo. Ne govore ništa.
Nataša i Lina su za šivaćim mašinama.
Zvuk sirene za početak rada. Šest sati je ujutro.

**

U velikoj hali pod fluorescentnim svjetlima glasno štekću šivaće mašine. Stotine pasa što gone plijen. Ženska leđa u mantilima pogurena. Vratovi im goli. Iz krojačnice pristižu kolica s gomilama plavog kepera. Prebacuju se na pomoćne stolove. Iz njih se rasipa pahuljasta modrina. Ulazi u usta, nosnice i uši. Zavlači u odjeću i kosu. Pod nokte. Na Natašine obraze pada zajedno s crnim grudicama.

Štektanje utihne sa zvukom sirene za petominutnu pauzu. Kolonija zelenih mrava. U kafeteriji dimna zavjesa. Velike drhturave plafonjere krematoriji su za noćne leptire. Cvrče dok izgaraju. Lina kresne šibicu. Cigarete se lijepe za vlažne oble usne. Lina mašući gasi drvce. Plavičasti dim. Miris sumpora. Natašin pogled luta. Nervozno se zakreće.

Miloš joj priđe s leđa i nježno uhvati za nadlakticu. Čula joj se prepuštaju mirisu kolonjske vode. Crni kardamon i papar. Poznatom šaputavom glasu. U ušima joj zazuji.
U džep mantila joj ubaci papirić i nestane. Nataša gurne ruku u džep i stisne papirić. Nasmije se.

- Šta ćeš kad ode? – pita Lina.
Nataša ne kaže ništa. Iskre u očima na trenutak zgasnu. Povuče posljednji dim.

Pokrivene šivaće mašine u polutami su crni nadgrobni spomenici. U hodniku rastvoreni ormarići. S unutarnje strane ogledala. Natašino lice ozareno. Briše ga maramicom. Namjesti kosu i namaže usne. Crte lica elegantne. Pune usne, ravan izdužen nos. Na vješalici se klati mantil.
Linu čeka na osvijetljenoj kapiji. Nestrpljivo cupka.
Hodaju ruku pod ruku. Na licima svježina vjetra.

Ispred ulaza Linine zgrade mrak. Svijetli samo ploča s imenima.
- Javi mojima da ću spavati kod tebe.
- Šta ću ako te mama bude tražila na telefon?
- Ne znam, smisli nešto.

Nataša je grli.
- Ujutro ću ti sve ispričati.

Lina stoji u mraku i gleda kako Nataša s rukama u džepovima izlazi pod ulična svjetla.

Žuri ulicom Osmana Đikića što vodi do hotela „Balkan“. Gradske kavane su poluprazne. Prozori s prozirnim zavjesama žuti. Dlanovi joj hladni i znojni. Srce zabubnja u grlu.

Miloš stoji na parkiralištu ispred hotela. Puši pod stablom lipe. Nataša izdaleka raspoznaje njegov stas. Glasno uzdahne. Ugleda je i baci cigaretu. Zgazi. Požuri joj u susret ispruženih ruku. Nataša se uvuče u njegov raskopčani kaput. Grleći ga udiše miris kože pod ovratnikom košulje. Ruke na struku. Ljubi joj kosu. Miris zrelih dunja. Zvijezde na nebu oštre.

Brava na sobi 124 škljocne. Topli mrak i tišina. Poljupci dugi i vlažni.
Miloš upali slabo svjetlo. Natašina torba bačena.

- Koliko te čekam, mila moja…

Kaputi preko naslona fotelje, jedan preko drugoga. Pod prstima mu pucaju svilene niti na čarapama. Nataša zadigne haljinu i svuče ih. Na tepihu leži zgužvana zmijska košuljica.

Zrakom poleti vuneni pokrivač. Zašušti bijela posteljina.
Nataša otkopčava haljinu. Tanani negliže skida preko glave.
Mišić na licu mu zatitra.

Grudnjak i gaćice na podu. Kopča klikne i kosa joj padne na ramena. Baršunasti amarant.
U Miloševim ugljenim očima nadolazeća oluja. Nosnice se rašire.
Priđe joj i podigne kosu.

- Moja lijepa Taša… Mrmori tiho, poluzatvorenih očiju.

Pod prstima krhke grudi. Nježni jesenski mrazovci.
Bijela postelja kruta pod kožom. Bedra glatki maslac. Razmiču se u veličanstvenoj polutami.
Diše joj u vrat. Nježno povlači kosu iza glave. Arome zatvaraju oči.
U uhu gromki urlici. 

Soba ispunjena oporim mirisima. Na zgužvanoj postelji tragovi modrine. Miloš spava dubokim snom. Opuštenog, raširenog tijela. Pod rukom mu sklupčana Nataša. Glava na golim grudima. Bȉlo pod slanom kožom.
Oči su joj širom otvorene.

***

Ž. 30-XI-1980.
nedjelja uvečer

Dušo moja,

Brinem se za tebe. Prošlo je već deset dana otkako si otišao, a još se nisi javio. Obećao si pisati svaki dan. Srce mi se slama, ne znam koliko ću još moći ovako.

Lina je sumnjičava. Kaže da sam lakovjerna, da se možda nećeš vratiti po mene i da tamo imaš drugu. Ja znam da me ti ne bi prevario, je li tako? Ona te ne poznaje kao ja, zato tako govori. Ne zna kako si dobar i blag. Laknulo mi je jučer kad je otišla kod svojih u P. Ispratila sam je na voz. Danas mi već nedostaje. Nemam s kim razgovarati.

Stalno sam sama, čak i kad je kuća puna. Nikog ne podnosim i sve me umara. Tek je osam sati, a ja sam već u krevetu. Pišem ti pod pokrivačem jer je soba hladna. Nisam više mogla sjediti u kuhinji s mojima. Mama me ne prestaje ispitivati, načula je u selu neke priče. Nemam joj volje govoriti o tebi jer ništa ne bi razumjela.

Najteže mi je kad se mrači. Zatvaram se u sobu i palim radio. Muzika je divna. Smiruje me, ali tada još više mislim o tebi. Zatvorim oči, a ti mi šapućeš na uho. Ljubiš me nježno kao one naše posljednje noći. Jutrima jedva ustajem. Na poslu pričam samo s Linom. Gdje god da pogledam vidim samo tebe. Čekam da mi odnekud priđeš. Posvuda osjetim tvoj miris. Čujem ti glas. Ljudi mi govore, smiju se, a ja ništa ne čujem. Samo bih plakala i vrištala pa da me svi puste na miru.

Ovdje su kiše sve hladnije. Uporne i duge. Poslijepodne je nakratko prestala pa sam izašla u polje da prošećem. Zemlja je raskvašena, drveće pocrnjelo. Žive su samo ptice i rascvjetali zeleni kukurijek kraj puta. Htjela sam se spustiti do rijeke, ali padao je mrak, a i mnogo je pasa lutalica.

Kiša se opet prosula. Udara o prozor. Čitat ću prije spavanja knjigu koju si mi darovao. Koliko tuge u naslovu. „Rastat ćemo se uz smešak nas dvoje“. Mi ćemo biti mnogo sretniji. Baš kako si rekao, teći će nam med i mlijeko.

Mili moj, ljubim te i grlim. Piši mi odmah.
Tvoja Taša!

****

Autobus nakrcan radnicima iz druge smjene. Udišu zagušljivi mrak. Zvuk motora i toplota omamljuju umorna tijela. Nataša sjedi glave naslonjene na staklo. Sklopljenih očiju. Čuje kako sitne i oštre kišne kapi udaraju u staklo. Prelaze u prvi snijeg. Čula joj snatre. Pod prstima gola koža i šuštava postelja. Na vratu usne, jezik pritiska žile. U kosi prsti, urlici zadovoljstva. Utopljena tijela.

Zaustavljajući se autobus cimne. Nataša podiže teške kapke. Pridržava se za sjedalo ispred sebe. Svjetlo ispred kavane u krvavim očima, u zvjezdastim kapima na staklu. Vrata autobusa se otvore i hladni zrak joj ošine lice. Čuje kako potpetice udaraju o stepenice pa pljuskaju u dubokoj lokvi. Natašino pospano tijelo drhti kao vrbov prut. Snježne pahuljice su komadići stakla. Zabijaju joj se u obraze i kosu. Pored ceste nema trotoara. Pod đonovima škripe kamenčići.

Pred kućom u svjetlu sijalice pljuskovi kiše i snijega. Natašina kosa mokra. Kaput otežao. Niz obraze crne kapi. Sjeverac ih rastjeruje. Vrata su otključana. Majka izlazi iz sobe i pali svjetlo. Nataša kači kaput na vješalicu.

- Večera ti je na stolu. Dolazio je poštar danas, ostavio nešto za tebe. 
Nataša ulazi u kuhinju. Na stolu pokriven tanjur i koverta. Prepoznaje svoj rukopis. Pismo se vratilo. Adresa nepoznata.
Gorko zaplače.

- Moja naivna Nataša... Šta si mislila? Da će te povesti sa sobom?! Koliko puta ti isto ponavljam. Neka sada ispiru usta s nama.
Nataša ne govori. Sruši se na stolicu i zacvili.
Majka ugasi svjetlo u hodniku i zalupi vratima sobe.
U rukama zgužvana koverta. Usne iskrivljene od tuge.

U Natašinoj sobi ugašeno svjetlo. Tihi jecaji prigušeni pokrivačem. Na jastučnici suze i modra prašina. 

U zoru u prozoru bjelina. Lagan, suhi snijeg zasuo okno i sleđeno trnje. Natašine oči zgasnule. Tanka koža lica u crvenim flekama. Pridigne se i osloni na prozorsku dasku. Sivo nebo se spustilo na šumske četinjače zasute bjelinom. Kuće su u mraku. Svijetli tek pokoji kuhinjski prozor. Nad krovovima lijeni dim.

S rubova nadstrešnice spuštaju se tanke ledenice. Pod njom zaboravljene Natašine haljine. Sleđene. Nepomične.