Tarik Ramadan: Slatkorječivi licemjer

Ramadanova intelektualna dvoličnost proteže se i na privatni život, i ta je činjenica utjecala da on, iz sasvim „neevropskih“ razloga, u nekoliko mjeseci izgubi podršku evropskih muslimanskih krugova.

Cijeli mjesec oktobar 2018. bio je, u Kotlini, obilježen izostankom jednog događaja. Dok je užasnuti Svijet brujao o državnom zločinu koji su počinile vlasti Saudijske Arabije, čiji su izvršioci u saudijskom konzulatu u Istanbulu ubili i raskomadali novinara Džemala Hašukdžija, bosanskohercegovački muslimani nisu se okupili pred ambasadom ove kraljevine da izraze prosvjed zbog tog gnusnog čina.

To nas navodi da se zapitamo o kriteriju okupljanja zabrinutih bosanskohercegovačkih muslimana pred stranim ambasadama. Posljednji takav događaj zbio se 17. jula prošle godine, na međunarodni dan podrške jednom poznatom uhapšeniku: „Osudite francuske vlasti zbog nepravednog i nehumanog postupka prema profesoru Tariku Ramadanu“, pozivao je plakat na engleskom jeziku (#FranceFreeTariqRamadan) koji se širio kibernetičkim prostorom. Ne znam kako su se stvari odvijale pred francuskim ambasadama u drugim zemljama Evrope i svijeta, no pred ovom u Kotlini okupilo se rečenoga dana, tačno u podne, pet-šest ljudi koji su uručili nekakav papir, valjda peticiju-šesticiju, radniku obezbjeđenja koji je otvorio vrata i potom se razišli.

Ovaj događaj iz jula 2018. i nedogađaj iz oktobra iste godine predstavljaju nove markacije na putu koji nazivam analitikom samorazumijevanja bosanskog muslimanskog subjekta, i čije sam glavne smjernice ocrtao u Kritici bosanskog uma. U tom „ogledu o jednom historijski fiksiranom mentalitetu“ potrudio sam se da primjerima ilustriram tezu da je moralni relativizam postao druga priroda bosanskohercegovačkih muslimana, koji kod svojih istovjernika toleriraju iste postupke koje oštro osuđuju kod drugih. Ta je teza potvrđena kada su u ljeto 2016, neposredno nakon izlaska Kritike, počela proganjanja Erdoğanovih protivnika u Turskoj, pod izgovorom da su svi oni – dakle desetine hiljada nastavnika, sudaca, novinara i javnih radnika – „gulenisti“ i učesnici u neuspjelom državnom udaru.

I tada je bila izostala svaka reakcija prekaljenih boraca za slobodu izražavanja, „muslimanskih intelektualaca“ suđenih 1983. u tzv. Sarajevskom procesu, koji u Bosni i Hercegovini već skoro 30 godina žive od moralnog kapitala žrtava titoističkog režima koji ih je progonio kao neistomišljenike. Jednoumlje je smetalo samo dok je bilo komunističko, i progon neistomišljenika u islamskim društvima ne samo da se ne osuđuje već se prikriveno odobrava. Pa čak i neprikriveno: jedan od osuđenih u Sarajevskom procesu nedavno je uputio javno pismo podrške saudijskim vlastima u njihovoj borbi protiv šiizma koja uključuje i stalna bombardiranja civila u Jemenu.

Taj bošnjački munafikluk našao je svoj amblematski izraz u komentaru bivšeg reisa Mustafe Cerića nakon Hašukdžijevog ubistva: „Vodi se zla kampanja protiv Kraljevine Saudijske Arabije kako bi se narušio njen ugled i destabilizirali njen mir i prosperitet. To nije dobro ne samo za osjetljivi region nego i za cijeli svijet. Vjerujem da je KSA dovoljno jaka da prevlada sve ovo, in Sha Allah!“.

Iznošenje činjenica o zločinu kao kampanja ocrnjivanja? Ako to čitaoca podsjeti na neke druge stavove koji su kružili našim prostorom, naprimjer da su podaci o zločinima nad Bošnjacima u ratu 1992-1995. izmišljeni u sklopu „zavere protiv Srbije i Srba“, neka se odmah dozove pameti. Nema tu nikakve sličnosti, jer Srbi su pravoslavci a Saudijci muslimani, a to nije isto!

 

Gdje žive evropski muslimani?

Gornji Cerićev komentar treba dovesti u vezu s njegovim svojevremenim pokušajima da se nametne kao duhovni vođa tzv. evropskih muslimana. Sâmo određenje „evropski muslimani“ ne objašnjava se jer se uzima kao samorazumljivo, iako ima dva različita značenja. S jedne strane, to je skupna oznaka za tzv. autohtone muslimane u Evropi (bosanskohercegovačke i albanske muslimane, Pomake, Torbeše, Gorance itd.), a s druge – za sve muslimane koji žive u zapadnoj Evropi, u koju su se njihovi turski, magripski ili indopakistanski preci doselili u proteklih 100 godina.

Bosanski muslimanski subjekt rado i često ističe da su Bošnjaci „evropski muslimani“ u ovom prvom značenju, dakle „autohton evropski narod“, no u svom zamornom i kenjkavom ponavljanju previđa da to nije, samo po sebi, nikakav kvalitet. Evropejstvo je, naime, stanje duha a ne geografsko određenje. Kada bi se tu radilo samo o geografiji, evropejstvo bi bilo sumnjiva čast: samo u proteklom stoljeću, u Evropi su iznikli i boljševizam i fašizam i nacionalsocijalizam (tim redom!), najniže tačke moralnog razvoja čovječanstva. S druge strane, evropskog su porijekla i ideologije i povijesne formacije koje su uspješno svladale nacionalsocijalizam, fašizam i boljševizam (tim redom!), i upravo njihova načela čine vrednosno jezgro „poželjnog“ evropejstva.

Jasno je, iz toga, da „evropski muslimani“ ne moraju živjeti u Evropi. Jedan od njih bio je Egipćanin Ali Abdurazik (1888-1966), šejh El-Ezhera koji se još 1925. suprotstavio hiljadugodišnjem shvatanju da u islamu religija i politika čine nedjeljivu cjelinu (islām dīn wa dawla), ustvrdivši da ne postoji „islamska vlast“ i da ispravno shvaćen islam ostavlja muslimanima slobodu da izaberu svaki oblik vladavine koji smatraju prikladnim za osiguranje vlastitog blagostanja. Njegov sunarodnik Emin el-Huli (1895-1973) smatrao je, u tragu Descartesove metodičke sumnje koja utemeljuje modernu evropsku nauku, da „obnova počinje razornim preispitivanjem prošlosti“, a Nasr Hamid Ebu Zejd (1943-) morao je 1995. napustiti Egipat, nakon što ga je sud proglasio vjerootpadnikom zbog tvrdnji – između ostalog – da su kuranski opisi raja i pakla mitski.

Najdalje je, međutim, otišao istaknuti alim Muhamed Talbi (1921-2017), koji je tvrdio da je šerijat „ljudski proizvod“ što „nema nikakve veze s islamom“; nakon poznatog regensburškog predavanja Benedikta XVI. o vjeri i razumu (2006), koje je izazvalo prosvjede širom svijeta jer je shvaćeno kao izjednačavanje islama i nasilja, Talbi je požurio da podsjeti kako papa uživa slobodu izražavanja kao i svako drugi: „Znam da je za kardinala Ratzingera, kao i za mnoge Zapadnjake, islam sinonim za nasilje, i žao mi je zbog toga. Ali, sloboda je nedjeljiva: papa ima pravo da slobodno i iskreno iznese svoje mišljenje o islamu“. I iz cjeline djela ovog evropskog muslimana koji je živio u Tunisu može se izvući zaključak da bi upravo za islamska društva sloboda izražavanja danskih karikaturista danas morala biti važnija od bilo koje druge slobode, i za bilo koja druga društva.

Iz ovih primjera, i iz mnoštva drugih nespomenutih, slijedi da bi najkorisnija misija evropskih muslimana bila da u islamskim društvima afirmiraju evropske vrijednosti; međutim, ličnosti koje pretendiraju da govore u njihovo ime shvataju tu misiju upravo suprotno, pa u Evropi neumorno brane nazadnu socijalnu praksu islamskih društava, proglašavajući svaku kritiku „zlom kampanjom“ i „islamofobijom“.

O tome svjedoči i Cerićev gornji komentar, u kojem se potvrđuje ono što je bilo jasno već i čitaocima njegovog abortiranog predloga Deklaracije evropskih muslimana (2005): kada izjavljuje da su „evropski muslimani potpuno i nedvosmisleno predani … uvjerenju da svaki čovjek ima pravo na pet bitnih vrijednosti, a to su: vrijednost života, vjere, slobode, imetka i časti“, Cerić vrijednost vjere upravo ne shvata na evropski način, naime tako da sloboda vjerovanja uključuje i slobodu nevjerovanja odnosno slobodu promjene vjeroispovijesti, od kojih ni jedna ni druga ne postoje u islamskim društvima.

Da je bosanskim muslimanima stalo da potvrde svoje evropejstvo na bilo koji drugi način osim deklarativno, neumorno bi prosvjedovali pred ambasadama onih islamskih zemalja u kojima se još uvijek kažnjavaju vjerootpadništvo ili ateizam – što oni ne čine. Sasvim suprotno, oni ulažu ogromnu energiju u proglašavanje evropskih institucija i prakse „nepravednim“ i „nehumanim“ kad god ocijene da nisu u skladu s njihovim svjetonazorom. A u posljednjih desetak godina nema poučnijeg primjera te intelektualne prevare od slučaja Tarika Ramadana.

Jer Ramadan je, što bi se reklo, idealan „evropski musliman“: na francuskom jeziku obrazovan Švajcarac koji drži do svojih egipatskih korijena i islamske religije, profesor na Oxfordu i čest gost televizijskih debata u kojima energično zagovara drukčiji pristup „Zapada“ i islamskim društvima i muslimanima koji žive u zapadnim zemljama. Stoga ne treba da čudi što upravo među ovim potonjima Ramadan ima brojne sljedbenike, organizirane u prave mreže u cijeloj Evropi. I kada se u februaru 2018. Ramadan našao u istražnom pritvoru u Francuskoj, upravo te mreže su se mobilizirale da mu pruže podršku koja je kulminirala 17. jula pozivom na okupljanje pred francuskim ambasadama širom svijeta, da se „osude francuske vlasti zbog nepravednog i nehumanog postupka prema profesoru Tariku Ramadanu“.

Međutim, ostaje nejasno šta je u tom postupku „nehumano“. Prema svim mjerilima, on je bio vrlo human: budući pogođen teškom bolešću, Tarik Ramadan (koji je, u međuvremenu, u novembru 2018. pušten, uz oduzimanje pasoša i kauciju od 300 hiljada eura) prebačen je iz zatvora Fleury-Mérogis u zatvorsku bolnicu Fresnes. A nije jasno ni zašto je postupak „nepravedan“. Zbog pritvaranja optuženog, koje je u skladu sa zakonom i čini dio krivičnog postupka u svakom pravnom sistemu? Pa samo u Kotlini, tri godine se nalazio u pritvoru jedan bivši ministar unutrašnjih poslova, a još se nalaze ili su se nalazili jedan generalni sekretar vladajuće stranke i jedan bivši poslanik kantonalne skupštine…

No bosanski muslimanski subjekt, u svojoj agresivnoj selektivnosti, nije našao za potrebno da organizira prosvjede pred institucijama svoje države, i da osudi „nehumanost“ sistema pod kojim sâm živi a koji je kreirala „stranka muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“. To je još jedna potvrda teze, iz Kritike bosanskog uma, da je glavna odlika njegovog pristupa sadašnjoj i prošloj stvarnosti historizam, čija je bit „zamjena procesa individualizirajućeg zapažanja generalizirajućim pogledom na sile u povijesti“. Svaki društveni proces, u svim vremenima i na svim meridijanima, on vidi kao izraz temeljnog sukoba islama i hrišćanstva odn. Zapada, pa individualizirajuće zapažanje o slučaju Tarika Ramadana (naprimjer, uvid u sudski spis) nije ni potrebno da bi se zaključilo kako je oksfordski profesor žrtva hrišćansko-zapadnjačke zavjere.

 

Ima li u Guantánamu nevinih?

Kampanja podrške Ramadanu sadrži sve poznate elemente plitkih muslimanskih moralističkih odgovora na izazove političke modernosti; kombinacija tih elemenata može varirati od jednog pisanog priloga ili istupa do drugog, ali im je zajednička dreka protiv „islamofobije“. Prema nepotpunim uvidima pisca ovih redova, jedan od najistaknutijih likova te kampanje bila je novinarka Hafsa Kara-Mustafa, poznata po bombastičnim i provokativnim naslovima svojih članaka više nego po njihovom sadržaju. Za nju je gradonačelnik Londona Sadiq Khan muslimanski cionist, a Francuska je sama najodgovornija za terorizam na čijem se udaru nalazi (obratno, naravno, ne važi, i tvrdnja da muslimani svojim ponašanjem sami izazivaju netrpeljivost čiji su objekt bila bi proglašena krunskim dokazom islamofobije!)… U tekstu povodom Ramadanovog smještanja u pritvor, Hafsa Kara-Mustafa objasnila je zašto misli da je proces montiran: „Poznajem Francusku, zato ne vjerujem u optužbe protiv Tarika Ramadana“!

Eto tako! Hafsa poznaje Francusku (ne „francusko pravosuđe“, nego baš Francusku!), i to treba da bude dokaz Ramadanove nevinosti. No zašto samo Francusku, a ne i Evropu, ili Zapad, ako je svijest o sukobu islama samog protiv svih dovoljna za razumijevanje današnjeg svijeta, toliko da nije potrebno ulaziti u detalje svakog pojedinog procesa ili događanja, tj. upuštati se u individualizirajuće opažanje? I šta bi Hafsa mislila kada bi butum zapadni publicisti i analitičari prihvatili njen model rasuđivanja? Naprimjer, „znam muslimane, i zato ne vjerujem da u Guantánamu ima nevinih“…

U još jednoj odbrani Tarika Ramadana koja nezgrapno oponaša političke analize „zapadnog“ tipa a doživjela je široku difuziju, mogli smo pročitati, iz pera Elme Berisha koja također odlično poznaje Francusku, da se „naznake potencijalno islamofobičnog motiva vide u cijelom slučaju“, i da „u zemlji u kojoj je krajnja desnica Marine Le Pen dobila trećinu glasova u drugom krugu protiv trenutnog predsjednika centrista Emmanuela Macrona, ovo objašnjenje nije neuvjerljivo“. Drugim riječima, pobjednički kandidat Macron možda nema moć da spriječi istragu koja se upravo vodi protiv njegovih bliskih saradnika i tiče se njegove umiješanosti u „slučaj Benalla“, ali zato poražena kandidatkinja Marine Le Pen ima moć da montira proces Tariku Ramadanu!

U cijeloj toj paradi gluposti i patetike bosanski muslimanski subjekt nije imao originalnih doprinosa, i svoju gorljivu želju da pomogne širenju istine zadovoljio je poboljšavajući tuđe predloške. Tako je jedan ovdašnji muslimanski portal spomenutom tekstu Elme Berisha dao svoj naslov: „Osuđen bez suđenja: Mladi muslimani traže oslobađanje Tariqa Ramadana“. No  čitalac se može sam uvjeriti da se u tekstu uopšte ne spominju Mladi muslimani: urednici su samo htjeli da Ramadanu u prilog iznesu jedan argument koji je, u njihovim očima, neoboriv. Njihov postupak sasvim je u skladu s rasuđivanjem u kojem stav i uvjerenje zauzimaju mjesto činjenica, pravnih i svih ostalih. Taj postupak u osnovi je deduktivan: budući da je Zapad protiv islama, jasno je da muslimani protiv kojih se vodi istraga na Zapadu nisu krivi! Ili: Mladi muslimani bili su nevine žrtve titoističkog režima, pa su nevini i svi oni kojima Mladi muslimani daju podršku!

Ne treba se čuditi, onda, da za tako oblikovanu svijest ne može biti nepravedna paušalna muslimanska osuda Francuske i njenog pravosuđa; nepravedna može biti samo eventualna osuđujuća presuda u procesu Tariku Ramadanu. Odnosno, i sama odluka francuskih vlasti da provedu istragu.


No zašto se Ramadan našao u pritvoru?

Najkraće rečeno: zbog optužbi za silovanje. Na plimnom valu pokreta #MeToo, u kojem žene prijavljuju (uglavnom poznate i utjecajne) muškarce koji su ih prinudili na spolne odnose, bivša pripadnica selefijskog pokreta Henda Ajari optužila je 20. oktobra 2017. Ramadana da ju je 2012. godine silovao, seksualno napastvovao, fizički malterirao i zastrašivao. Henda Ajari živi u normandijskom gradu Rouenu, gdje je i podnijela prijavu, no slučaj je prebačen pariškom tužilaštvu. Iako u gorespomenutom tekstu Elma Berisha sugerira da je upravo to dokaz da se radi o državnoj zavjeri („Iz nekog nepoznatog razloga dosije je upućen u tužilaštvo u Parizu specijalizirano za rješavanje predmeta u vezi s terorizmom!“), razlog ustupanja predmeta je mnogo prozaičniji: kako je istoga dana novinarima objasnio ruenski tužilac Pascal Prache, pariško tužilaštvo je nadležno zato što se delikt, prema navodima iz tužbe, dogodio u Parizu.

Kada se stvar raščula, još jedna žena podnijela je sličnu prijavu protiv Ramadana 24. oktobra 2017. U martu 2018. treća žena, Munia Rabudž, optužuje Ramadana za silovanje, i kao dokaz podnosi haljinu s tragovima njegove sperme. U isto vrijeme, novinari otkrivaju da je prijavu podnijela i jedna žena u Sjedinjenim Američkim Državama.

U aprilu 2018. belgijski mediji otkrivaju postojanje sporazuma koji je Tarik Ramadan sklopio 2015. s Medždom Bernusi, koja je u to vrijeme počela da na internetu iznosi detalje njihove veze i opisuje Ramadanovo postupanje prema ženama; Bernusijeva je pristala da, za 27.000 eura, povuče svoje napise i da više ne iznosi optužbe.

Konačno, u septembru 2018, i nezavisno od istrage u Francuskoj, pokrenuta je i istraga u Ramadanovoj rodnoj Švajcarskoj, također po osnovu prijave jedne žene koja ga optužuje da ju je 2008. silovao u jednom ženevskom hotelu. U međuvremenu, javile su se četiri Švajcarke, bivše Ramadanove učenice koje su ga optužile da ih je silovao dok su još bile maloljetne, no postupak nije pokrenut zbog zastare.

Masovni pokreti nemaju izražen smisao za nijanse, i po zakonu velikih brojeva među svim optuženima u sklopu akcije #MeToo mora biti i izvjestan broj nevinih muškaraca koji na kraju neće biti krivično gonjeni, ali će im neosnovane optužbe uništiti život. Sasvim je, dakle, moguće, da se među njima nađe i Tarik Ramadan. No cilj ovoga teksta nije da po svaku cijenu dokaže da je Ramadan kriv za ono za što ga terete, već da potkaže jedno historističko mišljenje koje bi po svaku cijenu htjelo da je on nevin, samo zato što se u planetarnom sukobu Zapada i islama nalazi na islamskoj strani.  I da je žrtva zavjere koju su skovale Francuska i Švajcarska!

U tom smislu, u nastavku se zanimam samo za ono što javnost pouzdano zna o Tariku Ramadanu, tj. za elemente njegove biografije koji ne povlače krivičnu odgovornost ali osvjetljavaju iz drugog ugla ličnost ovog idealnog „evropskog muslimana“.


Doktor milom ili silom

Tu su, najprije, titule i zvanja Tarika Ramadana. Kakav je on doktor, i kakav profesor?

Kada je 1994. godine na Univerzitetu u Ženevi Ramadan podnio projekt doktorata čija je tema Hasan el-Bena, njegov djed i osnivač Muslimanske braće, mentor Charles Genequand bio je zaprepašten: s nedopustivom selektivnošću, Ramadan je veličao el-Benaovu duhovnost i neizmjernu humanost, ne spominjući žestoke antisemitske kampanje koje su vodila Muslimanska braća niti navodeći Pedeset zahtjeva iz programa Muslimanske braće (1936) koji su još aktuelni: „kontrolirati lično ponašanje činovnika“, „smatrati blud teškim zločinom koji se krivično kažnjava“, „vršiti zapljenu romana koji izazivaju uzbuđenje, i knjiga koje siju sumnju u vjeru“…

Kada je mentor zatražio od kandidata da unese izmjene i popravke, Ramadan je odbio, i počeo proganjati članove komisije da što prije prihvate njegovu tezu. Izravno je prijetio jednome od njih, istaknutom islamologu Aliju Meradu (1930-2017), profesoru emeritusu na Univerzitetu Sorbonne Nouvelle Paris-III. Kada su trojica članova komisije podnijela ostavke, Tarik Ramadan je nadigao uobičajenu dreku: sve je to zavjera, i njemu ne daju da doktorira zato što je Arapin!

Međutim, jedina zavjera koju je moguće dokazati jest ona zahvaljujući kojoj je na kraju dobio doktorat. U njenom središtu je sociolog i socijalist Jean Ziegler, poslanik u Nacionalnom vijeću švajcarske Savezne skupštine. Budući da je Ramadan u to vrijeme koketirao s ljevicom, uvjeravajući neobaviještenu publiku da su Muslimanska braća nenasilni humanisti čije su ideje slične južnoameričkoj teologiji oslobođenja, Jean Ziegler je mobilizirao svoje prijatelje intelektualce da izvrše masovan pritisak na ženevski univerzitet, i obrazovana je nova komisija (treba li napominjati da su, u predizbornoj kampanji, Ramadan i članovi njegove porodice skupljali glasove za Zieglera u muslimanskim krugovima, dijelili letke i lijepili plakate?).

Novi mentor postao je Reinhard Schulze, profesor islamologije na Univerzitetu u Bernu, koji je dobio težak zadatak da „ubijedi Tarika Ramadana da mora promijeniti svoju disertaciju kako bi je mogla prihvatiti univerzitetska komisija“, što će potrajati nekoliko godina.

Naslov teze na kraju je glasio „Na izvorima muslimanske obnove. Od Afganija do Hasana el-Benaa: jedno stoljeće islamskog reformizma“. Ramadan ju je odbranio 1999, ali nije dobio uobičajenu ocjenu „très honorable“, što je značilo da su mu vrata švajcarskih univerziteta zatvorena kao potencijalnom nastavniku. Najviše što je uspio da postigne jest da na Univerzitetu u Fribourgu jedanput sedmično izlaže neke islamske teme onima koji žele da ga slušaju, bez naknade i bez ikakvog profesionalnog akademskog angažmana. To će mu, međutim, poslužiti da se posvuda neosnovano predstavlja kao „profesor filozofije i islamologije na Univerzitetu u Fribourgu“, dotle da je uprava ovog univerziteta to morala i službeno demantirati.
A Oxford? Tačno je da je Ramadan profesor savremenih islamskih studija na St Anthony’s Collegeu, no tu katedru finansira Fondacija Katar, koja u krajnjemu odlučuje ko će je zauzimati, i u tome nije presudna naučna izvrsnost.

Dalje: ima li Tarik Ramadan neko koherentno učenje koje bi se moglo analizirati?

Ima i nema. Bolje rečeno, on ima dva skupa ideja, jedan namijenjen zapadnoj publici a drugi namijenjen muslimanima. Mnoge teze koje iznosi u svojim spisima na francuskom sasvim su prihvatljive, no problem je što njegovi spisi na arapskom, a naročito audio-kasete koje cirkuliraju među muslimanskom publikom, kazuju nešto sasvim drugo. Naprimjer, evropskom uhu veoma prija Ramadanova preporuka muslimanima na Zapadu da poštuju zakone zemalja u kojima žive. No ta preporuka ima, na arapskom, i jedan dodatak koji veoma prija muslimanskom uhu: „…dok god ti zakoni nisu u suprotnosti s islamom“! Stoga dvije knjige o Ramadanovom liku i djelu napisane u proteklih 15 godina imaju slične naslove što variraju glavnu temu, Ramadanovu dvoličnost: tu je, najprije, Caroline Fourest i Brat Tarik.

Dvostruki jezik Tarika Ramadana (2004, 2. izd. 2010), a zatim Lucia Canovi i Dvostruki jezik. Tarik Ramadan danju, Tarik Ramadan noću (2017). Senegalski islamolog i univerzitetski profesor Bakary Sambe potvrđuje da se Ramadan „u Francuskoj hvali da je u potpunosti Evropljanin, dok u Africi upire prstom u Zapad kao izvor svih zala što pogađaju muslimane“. Konačno, Le Monde u jednom uvodniku iz novembra 2017. opisuje Tarika Ramadana kao „samozvanog ’islamologa’, vještog i medijski eksponiranog, koji na francuskom glumi sveca, a na arapskom poziva na bespoštednu borbu“.


Na pregledu kod doktora Tarika

Ramadanova intelektualna dvoličnost proteže se i na privatni život, i ta je činjenica utjecala da on, iz sasvim „neevropskih“ razloga, u nekoliko mjeseci izgubi podršku evropskih muslimanskih krugova. Naime, pritisnut dokazima, on je morao priznati da je održavao seksualne odnose s tužiteljicama, ali je tvrdio da se to događalo uz obostrani pristanak. Ako se to pokaže kao tačno, francusko pravosuđe odustat će od krivičnog gonjenja, jer preljub u Evropi nije krivično djelo. No za njegove evropske muslimanske sljedbenike, spremne da istragu zbog silovanja bez razmišljanja proglase političkim procesom, eventualno odbacivanje optužbi (dakle, pobjeda nad „zapadnim antimuslimanskim pravosuđem“!) značit će konačan pad njihovog idola, naizgled uzornog muslimana i oca porodice koji je vodio dvostruki život i koji je, da bi izbjegao veće zlo, u istrazi priznao brojne vanbračne veze, razvrat i nasilno seksualno ponašanje.

Da je Tarik Ramadan uhapšen u nekoj islamskoj zemlji uređenoj prema Programu Muslimanske braće iz 1936, i da je priznao to što je priznao, izdahnuo bi od posljedica višestrukog bičevanja („smatrati blud teškim zločinom koji se krivično kažnjava“!). Na svoju sreću, uhapšen je u Francuskoj (zemlji koju tako dobro poznaje Hafsa Kara-Mustafa, a i ostale perjanice nove islamske politologije), a u Francuskoj se sankcioniraju kršenja zakona, a ne ogrešenja o vjerski moral. I ništa tako dobro ne ilustrira aporije „evropskog islama“ kao šok evropskih muslimana nakon otkrića 776 pornografskih fotografija na Ramadanovim prenosnim računarima.

Ne radi se, nota bene, o dječjoj pornografiji (čije je posjedovanje kažnjivo), pa otkriće neće imati bogznakakvu težinu u istrazi. Normalan evropski refleks bio bi da se potvrdi da je riječ o nepovredivoj privatnoj sferi Tarika Ramadana, koji činom posjedovanja 776 pornografskih fotografija nije prekršio nijedan zakon! No evropski muslimani nisu evropski na taj način: mnogi od njih pristaju da poštuju zakone zemalja u kojima žive upravo prema preporuci Tarika Ramadana, naime samo ako ti zakoni nisu u suprotnosti s islamom.

A Ramadanovo ponašanje temeljno se protivi strogom islamskom moralu, pa je njegov ugled, nezavisno od njegovog (ne)kršenja zakona i eventualno oslobađajuće presude, nepovratno uništen, unatoč podršci koju će, siguran sam, nastaviti da dobiva u Kotlini kao „intelektualac koji ide ispred svoga vremena“.

I bilo bi neke poetske pravde u tome da ga francusko pravosuđe, koje je optuživao za pristranost, na kraju oslobodi, a da tačku na njegovu karijeru stave zagovornici islamskog morala, onoga morala koji je ovaj slatkorječivi licemjer cijeloga života propovijedao ali ga se nije pridržavao.

Tekst, iz građe za Um bosanske kritike, objavljen na portalu Tačno.net.