Od Evrope preko Irana do Sjeverne Koreje, svijet više nema smisla osim ukoliko sve svoje iluzije ne ostavite po strani.
Jedna od ironija savremenog američkog razmišljanja o vanjskoj politici je neobičan status koji u tom razmišljanju ima realizam. S jedne strane, teorija realizma je i dalje osnovni temelj na kojem se zasniva univerzitetsko izučavanje međunarodnih odnosa (zajedno s brojnim drugim pristupima), a zvaničnici iz institucija vlasti često tvrde da su njihovi potezi utemeljeni na nekoj vrsti “realističnog” pristupa. No, politički Washington u velikoj mjeri ostaje zona u kojoj ne obitava realizam, s tek nekoliko istinskih realista na utjecajnim pozicijama. Nadalje, realističke perspektive skoro da i nema ni kod najuvaženijih američkih učenjaka. Ova kolumna, kao ni pisanje Paula Pillara ili Jacoba Heilbrunna, čiji su tekstovi dosljedni u svojoj pronicljivosti, ne mogu nadomjestiti isključivanje realizma iz New York Timesa, Washington Posta ili Wall Street Journala.
Umjesto da se oslanjaju na realizam, republikanci jednako kao i demokrati na vanjsku politiku često gledaju kroz prizmu liberalnog idealizma. Umjesto da na svjetsku politiku gledaju kao na arenu u kojoj je sigurnost deficitarna, a velike sile primorane na međusobno nadmetanje, sviđalo se to njima ili ne, američki poznavatelji vanjske politike bez razmišljanja dijele svijet na vrle saveznike (obično su to demokratska društva) i zle neprijatelje (uvijek se radi o nekoj vrsti diktature) i pretpostavljaju da, kada stvari krenu kako ne treba, za to treba kriviti nekog zlog stranog lidera (Saddam Hussein, Ali Khamenei, Vladimir Putin, Muammar al-Qaddafi, itd.) koji je pohlepan, agresivan ili iracionalan. Kada se prijateljske zemlje protive nečemu što (kreposne) Sjedinjene Američke Države rade, američki lideri obično onda pretpostave da je to zato što kritičari jednostavno ne razumiju njihove plemenite ciljeve ili su ljubomorni na uspjeh Amerike.
Slažem se s tvrdnjama da Trumpov predsjednički mandat predstavlja poseban izazov za realiste. Nije jednostavno pomiriti Trumpov nekoherentan i krupnim greškama sklon pristup vanjskoj politici s idejom da države ostvaruju svoje nacionalne interese na jedan manje-više racionalan i strateški način. Trump se do sada pokazao u različitom svjetlu – pun samovolje, sujetan, neiskren, narcisoidan, neznalica, itd. — a pojmovi kao što su “racionalno” i “strateško” nisu termini koji padaju na pamet pri razmišljanju o njegovoj vanjskoj politici. Realizam također naglašava vanjske faktore, kao što su ravnoteža moći i geografija, a u drugi plan stavlja ulogu lidera kao pojedinca. No, Trumpov predsjednički mandat je očigledan i zabrinjavajući podsjetnik na štetu koju mogu prouzrokovati lideri kao pojedinci, posebno kada su uvjereni da su oni “jedino bitni.”
Bez obzira na ovakvo stanje, Trumpova nekompetentnost nije dovoljan razlog da se realizam potpuno ostavi po strani. Ako ništa drugo, realizam nam može pomoći da shvatimo kako se Trump može “izvući”, uprkos svim njegovim besmislicama: Amerika je još uvijek toliko moćna i sigurna zemlja da može povući dosta glupih poteza i za to snositi samo minimalne posljedice. Još važnije je da realizam ostaje izuzetno koristan vodič za mnoge stvari koje su se dogodile tokom prethodnih godina ili se trenutno dešavaju. A kao što nam Trump svake sedmice pokazuje, lideri koji ignoriraju takve pokazatelje neizbježno prave dosta glupih grešaka.
Ukratko, još uvijek je izuzetno korisno razmišljati kao realista. Dozvolite mi da objasnim zašto to mislim.
Realizam ima dugu istoriju i brojne varijante, ali njegova suština je utemeljena na nizu vrlo jednostavnih ideja. Kao što sam njegov naziv kaže, realizam nastoji objasniti svjetsku politiku onakvom kakva ona doista jeste, ne pokušavajući je opisati onakvom kakva bi trebala biti. Za realiste, moć je središnji faktor političkog života: iako i drugi faktori ponekad imaju izvjesnu ulogu, ključ za razumijevanje politike leži u fokusiranju na činjenicu ko ima moć i na koji način je koristi. Savršena ilustracija ove tvrdnje je zloglasno upozorenje koje su Atenjani uputili zarobljenim Melijancima: “Jaki rade što mogu, slabi trpe što moraju.” Ni Quentin Tarantino to ne bi bolje rekao.
Za realiste, države su ključni akteri u međunarodnom sistemu. Nema centralnog autoriteta koji može zaštititi države jedne od drugih, tako da se svaka država mora oslanjati na vlastite resurse i strategije kako bi preživjela. Sigurnost je vječiti problem — čak i za moćne države— a države obično dosta brinu o tome ko je jači ili slabiji i kakvi su trendovi moći. U takvom svijetu saradnja uopće nije nemoguća — u određenom trenutku saradnja s drugima zaista dobija osnovni značaj za preživljavanje — ali je ta saradnja uvijek, jednim svojim dijelom, krhka. Realisti smatraju da će države reagirati na prijetnje tako što će isprva pokušati prebaciti odgovornost na nekog drugog (tj. tražit će nekog drugog da rješava opasnost), a ukoliko u tome ne uspiju, pokušat će balansirati u odnosu na prijetnju tako što će tražiti saveznike ili jačati vlastite sposobnosti i kapacitete.
Realizam, naravno, nije jedini način promišljanja o međunarodnim odnosima jer imamo veliki broj alternativnih perspektiva i teorija koje nam mogu pomoći u razumijevanju različitih aspekata modernog svijeta. No, ukoliko razmišljate kao realista — bar djelomično — daleko lakše shvatate mnoge zbunjujuće aspekte međunarodne politike.
Ukoliko razmišljate kao realista, naprimjer, razumijet ćete zašto je uspon Kine stvar od kritičnog značaja i mogući izvor sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama (i drugim). U svijetu u kojem se države same moraju štititi, dvije najmoćnije države će oprezno jedna drugu držati na oku i međusobno se natjecati kako bi osigurale da ne zaostaju ili kako bi izbjegle opasnu poziciju u kojoj ih ta druga država može ugroziti. Čak i kada se izbjegne rat, vrlo je vjerovatno da će intenzivno nadmetanje u oblasti sigurnosti biti nastavljeno.
Uzgred, kada razmišljate kao realista lakše je shvatiti zašto je Kina napustila politiku “miroljubivog uspona” Denga Xiaopinga. Taj pristup je imao smisla kada je Kina bila slabija, a uspjela je prevariti veliki broj zapadnjaka koji su smatrali da se Kina može nagovoriti da bude odgovoran akter što krotko prihvata različite institucije i aranžmane koji su uspostavili drugi u vrijeme dok je Kina još uvijek bila slaba. No, realisti razumiju da će moćnija Kina u jednom trenutku željeti izmijeniti sve elemente koji nisu u njenom interesu, što je zvanični Peking i počeo raditi tokom proteklih nekoliko godina. Konačni zaključak: izuzetno je važno razmišljati kao realista, ukoliko želite razumjeti kinesko-američke odnose.
Ukoliko razmišljate kao realista, ne iznenađuje vas činjenica da su SAD uzastopno koristile vojnu silu u stranim zemljama tokom proteklih 25 godina, a posebno nakon 11. septembra. Zašto? Razlog je jednostavan: niko ih nije mogao u tome spriječiti. Amerikanci su također bili uvjereni da su, u smislu svoje globalne uloge, nezamjenjivi i da imaju pravo, odgovornost i mudrost da interveniraju širom svijeta. Međutim, uslov na osnovu kojeg se bar neko vrijeme činilo moguće realizirati ovu izuzetno samouvjerenu ambiciju bila je dominantna pozicija Amerike. Kao što je Kenneth Waltz upozorio još 1993.: “Možemo se nadati da će preokupiranost Amerike njenim unutrašnjim pitanjima rezultirati ne politikom izolacije, koja je sama po sebi postala nemoguća, nego suzdržanošću koja će drugim zemljama konačno dati šansu da same rješavaju vlastite probleme i same prave greške. Ali, ne bih se u to kladio.” Dobar realista kakav je bio, Waltz je shvatio da se “u multipolariziranom svijetu, velike sile lako odaju poroku nepažnje; u bipolariziranom svijetu, sklone su pretjeranim reakcijama; u jednopolariziranom svijetu, pretjerano se naprežu kako bi se uključile u što veći broj problema.”
A to je upravo ono što se desilo.