Zubčević: Svi vjerujemo dok se drugačije ne dokaže

Oslobođenje smo uvijek voljeli, i vjerovali u Oslobođenje, tužno je da Oslobođenje ne vjeruje u nas.

ilustracija: Albrecht Dürer

“U augustu 1943. povučen sam u selo Trnavu, kraj Bijeljine, zvali smo je ‘malom Moskvom’, kao član Agitpropa Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu (sekretar je bio Hasan Brkić). Divno smo živjeli u tom slikovitom selu, samo smo se jednolično hranili, tri puta pasulj na dan, za doručak, ručak i večeru! Poslije napada i upada u Bijeljinu, iz grada smo iznijeli štamparske tigl-mašine i sve što je potrebno za štampanje novina. Tada smo pokrenuli list Oslobođenje.” (Meša Selimović, Sjećanja)

Tako je počela sa radom znamenita novina, a završila je sedamdesetipet godina kasnije tako što "ne želi da vrijeđa osjećaje". Oslobodilo se, tako, Oslobođenje svojih slobodarskih tekovina II svjetskog rata, herojstva pod opsadom, svoje slavne prošlosti. 

Od opsade do prodaje i predaje

Pola vijeka nakon osnivanja moralo je Oslobođenje opet u zbijeg, ovaj put u podrum, ali novina nije prestala izlaziti. Sjećam se, jednom je pod Opsadom štampano na blijedom “pink” papiru, u prvi mah sam pomislio da je neki koncept, a ne manjak roto-papira. Novina godine u svijetu, a za nas svjetlo slobode! Povodom pedeset godina Oslobođenja, 16. septembra 1993. u znak solidarnosti, 82 lista su objavila specijalni prilog s odabranim tekstovima i zaglavljem Oslobođenja koji je tog dana štampan u preko 20 miliona primjeraka, na brojnim jezicima i alfabetima. 

Sjećam se upornog kupovanja Oslobođenja nakon rata sve dok se više nije imalo šta pročitati. Oslobođenje mi je izgledalo poput hrabrih saboraca koje bih nakon rata sretao. Još uvijek mladi ljudi ali oronuli i propali u miru, u samo nekoliko poslijeratnih godina, mnogo više nego u ratu. Ne znam šta je koga slomilo, i kada, ali je beskrajno tužno vidjeti neustrašivog mladića, predivnu osobu, kako nakon rata žica za heroin. Dok gledam to lice starca u očima na trenutak zasja iskreno duša, kao da samo ja još uvijek vidim da je to još uvijek on, mladić kojeg poznajem. Moj saborac se nije dugo patio, završio je "ovjeren" u nekom prljavom podrumu, sam, gladan, zaboravljen, nebitan. Niko više nije govorio o njegovoj hrabrosti, slavnoj herojskoj prošlosti, zapanjujućoj drskosti. Samo smo govorili da je umro, da ga više nema. Zapravo, nismo uopšte govorili. 

Kako umire jedna novina? Izgleda tako što počne brinuti samo o vjerskim i političkim osjećajima eventualnih čitalaca.

"Širk u ovom umetu je skriveniji od mravlje stope na crnoj stijeni u mrkloj noći."

Ništa ne vrijeđa religijske osjećaje kao smrtni grijeh. A širk je dati sebi za pravo i proglasiti nekoga Božijim poslanikom. Time si je, u konkretnom slučaju Sin Svoga Oca, pripisao Božije atribute (tobe jarabi). Samopridružio se (tobe jarabi) samom Bogu, a Tvorac Svih Svjetova "nema druga". 

Ali, eto, to nekako "nije važno" ali je važno, očito najvažnije, da se (ne)urednik brine o eventualnim osjećajima eventualnog čitaoca. Kao da to o čemu novinar piše ne postoji ukoliko tekst o tome nije objavljen. Uostalom, postoje i druga osjećanja a ne samo religijska, i sva su ipak samo osjećanja. A kako se ko osjeća i kako će se osjećati relativna je stvar. 

Međutim, ako kažemo da bi nešto moglo vrijeđati nečija religijska osjećanja, kažemo da ćemo bazirati naše uređivačke kriterije na dvojem - na pretpostavkama, i religijskim osjećajima. Kada govorimo o ovozemaljskim stvarima, a politika i političke kampanje su ovozemaljske stvari i pojave, pa su jedino korisni ovozemaljski aršini, tu smo bar u zoni konkretnog a ne mističnog, pa su činjenice, dokazi, uvidi, zaključci osnovni elementi u procesu uređivačkog, i daj Bože svakog drugog ovozemaljskog posla.

Moju rahmetli nanu ništa nije moglo poremetiti da ne padne na sedždu, posti, ibadeti. Mogao je pisati ko je šta htio i kako je htio ili htjela, to nanu apsolutno nije zanimalo, niti doticalo, samim tim šta god se oko nje dešavalo, nije ni teoretski moglo vrijeđati njena religijska osjećanja, osjećaje. A nevolje su ta osjećanja jačale, čineći nanu skromnijom i poniznijom, a ne agresivnijom. 

Ovdje se ne radi o religijskim osjećajima i ramazanu, već o osjećajima političara, a religijska osjećanja se opet koriste za manipulaciju, baš kao što to čini Sin Svoga Oca i njegov gost iz Turske. Zašto su njihovi osjećaji važniji od osjećaja novinara koji o njima eventualno piše? Naravno da je jasno u čemu je razlika, ali ako tu razliku potvrđuje i uredništvo svojim odlukama i svojom politikom, onda je samo sebe "ovjerilo", kao moj nesretni saborac, u onom prljavom podrumu. Saborca je porazio život, a urednika obesmislio interes.

Posve jasno, licemjerno je današnje uredništvo Oslobođenja! U najboljem slučaju na djelu je autocenzura, kao u Staljinovo vrijeme, po principu - bolje da se sam cenzurišem nego da me "oni" cenzurišu. Kada novinar vaga istinu ne da bi je tačno izmjerio već da bi svakom ugodio, odnosno nikom naškodio, tu se završava novinarska profesija, a počinje piskaranje za honorar ili platu, ili je na nedjelu nešto puno volšebnije.  

Sve je manje novinara koji zaslužuju poštovanje, a još je manje životnog prostora za takve novinare. Ili treba reći za prave novinare? Ali je zato partijskih biltendžija sve više, jer je partijskih biltena zamaskiranih u "medije" sve više. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati zaista slobodni mediji, mediji iza kojih ne stoji politka, političari, jeftini marketing ili marketinška agencija. Neki od naših najboljih novinara praktično uopšte ne rade kao novinari, već uglavnom životare na margini.

Novinara zapravo možemo bez većeg intelektualnog napora uporediti sa vjerskim službenikom. Dobar novinar je kao svetac, a loš i korumpiran novinar je kao pop/hodža pedofil. Poražavajuće je što ova analogija nije hiperbola. 

Rijetki su novinari sa integritetom, kontinuitetom, a još su rjeđi koji su pri tom još i lucidni, duhoviti, dobri pisci, časni i pošteni. U vrijeme kada svaki novi poraz, doživljavamo i kao još jedno razočarenje, stvari izgledaju gore nego što možda zaista jesu, a možda su i gore nego što izgledaju.  

Svi vjerujemo, dok se drugačije ne dokaže

Oslobođenje smo uvijek voljeli, i vjerovali u Oslobođenje, tužno je da Oslobođenje ne vjeruje u nas. Nema potrebe braniti Borisa Dežulovića, zna se on bolje sam braniti nego što ga bilo ko može braniti. Vjerovatno ga pojedine "odbrane" posljednjih dana podsjećaju na babu iz vica, u smislu - nemoj me molim te braniti! Ali svi moramo braniti pravo novinara na slobodu govora, odnosno slobodu pisanja. Naročito u slučaju dobrog novinara. Novinari nisu sveci, dobri novinari su profesionalci, časni i čestiti ljudi, to je dovoljno da nam se danas ponekad učine KAO da dolaze s neba, da ne kažemo KAO da nisu sa ovoga svijeta. Kao što znamo da su se mnogi izmigoljili iz septičke jame, KAO iz džehenema.

Naravno, nije u našoj ingerenciji da proglašavamo nekog svecem, ali bi nam sloboda morala biti sveta, iz jednostavnog razloga - bez te svetinje ništa nije sveto. Kao što je pisao Fjodor Mihajlovič - "ako nema Boga, sve je dozvoljeno"; u kakvom vremenu živimo, šta se radi, i kako se radi, čini se da danas zapravo niko ne vjeruje u Boga, jer je sve dozvoljeno, i proglašavanje poslanika (tobe jarabi), i svećenička pedofilija (kakva moralna nakaznost), i totalni, sveprisutni lopovluk, lopovluk kao mentalitet. Živimo u vremenu kada se zbog i u ime "svetinja" još uvijek odsijecaju glave, a ništa nije sveto. Muslimani ubijaju muslimane, katolici i protestanti se podjednako mrze, ali “nasuho”, usput mrze i muslimane, a hinduse, budiste i ostale preziru: Potrebna je samo odgovarajuća klima da se kultura religijske mržnje osovi na zadnje noge i pokaže svoju morbidnu fizionomiju. 

Evidentno, svako ima sveto pravo da čini šta hoće, koliko i kako hoće - sigurno i hoće, samo ako može. Tako i političar može da laže, i da opet laže, i opet. Da manipulira svakoga ko mu povjeruje a narod, sveden na glasače, najviše i najčešće. Zašto onda novinar nema pravo da piše o takvom političaru? Na kraju, nije isto ismijavati ljude koji manipuliraju religijskim osjećajima svih koji im vjeruju, i same religijske osjećaje. 

Sloboda, istina i pravda, danas su još samo ideali malobrojnih, i samo prazne parole većine. Sa svakim neobjavljenim tekstom čestitog novinara, zgasne još jedno svjetlo, umjesto da bljesne novo, još jedan feral se ugasi, luča koja ima samo jednu svrhu, da nam omogući da vidimo i sebe same i druge, da vidimo kamo i kako hodimo. Bauljamo kroz vlastitu istoriju kao slijepci, ne zbog sljepila, već zbog mraka.