"Moji su u Sarajevu 1400 godina. Sigurno ste čuli za naše prezime?"
Taj restoran je svega desetak metara od našeg ulaza, pa u njega odlazimo kako normalan svijet odlazi u vlastitu avliju. Umjesto stabala i grmova ruža gledamo parkirane automobile, ali kafu pijemo dugo. Pozdravljamo se klimanjem glave, riječi štedimo za strance, a bakšiš ostavljamo samo konobaru čiji naglasak otkriva da nije iz ovih krajeva.
– A vi ste Sarajlija? – pita me stara gospođa koja sjedi dva stola od mene i nožem otkida riblju glavu. Pokušavam svoj odgovor učiniti što kraćim, kako bih u miru nastavio piti kafu i čitati knjigu na čijoj se korici sada vidi otisak mog masnog palca. Iznenađena i oduševljena mojim odgovorom gospođa započinje monolog o ljepoti rijeke Une i o hrabrosti Krajišnika, a ja kukavički sklanjam pogled na telefon i javljam se nepostojećem sagovorniku, te tako bar na trenutak prekidam govor žene koja se ne plaši ni sitnih ribljih kostiju. Vješto ih odlaže na rub tanjira i nastavlja priču prebacujući se na svoju familiju.
– Moji su u Sarajevu 1400 godina. Sigurno ste čuli za naše prezime?
– Ne, žao mi je. Ja sam iz Bihaća, slabo poznajem…
– A gdje vi radite?
Objašnjavam znatiželjnoj komšinici da radim na Akademiji scenskih umjetnosti i onda me ona pita da li poznajem… pa počinje nabrajati poznate bosanskohercegovačke slikare i skulptore. Potvrdno klimam glavom, uz neko ime dodam riječ “površno”, a za neke čak i naglasim koliko dugo ih nisam vidio. Gospođa je sretna, pred njenim očima, zahvaljujući mojoj sitnoj laži, otkrivaju se najljepša platna, boje se razlijevaju preko konjskih sapi, ženskih marama i niz duboke bore na licima seljaka. Potom mi gospođa opisuje ulicu u kojoj je odrasla, prisjeća se školskih dana i sankanja u centru grada. Krompir u njenom tanjiru, uz pomoć drhtave viljuške, imitira tačan zvuk bljuzge na cipelama šetača sa kraja pedesetih godina prošlog vijeka. U tom trenutku gospođa pogleda u knjigu na mome stolu.
– Hoćete li mi je posuditi kad pročitate?
– Naravno… mislim, tek sam počeo…
– Pozvonit ću na vaša vrata… Vi ste ono na drugom?
– Da.
– Baš bi mi bilo drago da…
– Imate i biblioteku, odmah tu, preko ulice…
– Znam. Odem tamo… čitam, ali ne daju da iznosim knjige.
– Kako? Pa, biblioteka…
– Penzioneri ne mogu. Boje se da ćemo umrijeti… i nećemo vratiti knjigu.
Pričamo još malo. Kaže mi da se plaši samo pasa i rata. Obećavam joj da ću joj pomoći da se riješi jednog straha, za drugi preporučujem… da nabavi psa. Ili bar mačku. Ona se smije. I ja se smijem. I konobar. Avlija se osvijetli…
Poslije šetam po tržnom centru. Kupujem šljive, naranče, integralni hljeb, đumbir i hranu za psa. Onda sjedam u stolicu za masažu, knjigu držim na krilu, kao dijete. Tri žene u crnim haljinama, pokrivenog lica, ulaze u prodavnicu odjeće. Pratim ih pogledom, stolica mi bezobrazno drsko dodiruje stražnjicu, prelazi na donji dio kičme… Žene zastaju kraj šarenih haljina, a jedna od njih prstima ispituje komad odjeće po kojem, čini mi se sa ove udaljenosti, rastu orhideje. U glavi mi se, valjda prouzrokovano masažom vrata i pojačanim dotokom krvi, razvija zlobna misao o besmislenosti njihova divljenja pred zauvijek zabranjenim tkaninama. Desetak minuta kasnije, dok posmatram knjige u izlogu i polako čitam naslove i imena pisaca, sa radošću otkrivam da su naša divljenja i želje od iste vrste.