Imširević: Strahinja Zubac, priča o gromovima i ljudima

Skica za portret.

Strahinja Zubac, u sredini

Strahinja Zubac rođen je 9. marta 1890., stotinu i jednu godinu prije no što će u selu Ivanica, par kilometara udaljenom od Dubrovnika,  hrvatski vojnici ubiti devet Srba rođenih u Trebinju. Jedan od njih prezivao se Zubac i, ako je vjerovati usmenom predanju, daleki je rođak čovjeka kojem je posvećena ova priča. Grobovi su im udaljeni par stotina kilometara, ali im se sudbine dodiruju, leže jedna uz drugu.

Strahinja Zubac napustio je Trebinje u prvoj deceniji XX vijeka te nekoliko mjeseci putuje Evropom, a na njegov smjer kretanja uglavnom utiču žene. Poneke prati, ali je mnogo više onih od kojih bježi, u suprotnom pravcu. Do svoje dvadeset i druge godine iza sebe već ima dva neuspjela braka i jednu uspješno završenu školu – Akademie für Musik und darstellende Kunst u Beču.

Usavršava svoje pjevanje, školuje glas, te ubrzo nastupa u operama postavljenim na scenama Beča i Pariza. Kritika ga prvi put primjećuje u Wagnerovoj operi „Lohengrin“, a dirigent Henri Benjamin Rabaud mu u to vrijeme, kaže legenda, daje nadimak – Gromovnik. Koristi, naravno, njemačku riječ, ali je Strahinja u svojim pismima ocu prevodi, ne skrivajući ponos, ali i podsmijeh koji je u rodnoj mu Hercegovini, pored udarca kamena o kamen, bio „prvi zvuk kojeg se sjeća“.

Ipak, i najzlobniji zemljaci ućute bar na trenutak pred sljedećom čudesnom činjenicom; naredna opera u kojoj je Strahinja Zubac briljirao bila je „Das Rheingold“, iz tetralogije „Prsten Nibelunga“, a u kojoj mladić iz Trebinja dobija ulogu Donnera, boga gromovnika. Nadimak je prethodio ulozi baš kao što munja prethodi grmljavini.

Ne postoji sačuvan zvučni zapis glasa Strahinje Zubca; opisi njegova pjevanja, koje nalazimo u tadašnjoj štampi, znače nam koliko i vremenska prognoza za gradove u kojima nikada nećemo biti, ali o kojima sanjamo. Možda i jedini opipljiv trag njegova postojanja jeste drvena šahovska tabla kupljena u Istanbulu, a koja se danas nalazi u Muzeju Hercegovine u Trebinju. Sa unutrašnje strane su ugravirani inicijali našeg junaka, a uz eksponat je, svojevremeno, stajao i kratki tekst u kojem je opisana „šahovska biografija operskog pjevača“, kao i zanimljiva priča o nedostajućoj figuri – bijelom konju kojeg je Strahinja Zubac poklonio izvjesnoj Anki.

Ne znamo od koje je vrste bila njegova ljubav prema Anki, ali ljubav prema šahu nikako ne možemo opisati kao površnu i amatersku. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je u pitanju bila ozbiljna i neizlječiva opsesija. Dijagnozu potvrđuju brojna učešća na šahovskim turnirima, ali i uspjesi koje je tamo postizao. Godine 1910., tek što je stigao iz Hercegovine, upisan je kao jedan od učesnika Šahovskog turnira u Hamburgu, a u narednom periodu odigrao je partije protiv Friedricha Kohnleina, te Akibe Kiwelowicza Rubinsteina i Emanuela Laskera. Poljak Akiba smatran je jednim od najvećih šahista koji nikada nije postao svjetski prvak, a njemački šahist, Lasker, titulu je držao 27 godina, od 1894. do 1921. godine. Protiv Strahinje je igrao oktobra 1914. i remizirao nakon dvadeset i dva poteza.

Negdje u to vrijeme, u Parizu, upoznaje se sa Inayatom Khanom, osnivačem Zapadnjačkog sufijskog reda, karizmatičnim čovjekom sa kojim provodi sate u razgovorima o vjeri, ljepoti i muzici. Od njega saznaje više o dhrupadu, indijskoj muzičkoj formi, te često zajedno muziciraju.

Inayat Khan

Strahinja boravi mjesecima u domu Inayata Khana i njegove žene Ore Ray Baker, a zlobnici ga nerijetko nazivaju njihovim petim djetetom. Prestaje nastupati u pozorištima te sve više biva opčinjen učenjem svog novog, i čini se, jedinog prijatelja. Vođen dubokom znatiželjom, ali i nagomilanim strahovima koji preplavljuju Evropu njegova vremena, proučava eneagram, „tipologiju koja opisuje devet različitih karaktera“.

(Eneagram je predstavljen u obliku kružnice, a na obodu ima raspoređeno devet tačaka. Svaki od brojeva eneagrama upućuje na određeno stanje energije, a linije spajanja ukazuju na dinamiku između specifičnih tačaka energije.)

Značenje i primjenu eneagrama teško je opisati, iskustva su decenijama prenošena usmenim predanjem, a Strahinja Zubac je, stoji u biografiji Emanuela Laskera, stečeno znanje koristio u svojim šahovskim partijama.

„Prestao je uživati u šahu, jer je, siguran sam, čitao misli svojih protivnika. Najbolji među nama su bili u stanju predvidjeti nekoliko poteza unaprijed, Zubac je mogao vidjeti i sljedeću partiju. Mrzio sam tog čovjeka, i on je to znao, ali je bio najljubaznije i najsmirenije stvorenje koje sam sreo u svom životu.“

Inayat Khan se 1926. godine vraća u Indiju i ubrzo, nakon kraće bolesti, umire u Delhiju. Na tom mjestu, u životopisu Strahinje Zubca je praznina široka deset godina, crna rupa koja je progutala događaje čija nam zamišljanja izazivaju vrtoglavicu.

Vir istorije ga izbacuje na neočekivanom mjestu, u Španiji zahvaćenoj građanskim ratom. Na prvi pogled se čini da uloga borca nikako ne ide uz likove koje je tumačio do tog trenutka, ali prepustimo li se pričama i učenjima u koje je sam vjerovao, shvatićemo da je to bilo jedino mjesto na svijetu gdje se u tom trenutku trebao i mogao naći.

Istoričari ga pronalaze kako stoji rame uz rame sa jugoslovenskim komunistima Vladimirom Ćopićem i Blagojem Parovićem, a nepouzdani i ne baš dobronamjerni svjedoci, prepoznaju ga i na onoj poznatoj fotografiji na kojoj je, navodno, Josip Broz Tito uhvaćen u trenutku tuširanja, dok mu pozadina blješti kao bijela zastava podignuta na predaju. U tekstovima koji će se pojaviti decenijama kasnije, i Tito i Strahinja biće osumnjičeni za „likvidaciju trockista“, ali brojni neprijatelji, čiji je broj danas veći nego ikad, neće biti u stanju dokazati čak ni njihov boravak u Španiji.

Josip Broz Tito i Strahinja Zubac u Španiji 1936.

Strahinja Zubac, operski pjevač, šahista, mislilac, borac, ubijen je 1956. godine u Grčkoj. U njega je, u hotelskoj sobi, pucao član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta Mile Rukavina, čovjek rođen u Gospiću. Ubica je uspio pobjeći sa lica mjesta i napustiti Atinu. Strahinja Zubac je sahranjen dva dana kasnije, na takozvanom Prvom groblju, nedaleko od Zeusovog hrama, a na nadgrobnoj ploči, pored ispisanog imena, godine rođenja i smrti, uklesano je i krilato sufijsko srce. Vandali su nekoliko puta rušili spomenik, ali je uvijek obnavljan i vraćan u prvobitno stanje.

Na dan ukopa, 26. avgusta 1956. godine, bečki „Arbeiter-Zeitung“ objavio je prigodni kratki tekst, a zanimljivo je da se autor prisjetio i priče o svetom Iliji Gromovniku, za kojeg je Sveta Stolica, na taj isti dan, davne 1752., odobrila zahtjev da bude slavljen kao zaštitnik bosanskog kraljevstva.

Godine 1968., u Minhenu, u redakciju časopisa „Hrvatska sloboda“ ušlo je devet udbinih pripadnika i iz automatskog naoružanja ispucalo više od stotinu metaka. Ubili su trojicu ljudi, a jedan od njih, onaj sa papirima i naočalima u krvavoj ruci, bio je Mile Rukavina.

Priča na ovom mjestu završava, ali i počinje. Strahinja Zubac predvidio je i ovaj potez. Kraljevstvo za bijelog skakača!

 

NOMAD - Almir IMŠIREVIĆ: Skice za portret 
Enes Husaković Enki, molitva na mezaru Emira Kusturice
Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci
Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)

Omer Ademović - jedan kralj, jedan bog i jedan besmrtnik
Emina Grabowska, kad je jesen rekla ne
Nikola Zgonjanin, u nekoj zemlji seljaka
Sead Kapetanović, Viking na sedždi
Julijana Pašić, Banja Lu(t)ka na koncu
Azmir Mekanić, čovjek sa koferom
Sulejman Jalandžija