Marčetić: "Stanovanje za sve"

Inicijativa želi regulirati evropska pravila vezana uz mogućnost izgradnje javnih stanova uz regulaciju kratkoročnog najma.

Neposredan povod razgovoru s arhitekticom Ivom Marčetić iz organizacije Pravo na grad dala nam je peticija na čije potpisivanje organizacije civilnog društva pozivaju građane.

Što je to Evropska građanska inicijativa ‘Stanovanje za sve’? Tko ju je pokrenuo i tko sve u njoj sudjeluje? Što se tu potpisuje?

Evropska građanska inicijativa je demokratska forma na razini Evropske unije, nešto najsličnije referendumu na razini EU-a. Njena forma je jasno propisana i radi se o tome da se direktno utječe na neke odluke tako što će se oformiti inicijativa, osmisliti zahtjevi koji se kreću unutar pravnih normi EU-a. U godinu dana treba sakupiti milijun potpisa iz najmanje sedam zemalja. Nova inicijativa na tragu je drugih, već uspješno provedenih u prošlosti, poput one koja se protivila privatizaciji voda. Inicijativa ‘Stanovanje za sve’ želi regulirati evropska pravila vezana uz mogućnost izgradnje javnih stanova i uz regulaciju kratkoročnog najma, onlajn servisa kao što su Airbnb i Booking, koji uvelike utječu na cijenu stanovanja u gradovima.


Širok pojam beskućništva

Postoje primjeri evropskih gradova, jedan je Beč, u kojima je razvijena gradnja javnih stanova, drugdje se iz otpora rodio utjecaj na javne politike stanovanja, nastali su pokreti stambenih zadruga i slično. U nas država u izgradnji stanova sudjeluje sa samo dva posto. Pa i kada su ostvarivani projekti državno poticane stanogradnje, to nije bilo izvedeno na dobar način?

Da, i ovu inicijativu je pokrenuo grad Beč, u suradnji s aktivistima iz još trinaest evropskih zemalja. Inicijativu koordinira Karin Zauner-Lohmeyer iz bečke Agencije za stanovanje (Wiener Wohnen), a njen zamjenik je predstavnik španjolskog pokreta La PAH, Santi Mas de Xaxas. Imamo dakle kombinaciju institucionalne i aktivističke inicijative odozdo. Iako je u gradu Beču 60 posto stambenih jedinica javno i neprofitno upravljano – to su stambene jedinice u kojima je renta na neki način subvencionirana – grad smatra da ni to nije dovoljno da bi se ostvarila sigurnost stanovanja. Kada tu situaciju usporedimo s našom ili sa onom u Španjolskoj, koja joj je slična, vidimo da konkretno u Zagrebu imamo 2,5 posto javno upravljanih stambenih jedinica, kojima upravlja grad i koje iznajmljuje. Ono što je bila politika poput poticane stanogradnje (POS), zapravo se nije baziralo na održivoj stambenoj politici – da te nekretnine ostanu u nekom tipu javnog vlasništva, izvan tržišta – već na subvencioniranim stambenim kreditima. Država je prodavala te stanove, istina po nešto nižim cijenama od tržišnih. No kada su oni jednom prodani, svi postaju privatno vlasništvo i isto tako mogu biti na tržištu kao i bilo koji drugi stan. Nakon početka nove krize data je opcija da se ti stanovi mogu davati u najam, s obzirom na to da se nisu mogli ni prodati. Tako nastaje Bandićev program javno-najamnih stanova u Sopnici Jelkovcu i sad u Podbrežju. On je reakcija na to da ljudi nisu mogli kupiti stanove, no postavljen je na krive noge. Ti programi često sadrže mogućnost da oni koji unajmljuju te stanove njih mogu i otkupiti. U nas se sigurnost doma i stambena politika baziraju isključivo na vlasništvu, a ne na nekom tipu javno upravljane imovine, društvenog ugovora, gdje bi se vidjela društvena briga. Stanovi koji su građeni putem programa POS-a su otkupljeni i onda su iznajmljivani u gradovima na obali, kao turistički smještaj. Svi ti modeli pretpostavljaju da se velika količina javnog novca prebacuje kroz subvencionirane kredite iz lokalnih proračuna u banke. Takva politika pretpostavlja kupca koji ima mogućnost dizanja kredita, pa ti programi nisu napravljeni za širi sloj stanovnika.

Za kakve politike stanovanja se onda zalažete i putem ove peticije i u svom aktivizmu? Što treba učiniti kratkoročno, vatrogasno, a što na dulji rok, planski?

Peticija ‘Stanovanje za sve’ ima ambiciju utjecati na način kako se EU svojom fiskalnom politikom odnosi prema stanogradnji i prema stanovanju općenito. EU se ne bavi konkretno stambenim politikama, nego uvjetima pod kojima se javne investicije mogu provoditi, odnosno regulacijom određenih aktera na tržištu. Ova inicijativa dugoročno zagovara da se npr. pitanje deficita, definirano Mastriškim ugovorima, promijeni. Propisan je dozvoljeni deficit, no neke investicije ne bi trebale ulaziti u izračun za penaliziranje. Peticija traži da javno stanovanje bude izuzeto iz proračuna javnog deficita, kojim se penaliziraju države članice. Na takve politike EU može utjecati i onda zagovarači proizvodnje više javnih stanova imaju dobar argument da državi opravdanje ne može biti fiskalni okvir EU-a. Što se tiče vatrogasnih mjera, stambene politike nisu ingerencija samo pojedinačnih država, nego su najčešće vezane uz lokalni nivo. Jedna je od stvari na koju ova peticija ne može direktno utjecati, ali se može probuditi svijest, ta da u Hrvatskoj nemamo gotovo nikakvu zaštitu najmoprimaca na tržištu. Podstanari kod nas imaju jako suženu razinu prava, definiranu Zakonom o najmu još iz 1996. Nedostatan zakonodavni okvir prati potpuni nedostatak kontrole iznajmljivanja, uvjeta u kojima ljudi žive u tim situacijama. Pored toga, imamo užasnu poreznu politiku što se tiče kratkoročnog najma, odnosno iznajmljivanja u turizmu. Sada vidimo i u Zagrebu, a već je niz godina tako na obali, da stambene jedinice u velikom broju postaju turističke, pa se tako skidaju s tržišta stanovanja. Nedavne izmjene Zakona o porezu na dohodak definirale su i paušalni porez za iznajmljivanje po krevetu u turizmu. U Zagrebu ili Splitu za jedan krevet godišnje platite 300 kuna, a zaradite tisuće eura. U nas je turizam djelatnost na koju se gotovo ne plaća porez, a ne misli se ni o tome da se povećanjem broja turističkih jedinica smanjuje broj stambenih. Cijene najma tako rastu godišnje i više od deset posto. Prosječna najamnina zadnje dvije godine u Zagrebu je porasla za 50 eura, a da pritom dohodak ne raste.

Kritički arhitekti bavili su se fenomenom turistifikacije Zagreba. Sada je aktualan slučaj kina Europa, no takvih primjera je na području institucija u kulturi i nevladinih organizacija, gdje je grad jedan od osnivača, puno. Ili ih se tjera iz nekog prostora, kao atelijer Toše Dapca, ili nemaju uredno produžene ugovore s gradom, kao Galerija Nova itd.

Urbana revitalizacija dugo je poznata kao mehanizam tzv. gentrifikacije. Pod izgovorom poboljšanja uvjeta i standarda u nekom dijelu grada zapravo se mijenja njegova socijalna struktura. Ovakve promjene u Zagrebu predvodi grad, odnosno gradonačelnik, koristeći najčešće one nekretnine koje su u vlasništvu ili suvlasništvu grada. Time se želi utjecati na povećanje ‘atraktivnosti’ nekih lokacija, posebice u Donjem gradu, npr. za izgradnju hotela. Još bitnije je da se mijenja generalni urbanistički plan, smanjivanjem namjena prostora za društvene i kulturne sadržaje i povećavanjem turističkih namjena. To je istraživao Odred protiv gentrifikacije, grupa koju čine Dafne Berc, Bojan Mucko i Dino Belamarić. Posebno su istražili Trg žrtava fašizma i potez tzv. Pješačkog centra izvrsnosti. U svijetu su to već viđeni postupci, kada se javni prostor ‘čisti’ od onih korisnika koji se ne uklapaju u ‘lijepu sliku s razglednice’, nešto što se može komercijalizirati i iskoristiti za turistički sadržaj. Donji grad rapidno gubi stanovnike, a to smo već gledali u Dubrovniku ili Zadru. A beskućništvo je puno širi pojam od spavanja na ulici, beskućnik ste praktički i kada ste u nekom jako prekarnom stambenom statusu, nemate sigurnost doma, mjesta gdje možete dugo biti.

Borba Udruge Franak

Kako mladi danas uopće ulaze u problematiku stanovanja? Koji su najčešći načini na koje rješavaju stambeno pitanje?

To su nedavno obrađivali Petra Rodik, Teo Matković i Mislav Žitko u svom radu o stambenim karijerama. Najčešći put je od roditeljskog doma preko najma do kredita ili useljavanja u stan supružnika. Mladi su najveća grupacija koja koristi stanove u najmu na tržištu. U različitim državama postoje različiti tipovi kulturnih obrazaca u tom spektru. U nas je, što pokazuje i spomenuto istraživanje, i u periodu Jugoslavije i u sadašnjem periodu dominantan neki tip obiteljske strategije rješavanja stambenog pitanja, bila to izgradnja dodatnog kata kuće ili kupnja stana mladima obiteljskom ušteđevinom. U obiteljsku strategiju spada i ono što nije toliko česta praksa na evropskom sjeveru i u centru, da se mladi ljudi vraćaju roditeljima kada ne mogu više sebi osigurati dom. Statistike pokazuju da na nivou Evrope od 1990. opada broj mladih koji nakon najma ulaze u kredit. Stanovi postaju sve skuplji i većina mladih nije u mogućnosti da si priušti taj tip rizika s kreditom. Mladi su sve duže kod roditelja ili žive u najmu i u jako nesigurnim uvjetima. U Hrvatskoj 70 do 80 posto ljudi između 18. i 34. godine živi u roditeljskom domu. To je jedan poražavajući podatak, koji govori da cijela jedna generacija nije u mogućnosti da se emancipira. Mediji to prenose kao informaciju kako mladi u Hrvatskoj vole jesti kod mame i živjeti u sigurnom roditeljskom domu, svodeći sve na neki afekt, a ne na to da ljudi predominantno nemaju izbora.

Koliko možemo očekivati da se u nas razvije svijest o stanovanju kao ljudskom pravu, za razliku od one o nekretnini kao robi? Uostalom, mi nismo bez sjećanja na iskustvo društvenog stanovanja u socijalizmu?

Otkup stanova u tzv. tranziciji i sve ono što se desilo nakon toga govori da je time puno ljudi dobilo vlasništvo nad svojim stanom i sigurnost doma. Tako da možemo reći kako je to bila užasna politika, ali i biti zadovoljni što se tako desilo, da je vlasništvo pripalo predominantno stanarima, a ne firmama ili javnim upravama koje bi špekulirale stambenim fondom. Stanovi iz socijalizma koji su otkupljeni odgodili su najveći udar stambene krize. Zato ona tek zadnjih nekoliko godina dolazi na red. Istraživanje Petre Rodik za Udrugu Franak pokazuje da je generacija koja je nastradala od toksičkih kredita ona ista koja nije imala pristup programima stambenog zbrinjavanja u socijalizmu, a bila je u generacijskom pomaku u odnosu na one mlađe generacije koje sada nasljeđuju bakin stan iz socijalizma. Statistika pokazuje da kod nas 90 posto kućanstava živi u svom privatnom vlasništvu, ali se tu statistiku ne uspoređuje s brojem osoba u jednom kućanstvu. Tada bi se vidjelo da je preko 40 posto tih kućanstava prenapučeno. Multigeneracijski domovi nisu novost, s obzirom na vrijeme Jugoslavije, ali to upućuje na problem da mjerenjem samo vlasništva nećemo steći uvid u stvarne razmjere stambenih potreba. Postavši periferijom EU-a države poput Hrvatske prodale su naše pravo na dom tako što se potiču politike putem kojih smo primorani da se ekstremno zadužujemo kako bismo uopće mogli imati dom. Osuđeni smo na tržište stanovanja bez alternative. Nemamo modela zadružnog stanovanja, neprofitnih inicijativa, nema regulacije tržišta najma itd. Mi smo potpuno prepušteni apetitima tržišta i banaka. Pritom su u nas kamate na kredite nekoliko poena veće no što je to slučaj u zemljama evropskog centra. Naši domovi su sredstvo za potkusurivanje jer se veliki viškovi vrijednosti kroz kreditno zaduživanje izvlače iz naših stanova i kuća. Koliko će se razumjeti da stan nije isto što i vlasništvo, da je dom cjeloživotna potreba, neodvojiva od života, to je pitanje. Iskustvo sve većeg broja ljudi upućuje na tu razinu shvaćanja. Borbe poput onih Udruge Franak pokazale su i u nas da ljudi više ne mogu stajati mirno i pasivno prihvaćati situaciju. Velika stvar koju čine pokreti nastali nakon izbijanja krize je da skidaju teret krivice s dužnika i stavljaju ga na banke. Tržište ne može biti jedini odgovor na stambeno pitanje, jer je stan kao dom cjeloživotna potreba, neodvojiva od života i ne može biti predmetom kratkoročnog profita. Takav profit ne poštuje život, njega život ne zanima, a mi ne možemo kroz profit rješavati probleme kao što je zrak koji udišemo.

Tekst je preuzet sa portala Novosti.