"Rijetko ćete u jednoj kulturi pronaći ideju koja je potpuno nepoznata u nekoj drugoj kulturi."
Ponekad zaboravljamo kako smo čudni – mi koji smo dio zapadnog, obrazovanog, industrijaliziranog, bogatog i demokratskog (čudnog) svijeta.
Više od tri četvrtine svjetske populacije živi u Aziji i Africi, a preko 70% preživljava s dnevnim budžetom od 10 dolara (9 eura), pa i manje. Postoji svijet koji je ne samo izvan dometa našeg eha koji neprekidno širimo putem društvenih medija, nego i izvan tradicionalnih ograničenja državnog, evropskog i zapadnjačkog diskursa.
Filozof i pisac Julian Baggini nas želi podsjetiti na ove činjenice u svojoj najnovijoj knjizi – Kako razmišlja svijet: Globalna povijest filozofije (Granta). Iako je globalizacija rezultirala intenzivnijim protokom dobara i ljudi, malo toga se desilo u smislu prekograničnog protoka ideja.
“To je prokletstvo današnje plitkosti globalizacije. Danas daleko više znamo o svjetskim kulinarskim specijalitetima nego o svjetskoj filozofiji. Ljudi bolje znaju šta je indijska korma nego šta je istinsko značenje karme”, kaže Baggini.
Tvrdeći da “posuđivanje stranih ideja može produbiti i proširiti naš način razmišljanja”, Baggini navodi primjer ubuntua – južnoafrički koncept međusobne ovisnosti svih pripadnike neke zajednice.
Ubuntu “je vrlo izazovan koncept za zapadni način razmišljanja koji je definirao prava i vladavinu prava kao svoje društvene svetinje. Ali, ubuntu nas može dosta toga naučiti.”
“Prije svega, taj koncept nam objašnjava zašto prilagođavanje pravila koja često imamo u Africi nije svođenje na puku korupciju. Bar ponekad se radi o prilagođavanju koje je zasnovano na opredjeljenju da se ispoštuje jedan dubokomoralni princip i na namjeri da ne dozvolimo da nefleksibilnost pravila bude prepreka pronalaženju pravednog i mirnog rješenja za neki problem.
“Drugo, karakteristika društava u kojima je ubuntu postoji kao koncept je da se važne odluke donose, u idealnom slučaju, konsenzusom… Demokratija po svojoj prirodi također zahtijeva nešto što je slično duhu ubuntu koncepta, ili postoji opasnost da završi kao neko takmičenje gdje pobjednik osvaja sve i gdje mišljenje većine poništava preferencije manjine.”
“Ovdje ne završavaju lekcije koje možemo naučiti iz ovih nezapadnjačkih filozofija”, kaže Baggini.
Kažete da jedna od prednosti globalnijeg gledanja na filozofiju leži u činjenici da nas takvo gledanje primorava da “vidimo šta je to neobično u stvarima koje mi prečesto uzimamo zdravo za gotovo”. Možete li navesti neki primjer?
Baggini: Uzmite naprimjer nepristrasnost, koja se ogleda u Benthamovoj izreci ‘računamo da svako vrijedi kao pojedinac – kao jedna osoba, niko ne vrijedi više od toga’. Možda se čini očiglednim da ova izreka određuje šta je u našem društvu moralno. No, u mnogim dijelovima svijeta, ideja da svakoga tretiramo na isti način bi izgledala apsurdno.
U konfucijanizmu, moralna odgovornost očeva i sinova, supružnika – muškarca i žene, vladara i podanika je različita. Jedan od vodećih poznavalaca kineske filozofije Roger Ames konfucijanizam opisuje kao “etiku uloga” jer tvrdi da se obaveze različitih pripadnika društva razlikuju u zavisnosti od uloge koju oni imaju u društvu. Ovaj društveni pristup se primjenjuje u većini zemalja.
Kada poredite različite globalne filozofije, daleko je važnije primijetiti razlike nego ih pretjerano naglašavati. Rijetko ćete u jednoj kulturi pronaći ideju koja je potpuno nepoznata u nekoj drugoj kulturi. Razlika je obično u tome koliko se neka ideja naglašava u različitim društvima. Kao što stručnjak za japansko društvo Tom Kasulis kaže: ‘Nešto što je u nekoj kulturi u prvom planu može biti sporedna stvar u nekoj drugoj kulturi.’
Kada vidimo kako konfucijanizam naglašava etiku uloga, primjećujemo koliko mi pokušavamo da u svemu osiguramo nepristrasnost, a istovremeno postajemo svjesni da nije uvijek sasvim jasno šta potpuna nepristrasnost znači u nekom slučaju. U praksi, ljudi vjeruju da bi njihov odnos prema članovima porodice trebao biti drugačiji od načina na koji se odnose prema strancima. Mnogi također smatraju da imaju veću obavezu prema pripadnicima njihovog naroda nego prema nekim drugim narodima.
Moglo bi se čak tvrditi da su novije političke bitke oko imigracije počele upravo zbog toga što vlasti zaboravljaju ovu činjenicu i pokušavaju kreirati sistem utemeljen na idealiziranim univerzalnim vrijednostima koje se zasnivaju na većoj nepristrasnosti nego što je nivo nepristrasnosti koji su obični ljudi spremni prihvatiti.
Postoji li ispravan i pogrešan način u odnosu prema drugačijim uvjerenjima?
Baggini: Ukoliko želimo globalizaciju ideja, moramo izbjeći najveću grešku koju je globalizacija do sada napravila. Bolje povezan svijet je trebao biti svijet u kojem ima više raznolikosti, u kojem se pripadnici različitih naroda i različitih kultura tretiraju kao ravnopravni.
Slobodan protok ideja bi trebao biti snaga koja će voditi ka raznovrsnosti, a ne ka hegemoniji. U praksi, proces globalizacije je prečesto proces koji vodi ka westernizaciji, McDonalds na Crvenom trgu, Starbucksu na aveniji Champs-Élysées i skoro sveprisutna Coca-Cola. Ono malo globalizacije koju smo imali kada je u pitanju protok ideja slijedilo je isti ovaj obrazac. Zapadne ideje se više izučavaju na univerzitetima u Indiji, Kini i Japanu nego što se azijske ideje proučavaju u Evropi i zemljama Sjeverne Amerike.
No, jesu li razlike u mišljenju zaista tako ogromne? Zar ne postoji rizik da ćete promovirajući raznolikost isključivo da bi se ona promovirala i bez nekog drugog cilja doprinijeti većoj relativizaciji koja se na taj način uvodi na mala vrata?
Baggini: Ja sigurno ne promoviram raznolikost samo da bih nešto promovirao. Trebate razlikovati pluralizam od relavitiziranja. Relativiziranje se okreće ka tendenciji da ‘sve prolazi’, a to ne može biti ispravno.
Pluralizam je gledište da iako ima zaista pogrešnih načina da se živi, broj mogućih pozitivnih načina da živite jedan ispunjen život i gradite društvo zasnovano na pravim vrijednostima je daleko veći.
Moja knjiga pisana je više u ovom pluralističkom duhu, a ne u duhu relativiziranja. Iako pokušavam biti što otvorenijih pogleda na svijet, ne bojim se kritizirati neke ideje koje su dio nekih drugih tradicija, uključujući i ideje koje su dio tradicije kojoj ja pripadam. Mislim da je zanimljivo kako ljudi obično nemaju ovu simetričnost kada je u pitanju skepticizam. Ili ne uzimaju u obzir vrijednosti drugih kultura i brane samo svoje vrijednosti, ili su uvjereni da nikada ne trebamo kritizirati druge kulture, dok su vrlo spremni kritizirati kulturu iz koje oni potiču.
Debate između različitih vjerskih i filozofskih tradicija mogu ponekad biti vrlo neugodne. Ukoliko smatrate da su nečija uvjerenja smiješna, zla ili neopravdana, trebate li im se direktno usprotiviti ili trebate nastojati da ih uvjerite u ispravnost vaših vlastitih uvjerenja?
Baggini: To u velikoj mjeri zavisi od toga koliko su štetna ta pogrešna uvjerenja. Ukoliko neko vjeruje da je Elvis živ i da je na Mjesecu, možete ga nježno pokušati razuvjeriti. Ali, ako neko misli da je u redu ljudima koje smatraju nevjernicima odsijecati glave, razuvjeravanje argumentima može biti nemoguće a u nekim slučajevima se čak mora pribjeći i nasilju.
Općenito gledano, nemamo posebno veliku šansu da promijenimo nečije mišljenje ukoliko na ispravan način ne razumijemo šta je to u što oni vjeruju i zašto u to vjeruju. Ako ih samo odbacite kao lude ili glupe, postoji velika šansa da će i oni odbaciti vas kao neznalice pune predrasuda.
Pokušati promijeniti nečije mišljenje za 180 stepeni je svakako obično prilično glupa strategija. Da živimo zajedno nije potrebno da se oko svega slažemo, dovoljno je da se slažemo oko samo nekoliko stvari koje su dovoljne da sretno nastavimo prijateljski živjeti jedni s drugima.
Kada pogledate neke druge tradicije vrlo često ćete vidjeti da one sadrže elemente koji mogu voditi ka ekstremizmu, ali i ka otvorenosti. To je jasno u islamu, koji je tokom svoje povijesti izrodio neka izuzetno slobodna društva, kao i neka užasno netolerantna. Naša najbolja nada, ukoliko želimo izbjeći ‘sukob civilizacija’, nije u tome da islamski svijet izgubi svoj vjerski aspekt ili da doživi prosvjetljenje evropskog tipa, nego da ponovo otkrije vlastitu tradiciju pluralizma i tolerancije.