Žujo: Sofijin duh i tijelo

Još jednom o navodnoj trudnoći vojvotkinje Sofije od Hohenberga.

Dvorska dama nadvojvotkinje Izabele, grofica Sofija Hotek, s jedne strane imala je sreće da bude izabranica austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda, a s druge, nije imala sreće da postane vladarica Austro-Ugarske.

Njena sreća je stanovala u dvorcima, Konopište, Hlumec, Belvedere... u krugu porodice, rodbine i prijatelja, a nesreća u licemjernom okruženju bečkog dvora, koji joj je, zarad nižeg aristokratskog ranga, uskratio pravo na krunu i nasljedno pravo za njenu djecu.

No, krajnja nesreća snašla je Sofiju, na desnoj obali rječice Miljacke u Sarajevu gdje se, gotovo sezonski, raspršuju ideje o postojanosti kamena i bronze i pouzdanosti povijesnih opisa.

Vojvotkinja Sofija, silno je željela posjetiti Bosnu, Zemlju čudesa, u kojoj je moguće sve, pa i to da skromna plemkinja, bezmalo aristokratska pepeljuga, postane obnoć imperatorka.

Što se voz više udaljavao od Beča i od Pešte, u noći između 24. i 25. juna 1914. godine, to su ljepšim bivali snovi vojvotkinje od Hohenberga. U bečkoj kičerskoj feudalnoj fantazmagoriji, Sofija je imala jedini oslonac u budućem caru, Franji Ferdinandu... Moćan oslonac, ali jedini.

Prešavši vozom iz Slavonskog u Bosanski Brod, ponad ogledala rijeke Save, izlazeći iz Ugarske i ulazeći u Bosnu, vojvotkinji se učinilo da su karte još jednom promiješane i sretnije podijeljene. U Bosanskom Brodu, već prijemna dvorana tada najluksuznije uređene željezničke stanici na Balkanu, nosila je naziv „Carska“. Doček na Ilidži bio je, također, carski. Izvrsno se osjećala Sofija u zemlji čudesa.

Najveći i najbolji hotel u parku Ilidžanske banje bio je temeljito preuređen i opremljen namještajem i ukrasima u orijentalnom stilu, dakako u bečkoj akademskoj verziji. Za uređenje apartmana visokih gostiju, bijahu zaslužni, arhitekt Bartolomeo Knopfmaher i trgovac Elijas Kabiljo.

U četvrtak, 25. juna, nadvojvoda i vojvotkinja s pratnjom, dovezli su se iznenada oko 5 popodne automobilima u Sarajevo. Posjetili su robnu kuću „Kabiljo“, i pomno razgledali izložene stvari, te kupili više skupocjenih predmeta i nakita.  

U hotelu, bila im je na raspolaganju i mala kapela. Samo opremanje kapele, izračunao je  neki pedant, koštalo je 40.000 zlatnih kruna. U petak, 26. juna vojvotkinja je posjetila katoličku prvostolnicu, katedralnu crkvu Presvetog srca Isusova, nekoliko katoličkih zavoda, te ruždiju na Bentbaši i muslimansko sirotište. Pred Crkvom svetih Ćirila i Metoda i katoličkim sjemeništem vojvotkinju je pozdravio pater Anton Puntigam, koji je sa njenom porodicom imao bliske odnose.

U subotu 27. juna vojvotkinja se uputila u Samostan svetog Ante. Ispred samostana i crkve, vojvotkinju je dočekao i pozdravio provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Lovro Mihačević, o čemu kazuje jedno ulje Gabrijela Jurkića. Uveče, u salonu hotela Bosna, na prijemu priređenom za sarajevske uglednike, vojvotkinja Sofija je blistala i bila sigurna da će ograničenja, koja su joj nametnuta krutim habsburškim kodeksom i španskim ceremonijalom, uskoro biti prošlost.

Ali, svanula je nedjelja, 28. juna 1914. godine. Visoki gosti Sarajeva, prvo su prisustvovali privatnoj misi u hotelskoj kapeli. Što god da su tamo molili, u nedjelju 28. juna ujutro, nije im uslišeno. Sa nadama i sa slutnjama, Franjo i Sofija su trijumfalno ušli u Šeher. Nakon kratke smotre vojske u Filipovićevoj kasarni, odvezli su se preko Marijin-Dvora i tadašnje Mustajbegove ulice, obalom do Glavne pošte. Nekoliko minuta nadvojvodin automobil se zaustavio pred novom zgradom Glavne pošte, dovršenom godinu dana ranije. Direktor, dvorski savjetnik Emil Gaberle donio je telegram, koji su visokom paru poslala njihova djeca.

Kolona je krenula dalje. U blizini Ćumurije ćuprije čekalo je visoke goste prvo iskušenje. Nedjeljko Čabrinović nervozno i nespretno, bacio je na njih ručnu bombu. Ferdinand i Sofija prošli su neozlijeđeno i produžili prema gradskoj kući, Sarajevskoj vijećnici. Nadvojvoda je naružio gradonačelnika Fehim-efendiju Ćurčića i njegove saradnike, odgovorio na gradonačelnikov pozdrav i ušao u palatu. Tačno u 10 sati i 45 minuta, nadvojvoda je sa svitom izašao pred Vijećnicu i sa vojvotkinjom sjeo u treći automobil već formirane kolone.

Na uglu Apelove obale i Ulice Franje Josipa I, čekao je Gavrilo Princip.

Taj susret, Gavrilovi pucnjevi i ishod tog susreta, već su opće mjesto u povijesti...

I sve su to suha fakta, provjerljiva i nebrojeno puta provjerena. No, vladajućem senzacionalističkom i vulgarizatorskom duhu, to nije dovoljno. U bjesomučnoj trci za „klikovima“ i „lajkovima“ sve valja dosoliti. Nema više običnih, svakodnevnih događaja... Svi su nezapamćeni, neviđeni, šokantni, brutalni... Malo je da se negdje dogodilo nešto katastrofalno (stalno se događa). Publici se servira da je to najkatastrofalnije... Pred ovom vrstom superlativa, znalci jezika se, zasigurno, hvataju za glavu. Nekim kockastim glavama, sve navedeno o Gavrilovom činu je bilo nedovoljno, pa su priču dobrano dosolili i zapaprili izmišljotinom da je nesrećna vojvotkinja bila trudna.

Desetak godina iza Atentata, književnik Borivoje Jevtić, i sam mladobosanac blizak Principu, čini se, prvi je iskazao tu tvrdnju. U službenim aktima sačinjenim i ovjerenim nakon balzamiranja ubijenih, u policijskim i sudskim spisima i izvještajima ozbiljne bečke i peštanske štampe, o tome nema ni riječi. A, austrougarskoj propagandnoj mašini, ta bi činjenica bila silno gorivo.

Stanje fakata je sljedeće. Vojvotkinja je u času Atentata bila u svojoj 47. godini. Ni savremena medicina ne preporučuje trudnoću u toj dobi, ako je već i moguća. Uostalom, Sofija od Hohenberga je još 7. novembra 1908. godine, što su sutradan javile bečke novine, donijela mrtvorođenog sina. Najviši bečki medicinski autoriteti su joj nakon toga izričito preporučili da od te rabote odustane.
 
Sudsko-medicinska sekcija tijela ubijene vojvotkinje nije dala nikakav argument u prilog njene trudnoće. Krunski svjedok u ovom slučaju bio je tada mladi sarajevski prosektor, dr. Pavle Kaunic. Ljubaznošću njegovih potomaka, razgledao sam sačuvani dio dokumentacije, instrumenata i pribora doktora Kaunica. Po nalogu iz Beča, on je sa vojnim ljekarom dr. Polakom i pomoćnikom Hehtom, u noći između 28. i 29. juna 1914. godine u rezidenciji Konak, konzervirao tijela ubijenih, rečeno terminom iz onog vremena. Toj operaciji, sem službenih lica, prisustvovali su i umjetnici, slikar i grafičar Rudolf Valić i njegova supruga, vajarica Ludmila. Ludmila Valić je skinula posmrtne maske sa lica nadvojvode i vojvotkinje,  Rudolf je napravio nekoliko kroki crteža, a na temelju njih, kasnije i jedan Ferdinandov portret u ulju. Sve u svemu, računajući Ferdinandovu pratnju, vojne, policijske i sudske činovnike, ovoj operaciji je prisustvovalo tridesetak osoba. Niko od njih nikada nije pominjao Sofijinu trudnoću, a o tome nema ni riječi u stenogramima sa suđenja atentatorima.

Bilo kako bilo, princ i princeza, nesuđeni car i carica, vjekuju u kripti dvorske kapele u Artštetenu. Od Sarajeva do Beča i Artštetena, Sofijin duh lebdi i odmjerava, kolika je razlika između nedosegnutog sjaja habsburških insignija i otmjene patine bronze majstora Borija pohranjene u depou Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.