Užice je ponovo pretvoreno u Republiku, a njena teritorija bar privremeno oslobođena od besmisla i netrpeljivosti.
Od 5. do 12. novembra 2018. godine u Užicu je održan XXIII Jugoslovenski pozorišni festival „BEZ PREVODA“. Mjesto je to gdje se okupljaju najbolji teatri sa prostora onoga što smo zvali Jugoslavijom, a danas, nakaradno imenujemo regijom. Užice je ponovo pretvoreno u Republiku, a njena teritorija bar privremeno oslobođena od besmisla i netrpeljivosti. Pozorištarci su novi partizani, bez pušaka i oznaka koje bi mogle zasmetati osjetljivim i nervoznim zaljubljenicima u nacionalno. Vijorile su se na zgradi Narodnog pozorišta u Užicu zastave Hrvatske, Srbije, Crne Gore, pa i Bosne i Hercegovine koja nije imala predstav(u)nicu na ovom teatarskom „zasjedanju“, i uživala je publika u projektima što ih je za ovogodišnji festival izabrao selektor Bojan Munjin.
„KOREŠPODENCIJA“ (Zvezdara teatar Beograd), u režiji Gorčina Stojanovića, odigrana je prve noći. Šest sjajnih glumaca – našlo je pisca. Komad nastao po tekstu Borislava Pekića, u adaptaciji Borislava Mihajlovića Mihiza, smješten u prostor koji podsjeća na kabare, bordel ili cirkus; sjajna glumačka ekipa – Branislav Lečić, Slavko Štimac, Anica Dobra… Publika reaguje kao na pismo pristiglo od dragih ljudi. Sa dobrim vijestima.
„KAD BI SOMBOR BIO HOLIVUD“ (Narodno pozorište Sombor), režija Kokan Mladenović. Autorski projekat o životu Ernesta Bošnjaka, jednog od začetnika srpske kinematografije. Predstava iznova podsjeća da su teatar i film „jedne matere djeca“; priča je ispričana sa tek par izgovorenih riječi, čvrst dokaz da pozorište posjeduje magične moći. Publika je ovu predstavu nagradila kao najbolju.
„OŽALOŠĆENA PORODICA“ (Narodno pozorište Beograd), režija Jagoš Marković. Ovaj put čitanje Branislava Nušića donijelo je više sumnje nego smijeha. Glumačka igra je bila razapeta između grotesknog i karikaturalnog, rediteljski rukopis ostao je nečitak. „Ožalošćeno pozorište“ kuća je u čijim se upravničkim kancelarijima, kako tvrde mediji, igra onaj bolji Nušić. Opet bez smijeha i radosti, ali ubitačan i važan.
„KROĆENJE GOROPADNICE“ (Hrvatsko narodno kazalište Split), režija Ivan Plazibat. Prvi dolazak ovog teatra u Srbiju i bajkovita predstava nastala po jednom od najmanje čitanih Shakespearovih komada. Mladi glumci u priči koja nas podsjeća da niko nije „svoga tijela gospodar“. Ne možemo se oteti utisku da je reditelj imao potrebu u predstavu ugurati i više od potrebnog. Drama je ostala neukroćena, ali glumačka igra praćena sa divljenjem i pažnjom.
„PET ŽIVOTA PRETUŽNOG MILUTINA“ (Atelje 212), režija Aleksandra Milavić-Davis. Predstava koja je, zasigurno, izazvala najviše negodovanja kod publike. Rađena po tekstu Milene Marković, svojevrsna je skica za istoriju bolesti Balkana. Teatarski „povratak u budućnost“, podsjetnik na vlastitu grubost i zlo koje prenosimo vijekovima. Projekat kakav treba svakom društvu, svakom teatru koji drži do sebe… i do razuma.
„KRVAVE SVADBE“ (SNP Novi Sad i Budva Grad teatar), režija Igor Vuk Torbica. F.G. Lorka u pozorištu, još jedna posveta izgovorenoj riječi. Podsjeća na „Hroniku najavljene smrti“, na jednostavnost i banalnost umiranja. Reditelj se odlučio „očistiti“ scenu, ali i usporiti glumački pokret, svesti ga na neizbježno. Glumci izgovaraju svoj tekst gotovo zaleđeni, podsjećaju na ljude kakve zatičemo na sahranama i bdjenjima. Ipak, pričajući o osveti, što je osnovna linija drame, vraćaju nas u stvarnost, u prostor i vrijeme kojim smo okovani.
„ZAŠTO JE POLUDEO GOSPODIN R?“ (JDP Beograd), režija Bobo Jelčić. Predstava je izvedena četvrte festivalske noći, a po završetku susreta, žiri u sastavu Lenka Udovički (rediteljica i predsjednica žirija), Slobodan Obradović (dramaturg), Dario Harjaček (reditelj), Janko Ljumović (producent) i Dragana Varagić (glumica), jednoglasno je ovoj predstavi dodijelio čak tri nagrade: za najbolju režiju, najbolju predstavu i za najboljeg glumca.
Istoimeni film Rainera Wernera Fassbindera poslužio je kao polazna tačka za ovu predstavu. Originalna priča je smještena u 1970. godinu, u Njemačku, tačno 25 godina poslije Drugog svjetskog rata. Dakle, ne može biti slučajnost da Bobo Jelčić svoju priču priča baš danas, 25 godina nakon zadnjeg nam „sukoba dvaju ili više zaraćenih strana“. Glumačku ekipu čine Boris Isaković, Nataša Tapušković, Branko Cvejić, Dubravka Kovjanić, Milan Marić, Bojan Dimitrijević, Jelena Stupljanin, Vesna Čipčić, Feđa Stojanović, Pavle Korać i Rade Stojiljković. Pred nas stavljaju medicinski karton iz kojeg iščitavamo strašnu dijagnozu i pratimo rastuće ludilo „običnog“ čovjeka. Ulazimo u um oboljelog i izbliza posmatramo proces raspadanja i konačnog pucanja.
Gospodin R, u tijelu briljantnog Borisa Isakovića, pokazuje sve simptome posttraumatskog stresa – traumatski „događaj“ biva iznova provociran stalnom prisutnošću glasa sa tv ekrana, nevidljivog predsjednika Aleksandra Vučića čiji govori postaju neotkidivi dijelovi teksta.
Predstava se otvara suočavanjem sa troje glumaca. Pred nama, zagledani u osvijetljenu salu, sjede Boris Isaković, Nataša Tapušković i dječak Pavle Korać. Tišina je duga i izazovna, odmjerena muzičkom preciznošću. Može se učiniti lakim glumačkim zadatkom, ali pozorišno iskustvo nas podsjeća na zahtjevnost tog čina. Pametan odabir da se počne predstava i još divniji način da se zakorači u teatar, što je velikim i sigurnim korakom učinio talentovani Pavle Korać.
Scena je prilično ogoljena, a na zidu, visoko izdignuta, parola sa otpalim slovima. Podsjetnik na davno propalu ideologiju i prošla vremena koja, povremeno i u tajnosti, nazivamo i boljim. Poruku je gotovo nemoguće dešifrovati, ali uz malo napora, oni nešto stariji, prepoznaju dobro im znanu rečenicu – SRETNA ZEMLJA KOJA IMA TAKVU OMLADINU. Novo vrijeme i nova ideologija, iako „ne gutaju slova“, ne govore ni malo razumljivije; predstavljeni su glasom sa televizijskog ekrana. Govornik je prisutan, bestjelesan, kako i priliči nadnaravnim stvorenjima. Svaka nova pojava, likovi koji se smjenjuju u precizno osmišljenom „ritualu besmisla“, nota su u kakofoniji koja se pojačava u glavi Gospodina R. I nije slučajnost da je našem junaku ime oteto baš kao što je Jozefu K. oduzeto prezime, jer ima mnogo toga zajedničkog u njihovim biografijama. Njihove „dijagnoze“, sa ili bez navodnika, imaju slično polazište, ali se na samom kraju račvaju u dvije potpuno različite priče i dvije sudbine. Jozef K. biva ubijen, a Gospodin R. postaje ubica sopstvene familije. Iza tog jednog slova moguće je takođe prepoznati savremenog Raskoljnikova, ubicu čiji zločin se ovaj put dešava na samom kraju priče, nakon ubistva ne slijedi bolno preispitivanje, duge rasprave o religiji i moralu; ostaje tek glas sa tv ekrana, glas „utjehe i odobravanja“… i mrak. Sram neće nadživjeti Gospodina R.
On neprestano komunicira sa publikom, postajemo sastavni dio njegova rastućeg ludila. Pretvara nas u oboljeli komadić uma, obraća nam se, traži od nas pomoć. Mi smo taj ranjeni mozak koji nije u stanju prisjetiti se davno zaboravljene melodije, važnih porodičnih trenutaka, ljubavi… Otud divna rediteljska odluka da na savršeno izgovorene, do besmisla dovedene monologe, glavni junak reaguje direktnim prikazom ludila – pjevanjem, plesom i nemuštim govorom. Svijet koji on čuje, nerazumljiv je i besmislen. U tom svijetu se poslovni planovi isprepliću sa vicevima, tračevi sa nalaze pored zadataka iz matematike. Gospodin R. se ne opire, njegov jedini pokušaj popravljanja svijeta koji je „iskočio iz zgloba“, prikazan je kroz potrebu da fiksira polomljeni i dotrajali namještaj. On više nije sposoban ni to da učini. Raspad je neminovan, razum je u stanju „popraviti“ tek pogrešno postavljenu stolicu.
Glumački ansambl funkcioniše kao satni mehanizam i radi upravo ono čemu je svaki sat i namijenjen – pokazuje tačno vrijeme! Vrijeme u kojem smo zaglavljeni između dva rata, onog nikad završenog i onog budućeg kojim nam stalno prijete, koji nam visi iznad i unutar glave, kojim nas plaše sa naslovnica dnevne štampe i o kojem govore ti nezaustavljivi glasovi sa tv ekrana. Ti glasovi su bez tijela, pa se valjda zato i ponašaju kao da ne misle mrijeti. Dramaturgija Nataše Govedarice omogućila je pravilno, precizno i prijeteće otkucavanje.
Žiri saopštava odluke o nagradama XXIII festivala BEZ PREVODA
Gospodin R. nije niko drugi do sluđeni sljedbenik te i takve „politike“, čovjek koji je sagorio vjerujući da čini ispravnu stvar, da živi ispunjen život. Bobo Jelčić je savršenstvom ispunio sat vremena svoje predstave; njegova ideja prefiks „rediteljska“ zamijenila je riječju – ljudska. Svoje glumce neprestano podsjeća na tu jednostavnu i divnu činjenicu da gluma i nije ništa drugo do „profesionalna empatija“ iliti stavljanje na mjesto drugog, u tuđu kožu i tuđu bol. Ako se uspije biti iskren, što je ansambl JDP-a stopostotno učinio, neminovan rezultat je – razumijevanje. A u tome je, vjerujem, i prvi korak ka mogućem izliječenju. Bobo Jelčić nas ne prisiljava na ishitrene zaključke, mada nudi jasno rješenje – uzimanje daljinskog upravljača u ruke i gašenje onog ekrana sa kojeg nam On, logikom Fassbinderove priče, šapuće i nakon odgledane predstave:
„Ne možemo svi sve da dobijemo. To bi značilo da smo svi sve izgubili. Ne možemo ni svi sve da izgubimo. Najbolje je da svi izgubimo mnogo da bismo ponešto dobili, jer to može da bude jedina pobednička formula. Sve drugo je katastrofa za sve nas.“
Jugoslovenski pozorišni festival „BEZ PREVODA“ – ne smije biti poražen. Ne smije ostaviti sve nas, teatarske „ranjenike“ koji se jednom godišnje sjatimo u najljepši i najjači umjetnički bataljon. Ostatak godine pristajemo biti u ilegali, u šumama, ali ne odustajemo od sedmodnevnog bivanja na „slobodnoj teatarskoj teritoriji“. Svojim kućama smo se vratili iskreno vjerujući da postoje oni dovoljno hrabri i mudri, da nas povedu i viknu – JURIŠ!