Škrgo: U Švajcarskoj, s bendom „Šuma Čovjek“...

"Švajcarski dečki migrantskog porijekla nam sviraju onako kako njihov život zvuči."

Ivicu Petrušića iz Guče Gore kod Travnika upoznao sam prije petnaest godina. Putujući po Bosni kao mladi socijalni radnik u Švajcarskoj, gdje je već živio, došao je u Travnik s grupom Švajcaraca.

Kao prononsirani travnikofil vodio sam ih po gradu koji još dobrano obitava u svojoj prošlosti, umjesto da od iste živi, pripovijedao o spomenicima i građevinama koje prizivaju prijestolničku čistoću i tišinu. Slijedeći Gadamerovu misao da će svako doba morati razumjeti predaju na svoj način, za švajcarske goste priredio sam izvođenje body painting performansa „Zagonetke gučogorskih tetovaža“.

Poslije sam mu neko vrijeme slao obavijesti o kulturnim zbivanjima u njegovom rodnom kraju, a onda se taj kontakt nekako zagubio da bi prošle godine opet bio uspostavljen. Saznao sam da je aktivan u i-platform, organizaciji bosanske dijaspore u Švajcarskoj, da je pjevač u grupi neobičnog naziva koja nastupa za švajcarsku publiku općenito, a ne samo za bosanske ili ex-jugoslovenske „radnike na privremenom radu u inozemstvu“.

Diskofilska znatiželja ponukala me da na internetu pregledam studijske i koncertne snimke te video clipove. Njihov sound, tekstovi koje sam mogao razumjeti i kreativna energija naveli su me da „Šuma Čovjek“ doživim kao bend čijoj se muzici treba ponovo vraćati...

Postoji mnoštvo bendova s istovjetnim muzičkim svjetonazorom, sličnom zvučnom slikom, instrumentarijem, aranžmanskim postavkama, tonskom produkcijom, ali „Šuma Čovjek“ ima nekoliko obilježja koja ih čine specifičnim i skoro jedinstvenim. Različito porijeklo deset muzičara rođenih u Švajcarskoj, BiH, Alžiru, Izraelu i Mađarskoj itekako se osjeti u njihovoj muzici, kako to kaže Radio SRF3 World Music Special: „Zaboravite sve dosadašnje klišeje o balkanskoj pop glazbi. Švajcarski dečki migrantskog porijekla nam sviraju onako kako njihov život zvuči.“

Francuski, arapski, njemački, engleski, španjolski i jezik kojim se govori u BiH – ova raznolikost jezika na kojima pjevaju zorno pokazuje njihovo opredjeljenje da muzički tematiziraju različite kulturne uticaje. Atribucijom balkanski bend se ponekad legitimira u medijima, no to je samo jedna od stavki njihove prepoznatljivosti. Oni su jedan od bendova koji se ne mogu jednostavno i jednoznačno klasificirati i svrstati u neku od fioka prema uvriježenom modelu kategoriziranja. U festivalskim najavama postmoderni konglomerat opisuje se kao mješavina sevdaha, polke, brass, world i jazz muzike.

Način funkcionisanja benda je zanimljiv i pokazuje njihovu izobraženost i umjetnički profesionalizam, a takav model je, izgleda, neviđen u bosanskohercegovačkim muzičkim krugovima. Pjevači Hafid i Ivica s kompozitorom Manuelom zajednički pišu pjesme, notne aranžmane e-mailom šalju instrumentalistima, odreda akademski obrazovanim muzičarima koji žive u Zürichu, Bernu i Aarau. Sastaju se jednom godišnje da bi održali 2-3 probe s pjevačima i potom izvode koncerte u Švajcarskoj bez zajedničkog muziciranja u interregnumu.

*

I kako je to u Švajcarskoj uobičajeno, nekoliko mjeseci unaprijed javio se Ivica s viješću da 16. februara 2018. godine bend objavljuje novi album „No Man's Land“ i najavio plan da video clip za singl „Odakle“ snime negdje u srednjoj Bosni, možda baš u Travniku i okolini. Bio sam zaista počastvovan pozivom da se uključim u organizaciju snimanja. Za tu priliku, početkom marta u Travniku su se zatekli raznoliki sudionici ove produkcije, stigavši ovamo iz različitih dijelova svijeta, što je sasvim pristajalo koncepciji benda.

Iz Švajcarske su doputovali kreativni predvodnici i reprezenti „Šuma Čovjek“ – Ivica, Hafid i Manuel. Plesači KUD-a „Vrgorska Krajina“ došli su iz Hrvatske, dvoje glumaca bilo je iz Beograda, kao i rediteljka, a kamerman, takođe Beograđanin, stigao je iz Tajlanda. Tu su još bili i lokalni akteri, sudjelujući u dvodnevnom snimanju u Travniku i Gučoj Gori. Noćna scena u kojoj plesači iz Vrgorca igraju nijemo kolo ispred kenotafskih spomenika Bogdana Bogdanovića, snimljena po ledenoj kiši, jedna je od najupečatljivijih u mojemu iskustvu kulturnog djelatnika.

Tokom susreta s novinarima na travničkoj tvrđavi, Ivica je objasnio porijeklo imena benda: „Za svoj prvi nastup još nismo imali ime. Pošto je taj koncert održan u Zürichu, u ulici koja se zove Waldmanstrasse, što je u bukvalnom prevodu 'šuma čovjek', odlučili smo da se tako nazovemo“.

Nakon  završetka snimanja spota u meni se javila potreba da Ivici napišem poruku zahvalnosti što mi je omogućio da prepoznam ono što sam osjetio tokom mog prvog boravka u Švajcarskoj – šta može učiniti ljudska volja i htijenje – a što je ovdje, u Bosni, gotovo iščezlo...

*

Početkom augusta boraveći kod prijatelja u švajcarskom gradu Neuchâtelu javio sam mu se rekavši da znam za koncert benda u Wilu,  ali da tog dana imam dogovoren susret sa knjižarom Karimom u njegovom Boutique de Livre. I kad sam se već spremio za povratak u Bosnu, uslijedio je njegov telefonski poziv da budem gost benda na njihovim nastupima na dva festivala na otvorenom. To je bilo nešto što se ne može odbiti – jedinstvena mogućnost da vidim „Šuma Čovjek“ na koncertnoj pozornici!

U Aarau gradu sreo sam se s kreativnom trojkom. Ivica me je dočekao na željezničkoj stanici i u usputnoj šetnji pokazao mi neka istorijski važna mjesta i građevine. Uslijedio je bratski zagrljaj s Manuelom i Hafidom, kojemu sam na uho pjevušio moju verziju prvog distiha koji on pjeva u „Odakle“:

Ya Bent Al Shamaal, ya Bent Al Djanuub
Ya Umm Al Djamaal, ya Bent Al ‘arjuun

U kedi auto s logotipom benda već je unesena potrebna oprema i scenska garderoba, polazi se na foto session za promotivne potrebe. Ispred bivše konjušnice švajcarske vojske, sada preuređene u scenski prostor, simpatični fotograf Dominik Meier pokazuje se kao znalac svoga zanata dok snima muzičare u stilizovanim pozicijama. Odatle odlazimo u obližnji Zofingen gdje se na prirodnoj uzvisini iznad grada 27 godina održava jedan od najvećih švajcarskih festivala na otvorenom.

Organizatori trodnevnog „Heitere Open Air“ srdačno nas dočekuju, od njih dobijamo akreditacije „artist“, što nam omogućava pristup svakom dijelu festivalskog prostora, jer to nisu samo tri pozornice, to je pravo festivalsko naselje s mobilnim restoranima, caféima, štandovima s odjećom i nakitom, i na moje iznenađenje, nekoliko veoma zanimljivih sadržaja za djecu. Kažu mi da posljednjih godina Švajcarci dizajniraju muzičke festivale tako da budu atraktivni za familijarne dolaske. U backstageu uskoro se okupljaju ostali članovi benda: bubnjar  Nelson, kontrabasista Oliver, gitarista Noam, tenor saksofonista Raphael, trubač Tobias, trombonista Florian... 

Bio sam zapanjen koliko su emotivno povezani: pri svakom ponovnom susretu međusobno se prijateljski grle i vidno je da između njih vlada harmonija, oni nipošto nisu tezgaroši koji dođu, odsviraju svoje i nestanu... Primjećujem da su muzičari pomalo iznenađeni blagodetima u backstageu, ovo je organizacijski i produkcijski najveći festival na kojemu su do sada nastupili: tu je maser, frizer, bar sa nebrojenim pijačama, sladoledima, voćem, cigaretama... Radi zabave artista postavljena je neka vrsta ruleta s krupijeom i žetonima, pored su ležaljke s panoramskim pogledom na Zofingen...

Raskošnost, koja nije rastrošnost već hedonizam u njegovoj konciznosti, pokazuje se u restoranu za izvođače, velikoj šatri s profinjenom dekoracijom i scenografijom zbog koje bi u Bosni bila titulisana kao elitna restauracija. Neću se upuštati u pokušaj opisivanja i navođenja sladokusne ponude, bila bi to duga priča... Tu će defilovati razni muzikanti u scenskim kostimima, lica pop zvijezda iz Švajcarske, SAD-a, Velike Britanije, Njemačke... meni su bila nepoznata ali sam ih svakako prepoznavao na festivalskim pozornicama dok izvode svoj show pred egzaltiranom publikom. Festivalski prostor odvojen za artiste poslužio je kao svojevrsni kamenolom predrasuda i stereotipa o poročnom životu pop muzičara. Tu se nije moglo vidjeti ili naslutiti bilo kakvo opijanje, drogiranje, raskalašeno i opsceno ponašanje, muzičari su se doimali kao učesnici šahovskog turnira.

Festivalski producent za medije odvodi Ivicu i Hafida do reportažnih kola državnog Radija SRF za intervju s poznatim muzičkim novinarom Marcom Gabrielom za njegovu emisiju MC Talk. Pjevači kazuju sve što ih se pita i što je važno za promociju benda, čine to vrlo ležerno i neusiljeno, i oni i novinar sve vrijeme se smiju i dobro zabavljaju. Ne možeš ne pomisliti šta te to očekuje na pozornici kad vidiš ovu dvojicu rođenih zabavljača kako se ponašaju tokom radijskog nastupa.

Uslijedila je tonska proba, kratka i efektna, po dobro utvrđenom redoslijedu kojeg vodi bendovski ton-majstor Orhan. Sat je pokazivao 15:15 sati  kad su prema najavljenom festivalskom programu počeli svoj nastup.

Dvojba koja možda još uvijek treperi među članovima benda – da nisu dovoljno dobri i profesionalni izvođači sasvim je izlišna kad vidite kako tačno i precizno, sasvim nadahnuto sviraju svoje dionice, uživajući u tome što rade. To se može vidjeti na primjeru koji se iz publike ne može primijetiti. Nekoliko dana pred početak festivala klarinetista Philipp se razbolio i umjesto njega s bendom je svirala Salome Etter. Ona pripada svijetu klasične muzike, a ovu iznimku nastupa s pop muzičarima napravila je svirajući po notnom zapisu koji je dobila tri dana prije koncerta.
Kao i u drugim pop bendovima, pjevači su frontmeni i za tili čas podstiču brojnu publiku na ples. Njihove vokalne izvedbe, kao ni zvuk u cijelosti, ne odstupaju od produkcije na studijskim albumima. Ivica i Hafid plešu, gestikuliraju, komuniciraju međusobno, s muzičarima i s publikom, na neusiljen i spontan način, bez režiranih pokreta i koreografija lišenih bilo kakvog simboličkog značenja. Dok pjeva na arapskom i francuskom, Hafid s već prepoznatljivim sivim šeširom i alžirskim seroual loubia djeluje kao glumac na teatarskoj sceni.

Još jednom sam se uvjerio šta je glasovita švajcarska tačnost, jer bilo je tačno 16 sati i 15 minuta kad su se muzičari posljednji put poklonili pred publikom, onako kako je i predviđeno festivalskom satnicom.

Poslije njihovog nastupa, skoro do ponoći, među 25 hiljada posjetilaca hodaću sa Orhanom, Hafidom i Oliverom između festivalskih pozornica. Smjenjivali su se izvođači, bendovi i žanrovi, a na Orhanov upit o mojim utiscima o The Gardener & The Tree, Stereo Luchs & The Scrucials, Bausa, Raye, Wincentu Weissu, Trauferu i zvijezdi večeri Macklemoreu, nekako sa snebivanjem reći ću da je, iako se radi o kvalitetnim izvođačima hip hopa, R&B-a, afrobeata, pop-folka, indieja... sve zvučalo i izgledalo nekako konfekcijski, producirano po svim uzusima show businessa, no lišeno umjetničkog vjeruju. Bez krzmanja mogu najiskrenije zapisati vrijednosni sud da je „Šuma Čovjek“ za mene bio najbolji izvođač tog drugog po redu festivalskog dana.

*

Drugi festival – druga nafaka! Potpuni kontrast mastodontskom „Heitere“ bio je „Schlauer Bauer Open Air“. Od 1990. godine održava se kod grada Wetzikona i po htijenju organizatora to je muzička manifestacija koja ne želi, za razliku od većine ostalih pop festivala, da „raste“, da iz godine u godinu bude veća po mjestu održavanja, broju izvođača i posjetilaca. Festivalski credo zasniva se na ekološkom angažmanu, neprofitnoj orijentaciji i slobodnom oglašavanju.

Jedan nadasve ljubazni gledalac pitaće me da li sam igdje vidio sponzorske banere i slične marketinške oznake, što ne znači da oni koji su podržali organizaciju festivala nisu predstavljeni, no to je učinjeno na nenapadan način. Da je festival, iako obimom mali, dobro organizovan vidi se već na prilazu mjestu gdje se održava. Volonter zadužen da festivalskom prostoru mogu pristupiti samo neophodna vozila organizatora i učesnika, radiovezom najavljuje dolazak benda producentu koji nas dočekuje na kraju festivalskog naselja podignutog pored farme Hof Eichholz.

Na pozornici je nastupao „JAR“ iz Thurgaua poletno svirajući reggae. U gledalište sam stupio prošavši kroz minijaturni backstage, odijeljen od publike samo paravanom. Razmaknuvši ga, ugledao sam prizor koji je asocijativni aparat mogao označiti samo kao – Woodstock! Među mnoštvom rasplesanih, visoki mladić s dugim dreadloksima i crnim cilindrom, bosonog i gol do pojasa pleše na travi – ukazao mi se kao utjelovljenje festivalskog duha i raspoloženja, ono zbog čega se i dolazi na ovakva mjesta.

U omanjem festivalskom zborištu mnogo je zanimljivih stvari. Farmeri, na čijem se posjedu održava festival, izložili su proizvode iz svog vrta i domaćinstva. Pod nekoliko šatri smjestili su se restorančići, barovi, sladoledžije... sve je bio i eko proizvedeno, mahom vegetarijanskog žanra. Prodaje se orijentalna odjeća i nakit, tu je štand s knjigama, stripovima i crtačim priborom, kao i redakcija festivalskih novina Schlau Bla koja vas poziva da budete njihov novinar.

Koncept „Schlauer Bauer Open Air“ slijedi švajcarske trendove jer se u publici, osim omladine, sreće i mnogo starijih, ustvari došle su zajednički čitave porodice s djecom, mahom bosonogom. Razgledanje festivalske ponude završio sam u backstageu. Premda je sve bilo znatno skromnije u odnosu na „Heitere“, ništa nije nedostajalo za valjanu okrepu muzičara, spomenuću samo odlično Quöllfrisch Appenzeller pivo.

Poslije hip hop benda „Zweiraumsilke“ iz Nürnberga, na scenu je stupio „Šuma Čovjek“ kao posljednji izvođač čijim je nastupom završen trodnevni festival. Između njih i publike nije bilo ograda i zaštitara, već u prvoj pjesmi pridružila im se skupina djece plešući s njima na sceni. Ova prisnost i neposrednost dala je dodatnu živost njihovom muziciranju. Ivica i Hafid su vidno raspoloženi i dobre vibracije osjetile su se među publikom, blizu mene je dugokosi mladac koji žonglira lopticama u taktu muzike.

Švajcarska publika je vrlo prijemčiva za komunikaciju s bendom i svi odreda spremno i reklo bi se disciplinovano podižu ruke u zrak, kleče na zemlji... kao da su to koreografski uvježbavali s muzičarima. Kao glavne zvijezde festivala imaju 90 minuta predviđenih za nastup i zato će na repertoaru biti nekoliko pjesama koje prethodni dan nisu izvodili. U završnom dijelu koncerta na sceni će ostati samo Manuel i Ivica izvodeći pjesmu nastalu nakon dvije rakije lincure u jedno jutro provedeno u planinskom masivu Jura. „Mušice“ je, uz Manuelov klavirski zvuk, otpjevao kao glumac u nekom kabareu i ta me je izvedba podsjetila na scenski izraz Josipa Pejakovića. Premda bez formalne muzičke izobrazbe, naslonjen tek na porodično pjevačko naslijeđe, nastupio je kao pjevač za rafinirane izvedbe.

Bio sam sigurno jedini u publici koji je mogao razumjeti njegove stihove otpjevane na našem jeziku, riječi koje su kazivale:

da se kuće brzo poprave,
ali kuće Božje prve su srušene...

U tom festivalskom ambijentu istupila je iz ratnih sjećanja slika iz Ivicine Guče Gore: junskoga dana 1993. godine, vojnik u kamuflažnoj uniformi s automatskom puškom obješenom o ramenu i plamtećom bakljom u ruci, pali kuću... nečiju kuću...

*

Prema onome što sam u ta dva augustovska dana vidio i čuo, stekao sam dojam da „Šuma Čovjek“ funkcioniše kao bend koji jednako dobro može nastupati i na velikim i na manjim pozornicama. Zato, poštovani čitaoče, ako si imao dovoljno strpljenja da ovo pisanije pročitaš do kraja, nemoj ostati s mišlju da je ovo naručeni promo tekst uokviren u neumjerene pohvale i nesuvisle panegirike. Na djelu je tek pokušaj da se zabilježe dojmovi jednog iskrenog poštovatelja i privrženika benda „Šuma Čovjek“.