Mehmedinović: Sarajevska Škola za umjetničke zanate i letenje

Šta ima?

Ima Roberto Bolaño u romanu „Duh naučne fantastike“, svojoj posljednjoj objavljenoj knjizi, lik pilota koji se zove Boris. Njegovo se prezime u priči transformira, najprije se pojavljuje kao Boris Lejeune, zatim postaje Boris Gutiérrez, a onda se iz rušećeg aviona javio radiooperateru i rekao: „Boris McManus ovdje, ja padam...“ U pilotskoj jakni su poslije, nakon pada aviona, pronađeni dokumenti koji nedvosmisleno otkrivaju da je on ustvari „Boris Voilinovic, učenik sarajevske Škole za umjetničke zanate i letenje”.

Učenik sarajevske Škole za umjetničke zanate i letenje?

U prvi mah sam neoprezno pomislio da takva škola ne postoji.

Ali naravno da postoji, evo je u romanu. Bolaño je važan autor, „Duh naučne fantastike“ je već objavljen u svim velikim jezicima, na kraju će biti preveden i na jedan od ovih naših koje svi razumijemo. Tako da se, možda, s pravom može reći kako, u ovom trenutku, u više jezika na svijetu postoji spomenuta sarajevska Škola za umjetničke zanate i letenje, nego recimo naš Filozofski fakultet, Srednja škola primijenjenih umjetnosti ili Prva gimnazija. To govori mnogo o delikatnom odnosu između faktografskog i fikcije. I to dovoljno govori o imaginativnoj snazi književnosti.

Roman „Duh naučne fantastike“ napisan je davne 1984. godine, ali za Bolañovog života nije objavljen. Temu pilota će on, kasnije, pažljivije razraditi u noveli „Udaljena zvijezda“. Što se mene tiče, to je njegova najvažnija knjiga. Tamo je pilot pjesnik koji bijelim tragom aviona na plavom nebu iznad Čilea ispisuje kratke pjesme. I još je Pinochetov čovjek i masovni ubica. Tako kompleksna ličnost nije nikakav plod imaginacije. Slični likovi u svijetu postoje. Poznavao sam pjesnika koji je završio kao osuđeni ratni zločinac.

Kritičari „Udaljene zvijezde” prigovaraju autoru nepristojnu aluziju na čileanskog konceptualnog pjesnika Raúla Zuritu; on je u pustinji Atacama, u kojoj su kao u masovnoj grobnici skončali mnogi protivnici Pinochetova režima, buldozerom ispisao pjesmu od svega 4 riječi ("ni pena ni miedo", “ni tuga ni strah”) dugu 3 kilometra. 

A Bolaño je istraživao temu letenja u svojim knjigama, između ostalog i zato što je bio, po svemu sudeći, malo ljubomoran na svog sunarodnika Zuritu, jer trebalo se toga dosjetiti, pa napisati kiklopsku pjesmu u pustinjskom pijesku, tako da se sa zemlje ne može pročitati, i da bi je vidio moraš se podići u nebo.