Aleksić: Sitna knjiga o smrti Isaka Kalmana…

... i deportovanju svih Jevreja iz Bele Crkve u leto 1941.

Isak Kalman je umro igrajući šah sa mojim ocem u šah-klubu “Dunav – Donau”. Sa tri prsta je dohvatio glavu svog belog pešaka g2 i podigao ruku u visini čela. Tako je zastao. Gledano sa strane, leve i desne, i iz dubine sale, jer je sto za kojim je sedeo bio u sredini, u prvom redu, izgledalo je kao da ima nameru da se krsti. Otac je dugo gledao šahovsku tablu, raspored figura. Čekao je na potez svog prijatelja, pa da onda on sprovede u delo svoju nameru. Kako je Isakova ruka stajala već dugo u vazduhu, duže no što je bilo uobičajeno, otac ga je pogledao i video kako Isak lagano sklapa oči, kao da tone u san, a kad su mu se kapci sasvim zatvorili, ruka sa malom figurom se stropoštala na šahovsku tablu. Sve figure na tabli i one sa strane na stolu poskočile su uvis, prevrnule se i pale na pod. Na prazna crno-bela polja pala je mala glava,  a na ivicu stola polegla su sitna ramena.

Otac je viknuo:
– Isak! Isak, čoveče, šta ti je?

Svi šahisti su skočili sa svojih stolica i okupili se oko Isaka i mog oca. Neko je iz gomile rekao: “Mrtav je.” Neki, među njima i moj otac, pokušali su da usprave Isaka. Opet se čulo: “Mrtav je.” Zatim: “Kap.” “Moždani udar.”, “Da li je on bolovao od nečega?”, “Mrtav je.”, “Ode čovek.”, “Da ne veruješ, na naše oči.”

Otac, koji je klečao kraj prijatelja, ustao je i policajcu Volkeru Fischeru, koji je bio u uniformi, takođe zaljubljeniku u šah i svakovečernjem posetiocu šah-kluba, rekao: 

– Treba da pozovemo dežurnog lekara da dođe na uviđaj. Treba da obavestimo njegove ćerke, nekog iz njihove opštine, neko treba da ode do rabina Weissa i dovede ga ovde.

– Ne treba, – rekao je policajac Fischer – nikog ne treba da se obaveštava. Svi Jevreji su sada na železničkoj stanici. Njih sto dvadeset i pet. Baš svi su tamo još od deset sati. U jedanaest sati kreće voz za Beograd, svi Jevreji putuju tamo, pod vojnom pratnjom. Ja sam bio zadužen za Isaka. Pošto se godinama znamo, želeo sam da ga pustim da u miru završi partiju, pa da u pola jedanaest i nas dvojica krenemo na stanicu. Za deset minuta bili bismo tamo. Mislio sam, imaće vremena da se nađe sa ćerkama i sedne sa njima u voz.

Okupljeni šahisti su počeli da postavljaju pitanja: “Zašto putuju u Beograd?”, “Zašto ih vojska sprovodi tamo?”, “Kada se vraćaju?”, “Ko će da brine o njihovim kućama, njihovoj imovini? Da li su im kuće zaključane?”, “Anton Arnold je moj komšija, u njegovoj bakalnici ja sve kupujem. On ima živinu.”, “Onda je odvedena i babica Ilda, a moja žena treba da se porodi krajem ovog meseca.”, “Ma, da li je moguće da se samo tako odvede, iznenada, toliki svet?”, “Feri, kaži nam šta se dešava? Treba da znamo. Ovde smo svi naši.”

– Dobro ljudi, dosta! – napokon se oglasio policajac Volker Fischer. – Kolege šahisti, sutra će sve da se sazna. Ja sam u uniformi, ja sam na dužnosti, nemojte ništa da me pitate. Sada idem kod šefa policije da mu javim šta se ovde desilo. Odmah se vraćam. Sinagoga je otvorena, vi odnesite Isaka tamo.

– Ako u sinagogi nema nikoga, – oglasio se stari profesor latinskog Stanko Vrga – ako je rabin Weiss sa svojim narodom na železničkoj stanici, onda je bolje da mu ovde napravimo bdenje, pa sutra da ga sahranimo kako znamo i umemo.

– Ipak je bolje da pokojnik bude u sinagogi. Bio je vernik. Ovo je šah klub, a ne mrtvačnica. Sinagoga nije daleko, nađite način kako ćete da ga odnesete. Ja dolazim tamo za pola sata. Hajde, poslušajte me ljudi.

Marijan Ištvanić je sklonio table sa tri stola, spojio ih i rekao:

– Položimo ovde našeg Isaka.

Ljubitelj šaha, član prvog tima kluba, majstorski kandidat, Isak Kalman, ljubazni službenik katastra, udovac, otac dve kćeri, položen je na spojene šahovske stolove. On i moj otac su godinama drugovali: danju u kancelariji koju su delili a u večernjim satima u šah-klubu, gde su svake noći provodili po dva, tri ili četiri sata. Kada sam rođen, Isak Kalman mi je poklonio dukat. Mojoj majci je za svaki imendan donosio veliki buket belih, žutih i crvenih ruža iz svoje bašte. Mama je volela njegove ćerke Teresu i Gabrielu; često ih je vodila u Gustin bioskop i u poslastičarnicu “Kod Mogoša”.

“Nije mi jasno šta se desilo večeras?! Kako će grad bez tolikih Jevreja? Tolike kuće ostaju prazne, pa trgovine, doktorske ordinacije, radionice, donja apoteka, pecara konjaka.” “Čudna neka noć. Nemci odveli sve Jevreje, ovde umro Isak.” “Da čovek ne poveruje.” “Noćas ću da umesim manje hleba.” “Gimnaziji će na jesen trebati novi profesor matematike.” “Sutra u plućnoj bolnici neće biti doktora Josefa Felnera, Emila Neumana i Filipa Bimbauma.” “Moj advokat je Icak Bela.” “A moj Samuel Ungir.” “Nisu više.” “Pa, valjda će da se vrate?” “Neće, ne vode ih da bi ih vratili.” “Još ne mogu da verujem da sutra neću da vidim više nikoga od njih. Toliki svet.” “Baš svi.” “Svet je poludeo, skroznaskroz.” 

Vratio se policajac Fischer:

– Prošao sam pored sinagoge, još ga niste odneli? 

– Nismo – rekao je moj otac.

– Sada ćemo zajedno. Ostavio sam tamo bicikl. Ja sam obavestio šefa a on gradonačelnika i vojne vlasti. Naredba je odneti Isaka Kalmana u sinagogu. Ujutru u sedam po njega dolaze pogrebna kola i odmah se sahranjuje. Sad da ga odnesemo u sinagogu. Kako ćemo?

Moler Bata Gojkov je skinuo klozetska vrata, položio ih kraj tri kvadratna stola, na kojima je ležao pokojni Isak, i rekao mom ocu:

– Hajde, položimo ga ti i ja.

Moler Bata, policajac Feri, pekar Rista i moj otac su na zelenim, drvenim vratima na kojima je pisalo toalet-toillete odneli svog kolegu do obližnje sinagoge. Moler i pekar su vratili vrata u šah klub a policajac i moj otac su ostali uz Isaka, koji je bio položen na odar. 

Bilo je pola dvanaest kada je otac došao kući, probudio majku i obavestio je šta se desilo. Ja sam sve čuo. Otac je rekao majci da će da se vrati u sinagogu, tamo da probdije noć kraj prijatelja, a ujutru ide na groblje da pomogne oko sahrane. Majka se obukla i pošla sa njim. Otac je poneo sa sobom lavor, peškir i balon sa vodom. Majka je držala oca pod ruku, hodali su ćuteći. Bilo je topla avgustovska noć, ulice puste, u nekim dvorištima su mirisale petunije i noćne frajle.

U sinagogi, policajac Fischer se javio mojoj majci:

– Dobro veče, gospođo Arsenić.

– Kakvo dobro veče, moj Feri. Nije dobro… Ode dobar čovek, naš Isak. Šta li će biti sa ostalima?…  Feri, ako se vrate, ili barem deca, molim vas dovedite kod mene njegove ćerke.

Policajac je ćutao.

Majka je suznih očiju prišla odru, stajala sa strane i gledala Isaka, onda se sagnula i poljubila ga u čelo:

– Ah, Isak, moj Isače, Bog da ti dušu prosti… Šta li će biti sa Teresom i Gabrielom?

Kada je majka otišla kući, otac je prvo oprao i obrisao Isakovo lice, polako, bez žurbe. Onda mu je oprao jednu pa drugu ruku, obrisao ih i sklopio na stomaku, poviše kaiša. Zatim je pokojniku skinuo cipele i svukao čarape. Oprao je jedno pa drugo stopalo, obrisao ih, pa ponovo navukao čarape i obuo cipele. Pedantno je zavezao pertle, a onda oprao svoje ruke i umio se. 

Volker Fischer je sedeo blizu menore na kojoj su gorele sveće. Otac ih je upalio kada je stigao u sinagogu. Umesto sedam, gorelo je šest sveća. Otac je približio jednu stolicu i seo. Policajac je pružio flašu sa rakijom mom ocu:

– Popij, Mirko, za dušu našeg nesrećnog druga. Zajedno ćemo ovde da dočekamo jutro.

Policajci, sve lokalni folksdojčeri, sa spiskovima, u pratnji nemačkih vojnika, posetili su svaku jevrejsku kuću u gradu i domaćinima objasnili da treba da se spreme i u što kraćem roku krenu sa njima na železničku stanicu. Nisu puno objašnjavali, naređivali su, vikali i pretili. Što milom, što silom, sporednim ulicama svih sto dvadeset i pet Jevreja je odvedeno na železničku stanicu. Nekoliko nemoćnih staraca je odvezeno fijakerom. U jednoj grupi nesrećnika bile su i ćerke Isaka Kalmana. U jednom trenutku dvanaestogodišnja Gabriela je pala na trotoar i tri godine starijoj sestri Teresi, plačući, na mađarskom rekla da neće dalje da ide, da hoće da se vrati kući, da ih tamo sigurno čeka tata. Devojčici je prišao jedan stariji Jevrej, kantor Moritz Schteinberger, počeo lagano da je diže i na mađarskom joj  rekao da ustane, da više ne bruka oca i svoj narod, a onda je na nemačkom glasno kazao, tako da su ga dobro čuli vojnici i mesni policajci, Švabe koje su aprila obukle policijsku uniformu: “Danas mi – sutra oni.”

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji