Hrvatska je završila svoj senzacionalni nastup na Mundijalu spektakularnim autogolom pod samu prečku, makazicama.
Dok su svi pogledi usmjereni prema Rusiji, na drugoj strani svijeta Bosna i Hercegovina bilježi još jednu uvjerljivu pobjedu u sjedećoj odbojci, i to protiv još jedne supersile u ovom sportu – Iraka.
Naravno, niko ne izlazi na ulice da proslavi pobjedu naše reprezentacije, niti je iko izašao kada smo bili šampioni svijeta.
Ako su sportska takmičenja zaista samo sportska takmičenja – a znamo da nisu – onda bi, u sportskom duhu, bilo logično da je svaka sportska pobjeda podjednako ili bar približno značajna, ako nikako drugačije onda bar simbolično. Ali sport, a fudbal posebno, nikada nije bio samo sport nego i politika i poligon za mržnju, između svega ostalog, dobrog i lošeg.
Tako je hrvatska predsjednica, ushićena kao na ekstaziju, egzaltirano, kao u transu pokušavala pokazati kako i koliko voli svoju Hrvatsku i sve Hrvate (ako nisu ljevičari, naravno). U maniru prigodno dotjerane pjevaljke, kao po kafanskim stolovima dizala je ruke uvis u svečanim ložama ruskih stadiona, plazeći po svima nazočnim. Na kraju je grlila i ljubila svakoga ko je naišao, rafalno i neselektivno. Vjerovatno je kiša pomogla atmosferom opijenoj predsjednici da se osjeća kao Andrej Rubljov dok izvodi završni potez u oblikovanju vlastitog životnog djela! Sve je izgledalo kao film. Za razliku od Rubljova – kao veoma loš film.
Slijepi putnik s uredno kupljenom kartom
A onda su heroji uspjeha Hrvatske na Mundijalu u prvi red, na krov autobusa, pozvali ni manje ni više nego čovjeka koji konjunkturno pjeva: „Jasenovac i Gradiška Stara“ i „Spustila se gusta magla“, kao da su u Jasenovcu i Staroj Gradiški bile sportske arene u kojima su Hrvati postigli tako vrijedne i izuzetne rezultate da je sve skupa ovjekovječeno pjesmom… Pjeva tako muzičkim talentom neokrznut dotični godinama, uz horsku pratnju velikog dijela nacije.
Mnogi su Hrvati zgroženi nad svim tim proustaškim orgijama, ali zvanična politika redovno implicitno podržava fašizam i stravično naslijeđe Endehazije, a nerijetko i eksplicitno proglašavaju ustaške krvoloke domoljubima koji su, eto, u dalekoj Argentini konačno našli spas od komunista, kao što je to rekla hrvatska predsjednica uz besprijekorno uvježban smiješak i savršenu frizuru.
Uostalom, prvo što je predsjednica Hrvatske uradila kada je došla na Pantovčak bilo je uklanjanje biste Josipa Broza, koju je tu godinama gledao i za sobom netaknutu ostavio Franjo Tuđman. Josip Broz je spasio Hrvatsku, a ideju hrvatske države učinio realnom Ustavom iz 1974. (kao i Bosne, Srbije i ostalih republika SFRJ). A Pavelić je za kratko vrijeme svoje kvislinške vladavine učinio sasvim dovoljno da Hrvatska država više nikad ne postoji. Ipak, Josip Broz je bio dovoljno vješt političar da sanira i takvu vrstu štete.
Hrvatska je završila svoj senzacionalni nastup na Mundijalu spektakularnim autogolom pod samu prečku, makazicama. Međutim, to je zgoditak koji po mišljenju mnogih Hrvata ne utiče bitno na konačni rezultat, dok je za mnoge druge diskvalificirajući momenat.
Nož, žica… Lištica
Posebno uznemirujuće je bilo vidjeti dječaka u Širokom Brijegu koji 11. jula, nakon pobjede nad reprezentacijom Engleske, skandira u oči kamere: “Nož, žica, Srebrenica”… Čuo je to dječak, već ispranog mozga, od starijih: od oca, od strica, ili na ulici. Ne zna dijete ovo: da je kojim slučajem Arkan, ili Mladić, ili koji drugi zlikovac sličnog ranga i provenijencije, ušao u Široki, upravo onima od kojih je to čuo i naučio desio bi se taj isti nož, i ista žica, i slična Srebrenica. Ali šta i kome reći kad su čak i fudbalski navijači u Zenici svojevremeno bodrili domaći tim protiv gostiju iz Sarajeva psujući im Markale, isto kao što su proteklih sedmica oni u Širokom psovali Bosnu svaki put kada su slavili pobjedu Hrvatske.
Prvo što nacionalista uradi prije nego deklarira vlastiti identitet, ili samo jedan njegov dio, jeste da negira drugi identitet. Ali ne radi se o negativnoj definiciji u smislu da kaže šta neko nije, već o namjeri da se iskaže mržnja i povrijede osjećanja drugih. Tako se prosječan nacionalista samodefinira mržnjom prema drugom i drugačijem.
Na kraju, upitajmo se, bar retorički: da li će oni koji su pred kamerama koristili automatsko oružje i ručne raketne bacače slaveći uspjehe hrvatske reprezentacije biti predmetom interesa istražnih organa? Da li će neki inspektor pokrenuti istragu zbog nedozvoljenog posjedovanja oružja i ugrožavanja opšte sigurnosti?
Sa shizofrenijom nikad niste sami
Problem je, između ostalog, i u tome da se na ovim prostorima nacionalni identiteti svode na vjersku pripadnost, pa iz toga slijedi da jedan ateista ne može biti “pravi” Bošnjak, “pravi” Hrvat ili “pravi” Srbin. A s obzirom da su religijske, muslimanske, katoličke i pravoslavne institucije u pravilu antikomunističke – svaki neprijatelj komunizma je njihov prijatelj. Samim time ratni zločinci, apologeti fašizma i ostali neljudi bolji su od narodnih heroja i svih onih koji imaju ikakve veze s narodnooslobodilačkom borbom (II svjetskog rata), odnosno komunističkim pokretom.
Zato je tako teško biti Bosanac po nacionalnosti, jer Bosanac i Hercegovac nemaju svoju jedinstvenu i autentičnu vjeru ni religiju. Zato je tako jednostavno negirati bosansku naciju. Bosna je samu sebe otela od sebe. Bosna je postala potrojena ličnost dok je sa tri shizofrenika čekala u čekaonici istorije.
Tako su katolici krili Pavelića u Vatikanu dok mu nisu osigurali bijeg u Argentinu (uz blagoslov tadašnje američke administracije, još jednog apsolutnog mrzitelja svega što ima ikakve veze s idejom komunizma), a sve zarad neke tobožnje borbe protiv komunizma u budućnosti. Na sličan način je Mustafa Busuladžić omiljen među bošnjačkim nacionalistima (koji, izgleda, uzimaju sve veći zalet za skok u prazno) iako je bio apologeta nacizma. A onda se korumpirani i polupismeni bošnjački političari kao bune kad neko negira genocid? Potpuno je isti čin negiranje genocida u Srebrenici kao i kada škola dobije ime Mustafe Busuladžića kao nagradu za njegove literarne promašaje i apologiju genocida.
“Sjetite se da samo prije nekoliko desetljeća ‘identitet’ nije bio niti blizu središtu naših misli, te da mu je preostajalo biti tek predmetom filozofske meditacije. O ‘identitetu’ danas pak ‘govori cijeli grad’, on je goruće pitanje u svačijim mislima i na svakom jeziku. Upravo bi ova fascinacija identitetom, a ne identitet sam, privukla najviše pozornosti klasika sociologije da su živjeli dovoljno dugo da se s njom suoče. Vjerovatno bi uzeli u obzir ono što je natuknuo Martin Heidegger (ali nije ih više bilo čak ni kad je ponuđen taj ključ zagonetke): skloni smo primijetiti stvari i staviti ih u žarište pomnog ispitivanja i dubokog razmišljanja tek onda kad iščeznu, propadnu, počnu se čudno ponašati ili nas na drugi način iznevjere.” (Zygmunt Bauman, Identitet, Pelago, 2009.)
Čini se da je identitet nešto što je izgubljeno, nešto čega nema bez imanentne protivrječnosti, jer izgleda da niko ne može do kraja, ili bar ne u dovoljnoj mjeri izjaviti nešto o vlastitom identitetu bez kontradikcija i nedosljednosti – bez ozbiljnih simptoma shizofrenije.
Pitanje svih pitanja na ovim nesretnim prostorima, a i mnogo šire, jeste pitanje identiteta. Može se postaviti na različite načine. Najjednostavnije – i najpojednostavljenije – bi glasilo: Da li su Ante Pavelić i Maks Luburić domoljubi na koje treba biti ponosan svaki Hrvat? Da li su hrvatski reprezentativci ponosni na svog slavuja iz septičke jame i da li ga smatraju pravim Hrvatom? ili: Da li su Karadžić i Mladić srpski heroji ili srpski zločinci? ili na kraju: Da li su Mustafa Busuladžić, Ismet Muftić, Džafer Kulenović i pripadnici Handžar divizije bili fašisti ili čestiti muslimani, i da li se to dvoje može biti istovremeno?
Odgovore pronađite sami. U skladu s eventualnim odgovorima saznat ćete nešto i o identitetu Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Posve jasno: generalizacije su neprimjerene i nepotrebne. Međutim, identitet ne artikuliraju, ne definišu i ne promoviraju svi nego politički establišment, zvanična vlast i njihovi kućni ljubimci i vrtni patuljci.
Sve dok se zvanične i nezvanične politike u BiH, Hrvatskoj i Srbiji jednom zauvijek ne odrede u vezi s tim, niko neće znati ko smo svi mi zapravo, ali ćemo svakako, kao i uvijek, znati šta nismo, šta ne želimo biti, odnosno šta i koga mrzimo zbog njihove egzistencije – jer do sada je nečije samo postojanje bilo dovoljan razlog za nečiju mržnju. Izgleda da kontinuirano mrzimo samo drugo i drugačije, i čini se da je to jedino bjelodano.
Ipak, ne možemo zaključiti da je sama mržnja identitet, bilo čiji, niti možemo nečiji identitet svesti na mržnju bez obzira koliko je taj neko shizofreno uvjeren u svoj “identitet”. Identitet je mnogo više od afektacija i ostrašćenosti bilo koje vrste, pa makar one bile konstantne i makar toj mržnji bili religiozno vjerni, jer se neki ljudi mržnji na kraju uvijek vraćaju kada žele da kažu ko su i šta su.
Mržnja nikom ništa dobro nije donijela nikad, niti će. Nažalost, svi smo svjedoci ove činjenice. Svjedoci u slučaju koji ne postoji, protiv optuženog koji nije tu, i uz odsustvo sudije. Zajedno sami, mržnjom otrovani svjedoci, izgubljeni u vremenu, prepušteni stihiji i žrvnju života i istorije.
I tako bijesni i slijepi koračamo krupnim koracima u nigdje.