Memić: Sarajevska jezička zavrzlama

Poznajete li onu biblijsku babilonsku jezičku zavrzlamu? Nešto slično trenutno se odvija u Kantonu Sarajevo povodom upisa naziva maternjega jezika u svjedodžbe. Tri jezika ili jedan jezik, pitanje je sada.

Otkako su stanovnici Bosne i Hercegovine negdje u drugoj polovini 19. stoljeća otkrili nacije i nacionalizam, prepiru se bez kraja i konca o tome kojim jezikom govore i kako im se taj jezik naziva. Nesreća standardne novoštokavštine – kako je neutralno nazivaju slavisti – nepostojanje je tradicije zajedničkoga imena toga jezičkog sistema. U historiji su za ovaj idiom konkurirala razna imena dok se naposljetku nisu ustalili nazivi bosanski, hrvatski i srpski jezik.

Ova tri imenovanja u 90-tim godinama prošloga stoljeća definitivno su dobila i svoje (manje ili više) zaokružene tri standardnojezičke norme. Danas se političke i lingvističke rasprave oko međusobnog odnosa ovih normi kreću od stanovišta da se radi o bliskim, ali ipak različitim jezicima pa do mišljenja da je u pitanju jedan jezik s više centara standardizacije tj. standardnojezičkih normi i više naziva. 

Pitanje imenovanja i standardizacije jezika u prvom redu je političko, a ne lingvističko pitanje. To se valjda najbolje vidi u jezičkoj zavrzlami koja više od godinu dana vlada u Kantonu Sarajevo oko imenovanja predmeta maternjeg jezika. Treba li se predmet u sarajevskim školama nazivati „bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost“ ili bi se svaki roditelj i svaki učenik trebao odlučiti za jedan od tri ponuđena naziva jezika?

Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo donijela je u međuvremenu odluku o izmjeni nastavnoga plana pa se sada predmet naziva „Bosanski jezik i književnost, Hrvatski jezik i književnost, Srpski jezik i književnost“.

Forma i suština

Posmatraču sa strane i dalje nije jasno šta ova izmjena odluke konkretno znači i kakve će konkretne implikacije imati u nastavi maternjega jezika u Kantonu Sarajevo. Cjelokupna diskusija oko pitanja naziva jezika – koja je posljednju godinu dana bila poprilično ideološki obojena – gotovo redovno se svodila na puko imenovanje jezika: desna, nacionalna opcija insistirala je da djeca imaju pravo na jednodjelni naziv jezika i pravdala to činjenicom da više od 90 posto djece i njihovih roditelja u Sarajevu svoj jezik naziva bosanskim.

Lijeva, građanska opcija naglašavala je da bi opredjeljivanje roditelja i djece za jedan naziv jezika moglo dovesti do razdvajanja učenika na jezičkoj i samim time i etničkoj osnovi. I jedni i drugi prelazili su preko činjenice da pitanje jezika u BiH nije puko imenovanje, već i postojanje tri zasebne standardnojezičke norme i tri nacionalne književnosti. Razlike između tih normi su minimalne, ali ipak postoje.

U praksi to znači sljedeće: ako maternji jezik u nastavnome planu i programu sadrži imena sva tri jezika, onda bi se sve tri standardnojezičke norme morale naći i u sadržaju nastave: i to ravnopravno i podjednako. Tako bi, na primjer, učenici u sarajevskim školama morali koristiti gramatike i pravopisne priručnike sva tri jezika, trebali bi učiti i znati da je na srpskom dozvoljeno samo „radiću“, na hrvatskom „radit ću“, a na bosanskome i „radiću“ i „radit ću“, morali bi, na primjer, znati da je imenica „pomorandža“ uobičajena u srpskom, „naranča“ u hrvatskom, a „narandža“ u bosanskom, da se u srpskome i hrvatskom standardnom jeziku kaže „vijoriti“ i „četvorica“, a u bosanskome „vihoriti“ i „četverica“ itd. Učenici bi uz to podjednako trebali čitati i izučavati i srpsku i hrvatsku i bošnjačku književnost. 

 


Tri u jednome

Ukoliko se pogleda situacija u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, vidjet će se da je nastava na sve tri standardnojezičke norme moguća. To, doduše, pred nastavnike i učenike postavlja nove izazove, ali priroda razlika u normama bosanskoga, hrvatskog i srpskog jezika takva je da učenici – posebno oni starijih razreda – ne bi trebali imati problema u usvajanju sve tri standardnojezičke norme.

S druge strane činjenica je da apsolutna većina učenika u Kantonu Sarajevo i njihovih roditelja želi izučavati bosanski kao maternji jezik u školama. Učenici koji žele izučavati srpski i hrvatski (trenutno) su u manjini. S obzirom da se međusobna komunikacija govornika bosanskoga, hrvatskog i srpskog odvija bez problema, neprihvatljivo je odvajati učenike pod izgovorom da govore različite jezike. Čak i ako bosanski, hrvatski i srpski tretiramo kao tri zasebna jezika, ta tri jezika međusobno su potpuno razumljiva u gotovo svim situativnim kontekstima.

Stoga rješenje sarajevske jezičke zavrzlame mora biti takvo da ispunjava četiri uvjeta: 1) da ne razdvaja djecu na osnovu iskonstruirane premise da govore trima međusobno nerazumljivim jezicima; 2) da uzme u obzir specifičnosti sve tri standardnojezičke norme i književnosti; 3) da se poštuje volja apsolutne većine učenika i njihovih roditelja u Kantonu Sarajevo i 4) da naziv školskoga predmeta odgovara i sadržaju nastavnoga plana. 

Nastava maternjeg jezika mogla bi se tako sastojati iz zajedničkog i specifičnog nacionalnog programa. Na zajednički program otpadala bi većina fonda časova i pohađali bi je svi učenici bez obzira kojim jezikom govore, dok bi manji broj časova bio predviđen za one sadržaje koji su specifični za pojedinu standardnojezičku normu i nacionalnu književnost, a nisu obrađeni u zajedničkome dijelu programa.

Učenici bi ovaj specifični nacionalni program pohađali odvojeno u skladu s onim jezikom tj. standardnojezičkom normom i književnošću za koju su se opredijelili. Službeni naziv predmeta bio bi tročlani, dok bi roditelji i učenici birali jednu od tri ponuđene opcije koja bi se onda kao takva trebala upisivati i u svjedodžbe.

Time bi Kanton Sarajevo mogao pomiriti dva suprotstavljena koncepta: onaj građanski koji ističe zajedničko iznad posebnoga bez nepotrebnoga razdvajanja djece, ali i onaj nacionalni kojemu je izučavanje vlastitoga nacionalnog jezika i nacionalne književnosti važan elemenat u očuvanju identiteta i njegovom prenošenju na naredne generacije.