Imširević: Sarajevo, plan grada

Dramaturg’s cut

Bista Isaka Samokovlije (sarajevski.ba)

Tih ratnih mjeseci često sam prolazio pored Muzičke akademije, a prevrtljivo i utješno sjećanje u uho mi stavlja neku nepoznatu klavirsku melodiju kojom odzvanja pusta i granatama razrovana ulica. Malo dalje, na zgradi u čijem se prizemlju nalazila kuhinja, među staračkim figurama koje sa plastičnim posudama čekaju svoj obrok, nazire se ploča sa koje pamtim dvije riječi – Srca Isusova. Pognute glave, u maskirnoj uniformi čije nesavršenstvo ne dopušta da nestanem, da se mimikrijom stopim sa zidom u ulici Josipa Štadlera, koračam do obdaništa u kojem je smještena moja četa, Vojna policija Armije BiH. 

Na dječijim stolicama sjede oznojeni policajci koji su samo trenutak ranije prekinuli mučenje jedne vreće punjene pijeskom. Sa zidova ih zadivljeno posmatraju Mickey Mouse i ostala Disneyeva djeca. Svjetlucaju tetovaže na mišićavim rukama, slova “JNA” prijete da će iscuriti kroz parket, u prizemlje gdje upravo grupa privedenih civila, mladića “sa radne obaveze”, po kazni stoji u stavu mirnu i pjeva patriotske pjesme. Dirigent/stražar uzeo šipku za čišćenje puške i vitla njome po zraku pred uplašenim licima nemuzikalnih zarobljenika. Refren se ponavlja kao kakva indijska mantra... ”eto Vratničana, eto Vratničana, eto Vratničana...”

Nekoliko mjeseci kasnije, da bih izbjegao novi odlazak na teren (na ratište izvan grada), bježim iz Armije i skrivam se na tavanu tetkine kuće. Djevojka me obilazi redovno, pa dobrovoljni pritvor, u početku, i ne čini se strašnim. Ipak, skrivanje postaje besmisleno, jer izgleda da rat, ipak, nikad neće stati, a ja sam prestar da budem Ana Frank. Moja lijenost štriha nepostojeći dnevnik na par redova. Na proljeće odlučujem da se “predam”. Odlazim u ulicu Josipa Štadlera, u obdanište koje je svega par ulica dalje od kuće u kojoj živi moja djevojka, i bivam zatvoren u podrum. Djevojka mi dolazi u posjetu, a stražar koji je gledao uvijek isti filmski žanr, ne dozvoljava da se dodirnemo preko ograde. Ona mi dodaje knjigu (u kojoj kasnije nalazim “šifrirane” poruke ), a ja koristim trenutak da odigram ulogu buntovnika, revolucionara, partizana koji odbija povez preko očiju... stajem nogom na zid ograde i ljubim djevojku. Dugo. Vojnici veselo vrište, poslije me nisu morali tjerati da pjevam... kartamo za dječijim stolom, ja gubim sedam partija zaredom. Ko nema sreće u kartama... Pred spavanje, na “zatvorskom” ležaju čitam grčke mitove i osjećam ogromnu tremu pred skorašnji izlazak na prijemni ispit na Odsjeku za dramaturgiju. Gase se svjetla. “Smiješno je”, kaže kolega zatvorenik i ja odustajem od namjere da ga pitam za pojašnjenje. Osmjehnem se i navučem smrdljivo ćebe do nosa.

Osnovna škola se zvala Razija Omanović, ali je ja uporno zovem imenom naše poznate košarkašice. Drugovi me u početku ispravljali, pa odustali. U toj školi, na vrhu Logavine, bila je smještena vojska, samo par stotina metara dalje od vrtića u kojem su zarobljenici pjevali, čitali Eshila i smijali se. I ja sam bio vojska. Spavao sam u sali za fiskulturu, a u učionicama smo imali sastanke pred odlazak na liniju. Ja sam bio student prve godine dramaturgije i sve sam pažljivije slušao riječi, mislio o njima, plašio ih se, ali im se i veselio. Noć uoči odlaska na Nišićku visoravan, na ratište, komandir nam je dijelio zadatke, te završio obrativši se “logističarima”. Napomenuo im je da nikako ne zaborave – klanfe. Istog trena, Murga i ja smo pukli od smijeha kao da smo čuli najbolji vic na svijetu. Bio je to smijeh dvadesetogodišnjih vojnika koji ne znaju da imaju tijelo, naduvani mladošću, jedna klanfa bila je dovoljna da poveže našu mladost i besmislenu radost, tako čvrsto da nas je komandir morao svojeručno izbaciti sa sastanka i za kaznu staviti na dodatno dežurstvo. Ja sam poslije shvatio šta je klanfa, a Murga je shvatio da ga djevojka vara. Zamolio me da ga mijenjam na dežurstvu, da “riješi stvar”. Prošla je ponoć, ja sam sjedio na stepeništu škole Razije Mujanović/Omanović i pušio; vidio sam Murgu kako se lagano penje Logavinom. Sjeo je pored mene, zapalio i u samo par rečenica prepričao svoje najveće ljubavno razočaranje, prvu epizodu nenapisane sapunice. Pratio je Murga to veče svoju Beatriče sarajevskim ulicama, vidio je kad se poljubila sa nepoznatim “glavonjom”, a onda su kupili karte za pozorište i Murga je, prvi put u životu, zaslijepljen ljubomorom, ušao na predstavu. U njegovoj rekonstrukciji miješale su se slike pakla, jednim okom pratio je “ludilo na sceni”, a drugim “golubove” u petom redu. Dok sam ja ćutao, tražio pravu riječ, baš kao pravi budući dramski pisac, Murga je pljunuo, bacio cigaru tako daleko da je zasjala kao padalica u predstavama za djecu i umjesto psovke rekao – “Klanfa!” Smijali smo se, probudili četiri vojnika. Jedan od njih je, idućeg mjeseca, na Nišićkoj visoravni, stao na nagaznu minu i poginuo. Sanduk u kojem smo ga prevozili do Sarajeva učvrstili smo za ogradu kamiona klanfama.

Godina je 2016. i neko je iz parka ukrao bistu Isaka Samokovlije. Ne znam kome trebaju spisateljske glave, koliko novca se može dobiti za istopljenog pisca i vrijedi li glava više od, recimo, ruke... Na internetu postoji stranica, neka vrsta cyber buvljaka, na kojem ljudi prodaju stari namještaj, odjeću, cipele koje su djeca nadrasla, satove bez narukvica, skijašku opremu iz 1984., lutke, automobile, opremu za ljetovanje, kompase, noževe, značke... Ja već godinama tamo kupujem Dylan Dogove koji mi nedostaju i mađioničarske trikove. Nikad nisam ništa prodavao, do nedavno, kada sam odlučio da stavim oglas kojim nudim bistu Isaka Samokovlije. Nevidljivi pisac, nije puno upotrebljavan, cijena po dogovoru... Javljali se ljudi, šalili, pitali za dostavu (načitaniji pitali za Samuela), ali pare nisu nudili. Dani prolazili i ja skoro zaboravih na Isaka i na oglas. Prijatelj fotograf, čovjek koji sada živi u Parizu, ali je strašni period života kroz objektiv gledao Sarajevo, zamolio me da mu pošaljem svoju knjigu kratkih priča. Kako bismo izbjegli zamršene puteve kojima idu zbunjeni poštari, odlučili smo da paket pošaljem po zajedničkom prijatelju. Primopredaja je izvršena u bašti kafića “Tito”, baš kako to rade iskusni ilegalci, kad nam razgovor prekinu muzika sa mog mobilnog telefona. Ničeg gestapovskog nije bilo u melodiji “Magic moments”, ali je glas sa druge strane zvučao prijeteće i siguran poput mentaliste koji se sprema da vam pročita misli.

- Da li vi prodajete bistu?

- Molim?

- Prodajete Isaka Samokovliju?

Moje nespretno objašnjenje je prekinuto pozivom da se javim na informativni razgovor u Policijsku stanicu u Logavinoj ulici. To je tamo, stotinjak metara niže od škole, isto toliko i od obdaništa u kojem sam tamnovao. Na razgovor sam ponio flašu sa vodom i špil karata koji je, mojom željom, mijenjao boju. Portir je bio nasmijan, ljubazan, dragog lica, nije lomio jezik dok je izgovarao ime jevrejskog pisca. Uputio me je u kancelariju na spratu; iza kompjutera je  bio sakriven mladić u civilnom odijelu. 

- Ime i prezime?

- Almir Imširević.

- Datum i mjesto rođenja?

- 10. mart 1971. Bihać.

- Gdje radite?

- Akademija scenskih umjetnosti.

- Šta ste po zanimanju?

- Dramski pisac.

Iskoristio sam tišinu, koju je narušavalo samo brujanje ventilatora u pregrijanom starom kompjuteru, da u nekoliko rečenica ispričam svoju verziju priče. Kratko, u glavnim crtama, pazeći na ključna mjesta, kao što to rade filmadžije na CineLinku pokušavajući da prodaju svoje scenarije stranim producentima. Bio sam siguran da imam materijal za komediju.

- Nama nije smiješno – reče policajac umnožavajući se u publiku koja ustaje u znak protesta, zviždi i napušta mrak u kojem se vrti moj film. 

- Nama nije smiješno.